Pljačka pod krinkom brige za dijasporu

Aim, Zagreb, 26.11.2000.

Nedavna dramatična okružnica ravnatelja Hrvatskoga informativnog centra Ante Belje, o skorom gašenju jedinoga satelitskog programa na hrvatskom jeziku - ukoliko svjesni domoljubi ne zatrpaju spomenutu instituciju konvertibilnim milodarom - potaknula je nekoliko zanimljivih rasprava o karakteru domovinske brige za raseljene sunarodnjake, i čudnim putovima proračunskog novca do inozemnih privatnih računa. Beljin apel ustvari je tek novo mjesto u polugodišnjemu njegovom natezanju s aktualnom hrvatskom Vladom, i naročito ravnateljem Matice hrvatskih iseljenika Borisom Marunom, koji je u srpnju na toj funkciji smijenio upravo ravnatelja HIC-a. Ako još dodamo da je Ante Beljo bio istodobno ravnatelj obiju institucija, a da je HIC privatna institucija osnovana prije nekoliko godina, sa zadaćom izvršnog pomagača MHI-ja... Bolje je ipak da krenemo ispočetka, i vrlo polagano.

Poziciju ekskluzivnog i neupitnog zastupnika volje iseljenih Hrvata u svoje je vrijeme Beljo shvatio toliko operabilnom i praktičnom, da je poradio na uvjeravanju stranačkih kolega iz Hrvatske demokratske zajednice, kako prebogata Hrvatska radio-televizija nije u stanju sama emitirati vlastiti program preko satelita, nego tu ulogu treba preuzeti MHI. No, malo je bio i MHI, pa je osnovan i HIC, kojemu je godišnje preko MHI-ja uplaćivan golemi iznos iz državnog proračuna, da bi selektirao postojeći program HRT-a, i potom ga servirao pretplatnicima u inozemstvu. Pola godine poslije smjene vlasti u Hrvatskoj, u MHI je došao Boris Maruna, i zatekao pustoš: urede bez tepiha, stolove bez stolica, kompjutore bez čipova... Prognani se Beljo povukao na pričuvni borbeni položaj, u zagrebačku centralu HIC-a, čiji je formalni vlasnik misteriozna udruga nekolicine Hrvata iz Kanade.

Međutim, ubrzo je Maruni na račun MHI-ja stigla namjenska uplata od gotovo dva i pol milijuna maraka, od državnog proračuna za potrebe realiziranja programa HIC-a. Novi ravnatelj MHI-ja odbio je prebaciti novac HIC-u, te ga je vratio državi, koja se u prilično jasnoj priči baš i nije najbolje snašla. Umjesto da ispitaju čitavu stvar, sankcioniraju odgovorne za takvo rukovođenje novcem poreznih obveznika, i zahvale se Maruni što im je spasio grdnu lovu, ministarstva financija i kulture zatražila su od MHI-ja da ipak postupi sukladno postojećim ugovorima s HIC-om! Naravno, čovjek se iživcirao, sazvao Upravni odbor, i u suradnji s njima zaključio da transfer ne dolazi u obzir, jer je posrijedi nezakonit poslovni odnos, jer je novac za navedenu potrebu prevelik, i jer uopće nema potrebe za uplitanjem HIC-a u osnovni posao HRT-a, također plaćenog iz proračuna.

Ante Beljo i sam se potom iživcirao, i poslao spomenutu okružnicu svim pretplatnicima programa u bijelome svijetu, eksplicitno optužujući novo vodstvo MHI-a i novu Vladu za upropaštavanje interesa Hrvata, ma gdje bili. Barem to nova vlast s Beljine strane doista nije zaslužila jer, da se njih pita, on bi tih dva i pol milijuna odavno dobio... Uostalom, prvostupanjski zagrebački Sud u pokrenutom je sporu dosudio ovrhu iliti pljenidbu MHI-ja u korist HIC-a, osim što ga je Beljo već očistio, a i Maruna je na presudu uložio žalbu. I sve bi još neko vrijeme ostalo na ovome, osim osvježenja Beljinim apelom, dakle, sve bi ostalo na Maruninom uvjeravanju vodstva HRT-a o sposobnosti same televizije da vlastiti program isporučuje publici (i za to preuzme novac namijenjen HIC-u), da novi ravnatelj MHI-ja nije dodatno bacio pogled na neke stare račune s potpisom svog prethodnika.

Usporedivši plaćene račune za građevinske radove u zgradi MHI-ja tokom druge polovine devedesetih, i sam izgled tog objekta, Maruna se toliko našao u čudu, da je odmah angažirao službene sudske vještake, kako bi utvrdili i ovjerili zatečeno stanje. Oni su nakon iscrpnog rada krajem ljeta i početkom ove jeseni zaključili kako je u MHI - a time i državi - zabilježena šteta od preko 360 tisuća kuna, ili gotovo sto tisuća maraka. Vrlo pedantni nalazi broje redom nekoliko desetina unaprijed plaćenih i naknadno potvrđenih radova, koji nikad nisu bili izvedeni, pa čak niti započeti. Sudski vještaci tako pišu: "Pregledom građevinskog dnevnika i uviđajem na licu mjesta vještak je utvrdio: 17.11.1998. utorak, blok br. 1, list br. 2 upisano je - zidanje pregradnih zidova 12 cm u cem. mortu. Uviđajem je utvrđeno da nema novih pregradnih zidanih zidova od 12 cm."

Isto glase nalazi u vezi obnavljanja sanitarnih čvorova, adaptacije dvorana, farbanja hodnika, zamjene prozora, a u vezi s nabavom tzv. kokos-otirača je sve u redu... Na dva mjesta sudski vještaci - bez sumnje stari rutineri u svom poslu - nisu odoljeli čistoj ljudskoj potrebi za oduševljenjem, pa im je u službenom zapisniku na kraju rečenice pobjegla interpunkcijska oznaka usklika (!)... Što će valjda reći da na kombinatora poput Belje, ma koliko drskog bezakonja prepoznavali u svakodnevnoj praksi, ne nailaze tako često. Kako je onih 366 i nešto tisuća kuna konačno razdjeljeno, tj. koliko su dobili fiktivni izvođači a koliko snalažljivi naručitelj, nije nam poznato, jer spada isključivo u još neiskorištenu domenu policijskih istražitelja. Možda je i u ovom slučaju ulogu servisa odigrao HIC, a možda i poduzeće Antina brata Jakova Belje.

Naime, u novinama je ovih dana objavljeno kako je poduzeće E-Elmes u vlasništvu Jakova Belje svojedobno dobilo ekskluzivni posao nabave raznih strojeva za niz hrvatskih ministarstva, što je brat "sredio" bratu preko tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. Iste strojeve i danas servisira E-Elmes, te im otpočetka naplaćuje pet puta višu cijenu, dok prodanu robu predstavlja kao hrvatski proizvod, iako je uvezena iz Slovenije. A HIC je opet za svoju kulisu iskoristio zastupanje "hrvatskih interesa u svijetu" pa je također otkrivena suradnja s engleskim izdavačkim gigantom "Penguin", i jedan lažnjak kojega je naivnim otočanima podvalio Ante Beljo. Posrijedi je politička karta Nezavisne države Hrvatske, na kojoj su Istra, te kompletna Dalmacija i jadranski otoci u granicama "matice zemlje", dakako sa Bosnom i Hercegovinom, sremskim dijelom Vojvodine i Bokom Kotorskom.

Primjera čudnovatog poslovanja Ante Belje, odavno poznatih i netom otkrivenih, ima podosta i sasvim su dosljedni ovdje predstavljenom sustavu. Ipak, nepotizam i servisi za pranje novca, što HIC vrlo vjerojatno jest, toliko su se u posljednjih deset godina raširili u Hrvatskoj, da "pomlađena" nadležna državna tijela ne bivaju previše iznenađena, niti ih te stvari posebno interesiraju. Zloupotreba javnog novca i neinformiranosti iseljenih Hrvata nikoga previše ne dira, ili je u pitanju nešto još gore, budući da je samo Boris Maruna već nekoliko puta na sve relevantne adrese poslao detaljne opise i objašnjenja Beljinih radnji. Naime, moguće je da onaj gubitak MHI-ja, kojega su utvrdili angažirani sudski vještaci, nije podijeljen samo između "izvođača" i "naručitelja" spomenutih "radova". Moguće je da se dijeli i dan danas, za pouzdano udaranje novog sjaja starom kriminalu.

Igor Lasić