Zagrebački summit bio i prošao

Aim, Zagreb, 27.11.2000.

Ako je Zagrebački summit očekivano prošao u znaku apotekarski izvaganih i pažljivo ispeglanih govora, već prvi naredni dani donijeli su obrat i polemike koje su u ponečemu izmijenile i akcente onoga što se govorilo u Zagrebu. Jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica, koji je na summitu održao govor u kojemu se osjećalo najviše "evroskepticizma", odjednom se prometnuo u razbarušenog optimistu i izjavio je da je Jugoslavija najbliža uključenju u Evropsku uniju od svuh zemalja u regiji.

Odmah je na to reagirao hrvatski premijer Ivica Račan i hladno prokomentirao da ga Koštuničina izjava podsjeća na "staru srpsku retoriku", te da će SRJ zaslužiti članstvo u obitelji evropskih zemalja tek kada se efikasno obračuna s Miloševićevom politikom, a jamstava za to, tvrdi, još nema. Nije sasvim jasno što se ovdje podrazumijeva pod "srpskom retorikom", jer je ona barem jedno desetljeće bila "cijepljena" od svakog evropejstva, no zato je matrica jedne druge Račanove izjave lako prepoznatljiva. Istom prilikom on je, naime, izjavio da će Hrvatska sljedeće godine podnijeti zahtjev za učlanjenje u EU, što podsjeća na olako obećanu brzinu Tuđmana i hrvatske diplomacije iz njegova vremena.

Osim toga, Račanova izjava lišena je relevantnog sadržaja, jer se zahtjev za učlanjenje u EU može podnijeti u bilo kom trenutku - još se pokojnog hrvatskog predsjednika kritiziralo iz opozicije što to nije učinio - ali bez realnog efekta. No, ona zato precizno ocrtava prigušeno nezadovoljstvo dijela rukovodećih ljudi u Hrvatskoj rezultatima summita. Račanov stranački kolega Zdravko Tomac izjavio je nakon njegovog zaključenja da nije zadovoljan što Hrvatska nakon zagrebačkog potpisivanja sporazuma o pridruživanju EU dobiva status "potencijalnog kandidata", dok, recimo, Bugarska i Rumunjska već imaju status "kandidata".

Osim toga, ispotiha se gunđa što je regionalna suradnja na prostoru bivše Jugoslavije uređena na bazi čvrstog sporazuma, što u slučaju srednjeevropskih zemalja ili Mađarske i Rumunjske nije slučaj. Pri tome se zaboravlja da je i dubina konflikta u prvom slučaju bila mnogo izrazitija nego u ostalim, tako da se i ovdašnje službene ocjene potpuno slažu s onim iz EU, a to je da je Zagrebačkim summitom vjerojatno ipak stavljena točka na ratove na ovom prostoru. Ako i bude novih netrpeljivosti, one bi se ubuduće rješavale za pregovaračkim stolom, tako da je Račan na sastanku zemalja Srednjeevropske inicijative u Budimpešti izjavio kako je sudjelovanje jugoslavenske delegacije na ZG-summitu bitan iskorak naprijed.

Ono je, veli,"dalo potpuno novu dimenziju u odnosima među zemljama u regiji okončavši razdoblje nestabilnosti i krize". Odavde bi se mogao izvući zaključak da je barem dio nezadovoljstva u Hrvatskoj izazvan ne samim dometima summita, nego unutrašnjopolitičkim razlozima. Na prvom je mjestu činjenica da je Chiracovu proljetošnju ideju o ZG-summitu najzdušnije podržao Stipe Mesić, dok je Ivica Račan u početku uopće nije komentirao, nego je pustio da se njome uglavnom bavi mlađahni šef diplomacije Tonino Picula. Mesić je, dakle, imao bolji nos, mada je Račan u jednom bio sasvim u pravu.

Zagrebački summit bio je, naime, inspiriran stvaranjem svojevrsnog sanitarnog koridora oko Miloševićeve Jugoslavije, što znači da je nakon njegovog pada s vlasti trebalo redefinirati polazišne osnove i tog summita i Pakta o stabilnosti. To je nedugo prije zagrebačkog skupa Račan i izjavio, za posjeta Ankari, ali u vrlo uvijenoj formi i bez konkretiziranja što misli. Očito je bio zakočen činjenicom da je Chiracova ideja izazvala polarizacije na unutrašnjoj hrvatskoj sceni koje nisu išle na ruku ni samome Račanu. Uz Mesića su otpočetka do kraja bili Vesna Pusić i njena Hrvatska narodna stranka, koji smatraju da ulazak Hrvatske u EU konačno stavlja točku na fobije prema Balkanu, te Demokratski centar Mate Granića, koji je bio rezerviran jedino zbog slabog naglaska ZG-summita na sukcesiji bivše Jugoslavije.

S druge strane, HDZ i paleta malih desnih stranaka mjesecima su stvarali klimu protiv summita u Zagrebu, a što je najvažnije protiv su bili i Budišini socijalni-liberali, glavni Račanov partner u Vladi. Oni su vjerojatno i na njegov poticaj poslije ipak odustali od tvrdog suprotstavljanja, jer Račan nije mogao riskirati da se nađe u društvu desnih stranaka koje su u završnici priprema summita najavljivale da će mu se suprotstaviti i masovnim protestima na zagrebačkim ulicama. Poslije će se pokazati da je to bila sasvim isprazna prijetnja, jer se na dan summita umjesto najavljenih desetaka tisuća prosvjednika u Zagrebu okupilo jedva petstotinjak političkih kreatura, koji su se pokazali u toliko jadnom svjetlu - pjevalo se, uz ostalo, "Gospe sinjska, ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju" - da su i viđeniji HDZ-ovci izbjegli da budu viđeni u tom besprizornom društvu.

Ovo je bez sumnje najteži poraz radikalne desnice od smjene vlasti u Hrvatskoj, i to je veliko olakšanje za zemlju, jer ona jednostavno više ne može sebi dozvoliti teroriziranje brojnih veteranskih udruga, koje su izrasle u pravu solunašku kastu koja svakih nekoliko tjedana ucjenjuje vlast. Ali, koliko god to zvučalo paradoksalno, debakl desnice na ZG-summitu stvorio je jednu prazninu koja nije dobra za zemlju, jer su ostrašćeni desničari jedini relativno dobro organizirani "evroskeptici" u Hrvatskoj. Svi ostali previše su marginalni da bi s relevantnim odjekom postavljali otvorena pitanja uključivanja zemlje u evropske integracije - što se više odnosi na NATO, nego na EU - među kojima je ono najvažnije spomenuto u uvodu ovoga teksta.

Svađa oko toga tko će prvi proći ispod ciljnog slavoluka EU odaje poražavajuće nizak nivo svijesti ovdašnjih političara, koji očito ne shvaćaju da je ovdje ključno pitanje kako iznutra urediti svoje zemlje, nakon čega ne samo da nije važno kada će ući, nego i hoće li uopće ući u evropske integracije. Ovo je posebno važno kada je riječ o ekonomskoj razvijenosti kandidata za Evropsku uniju, jer je uvjet za njihovo učlanjenje da ostvaruju društveni proizvod od barem polovice onog u Uniji. Zasad, međutim, taj uvjet zadovoljava samo Slovenija, koja ima sedamdeset posto društvenog proizvoda EU, dok su svi ostali daleko ispod, uključujući i najrazvijeniju Hrvatsku, koja je dostigla otprilike polovicu slovenske razine.

Ali, i ove brojke samo djelomično odražavaju dramatične socijalne prilike u regiji, koje su čak i u razvijenijem zapadnom dijelu na rubu masovne neimaštine, pa i bijede. Visoki ciljevi evropske integracije neće imati smisla ako se ne uklope u otklanjanje te sumorne socijalne situacije, a zasad je premalo znakova da će tako stvarno biti.

Marinko Čulić