NATO u Hrvatskoj

Aim, Zagreb, 24.11.2000.

Još u proljeće ove godine, zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, general Josip Čuletić, najavio je da bi se NATO baza iz talijanskog gradića Aviana mogla preseliti na Udbinu. Takav izmještaj bio bi po Hrvatsku povoljan - argumentirao je general Čuletić - jer bi se Hrvatska strateški još čvršće vezala uz zapadni vojni savez, a od takovog bi aranžmana mogla imati i značajne materijalne koristi.

"Dolazak i baziranje u bilo kojoj zračnoj luci podrazumijevao bi investiranje, uređenje infrastrukture, piste, elektro-instalacija, zgrada, uređaja, radionavigacijskih uređaja... To bi dobro došlo i nama. Što se tiče Udbine", nastavo je Čuletić, "mi ondje imamo pistu koja zadovoljava kriterije za polijetanje i slijetanje svih vrsta zrakoplova, no ondje nema nikakve infrastrukture. Investiranja u takve objekte bila bi vrlo prihvatljiva, posebno zato što na Udbinu nitko drugi ne pretendira, a zračni prostor je slobodan. Uz to, Udbina ima povoljne meteorološke uvjete, blizu su Plitvička jezera, more... Pa pogledajte američke vojne baze! One su sve smještene u pustinjama gdje u krugu od stotinjak milja nemate žive duše. A NATO, kad gradi baze, uz njih organizira i svu infrastrukturu, od vrtića za djecu nadalje."

Ovih se dana ta zamisao značajno primakla fazi realizacije. Za vrijeme združene vojne vježbe američkih i hrvatskih snaga Slunj 2000 (uglavnom je bila riječ o marincima, uz podršku zrakoplova i helikoptera), Amerikanci su na Udbini smjestili dio svojih letjelica, proučavajući - kako nam je potvrdio general Čuletić - i mogućnosti smještaja svoje vojne baze u tom ličkom gradiću, gdje je još JNA sagradila manji ali značajan vojni aerodrom. Amerikanci su, kako smo saznali, bili vrlo zadovoljni lokacijom ali su zaključili kako je sve ostalo - počev od piste, preko objekata do infrastrukture u Udbini i okolici - praktički neupotrebljivo, pa će niz objekata, dođu li na Udbinu, praktički morati graditi ispočetka. Narednih tjedana, Amerikanci u Hrvatskoj planiraju još jednu zračno-pomorsku vojnu vježbu, koja će se održati u okolici Pule.

Nuklearne podmornice uplovile su u Jadran. Na pulski vojni aerodrom već su dopremljena i četiri aviona koji će sudjelovati u toj vježbi, a ostatak će doći ovih dana. Pula je, inače, osim Udbine i Zadra, još jedan od gradova kandidata za smještaj američkih vojnih baza. Zagrebački aerodrom Pleso isključen je, prema riječima generala Čuletića, iz svih planova zato što je civilni promet na njemu preintenzivan, dok se o Osijeku nije razgovaralo s Amerikancima. U kojoj su fazi pregovori o lokaciji američkih vojnih baza u Hrvatskoj, zasad nije moguće saznati - između ostalog i zato, što se članstvo u Partnerstvu za mir u većem dijelu pučanstva doživljava kao ozbiljna privilegija, koja Hrvatsku izvlači iz okvira mrskog Balkana. Malo se tko, međutim, ozbiljno zapitao o jednom važnom problemu. Ako je, naime, NATO baza tako povoljna investicija - zašto je onda Talijani, u Avianu i drugdje, ne žele?

Dio odgovora na to pitanje hrvatskoj je javnosti postao bar djelomično jasan upravo za vrijeme vojne vježbe Slunj 2000. Tu su vježbu Amerikanci održali u Hrvatskoj posve nepredviđeno. Vježba je, naime, trebala biti održana u Izraelu, ali je u zadnji čas otkazana zbog dramatičnih događaja u toj zemlji. Hrvatska vlada lakonski je pristala na održavanje vojne vježbe, argumentirajući pred javnošću taj potez opipljivim ekonomskim koristima od održavanja vježbe u Hrvatskoj. Vojni su propagandisti odmah hvalisavo naveli da će cijeli slunjski kraj imati izuzetnih koristi od ovog vida vojne suradnje: ilustracije radi, navedeno je da će američka strana platiti troškove korištenja poligona, goriva, upotrebe infrastrukture, isl. a tvrdilo se da ni učinci po stanovništvo neće biti zanemarivi. Istaknuto je kako će Amerikanci usput probiti i jednu kraću prometnicu do Rijeke, prisustvovati satovima engleskog u slunjskoj osnovnoj školi, a čak će i marljive Slunjanke imati opipljivu korist: marincima će, rečeno je, prati rublje po cijeni od tri stotine kuna!

No, na sjajnoj su se površini ovog objašnjenja odmah pojavile vrlo ozbiljne pukotine. Ministarstvo zaštite okoliša požalilo se, odmah po početku vježbe, da iz Ministarstva obrane nisu dobili ni elementarne obavijesti o terminima i lokaciji održavanja vježbe, što u nekom drugom slučaju možda i ne bi bilo presudno, no u ovom je slučaju ekološka zabrinutost bila na mjestu jer se vježba održavala na slunjskom vojnom poligonu, koji je u neposrednoj blizini Plitvica. Zabrinutost Ministarstva za zaštitu okoliša pokazala se, nažalost, opravdanom jer su američki mlazni avioni, u toku vježbe, nekoliko puta nadlijetali nacionalni park Plitivička jezera, što je skoro dovelo do pucanja sadrenih slapova - koji se izgrađuju tisućljećima, a pucaju u sekundi. Preleti aviona izazvali su još jedan neželjeni efekat: navodno su, za vrijeme vježbe, građanima Slunja masovno pucala prozorska stakla na kućama. Zato su se, ovoga puta, uz pripadnike zelenih organizacija na istoj valnoj dužini našli i članovi udruge Hrvatski Domobran iz Slunja - isti oni, koji su prije nekoliko mjeseci u središtu Slunja digli spomenik ustaškom krilniku Juri Francetiću, kojega su slunjski partizani ubili u tom gradu 1944. godine.

Amerikanci su primjedbe zelenih uvažili, pa su nakon prvih negativno intoniranih napisa u novinama odustali od nadlijetenja Plitvičkih jezera, čime je prva eko afera s antinatovskom pozadinom utihla, ali je problem ostao. Hrvatska je, kako je poznato, zemlja vrlo neobičnih granica - uska i dugačka, poput "pereca" kako je govorio pokojni Franjo Tuđman - pa će se ekološki problemi, dođe li do stacioniranja američkih vojnih baza na ovom prostoru, pojavljivati prilikom svake vježbe. Usto, masovne vojne snage djelovat će i na turizam - nigdje u blizini velikih vojnih baza nema razvijene turističke privrede, no svijest o tom problemu zasad još nije dominantna u Hrvatskoj - izuzme li se Istra, u kojoj su velike vojne baze proglašene nepoželjnima još prije deset godina. "Oni nas ne tretiraju kao ravnopravne partnere, već kao svoje deponije, stovarišta zastarjelih tehnologija ili vojne poligone strateški ovisne o njihovim interesima", tvrdi Ivan Jokić, šef zadarske organizacije Zelenih, koja je oštro reagirala na ove vježbe. "Žalosno je što hrvatska vlast prihvaća takvu suradnju i pregovore s takvih pozicija."

Prema jednoj teoriji, koja u krajnjim konzekvencama podsjeća na teoriju zavjere, Hrvatska bi možda mogla biti i svjesnom žrtvom turističko-gospodarskih lobbyja razvijenijih i ekonomski jačih turističkih država, koje zemlji koja žudi dokazati se kao trajno antemurale christianitatis namjerno serviraju organizaciju problematičnih ili evidentno opasnih vojnih vježbi u blizini atraktivnih turističkih lokacija. "Svjedoci smo, od Černobila do havarije Kurska, koliko su nuklearne podmornice, koje su nedavno uplovile u Jadran, doista sigurne. Zamislite jednu takvu katastrofu u Jadranu! To je objektivno zamislivo, a u tom slučaju mi bi se doista mogli pozdraviti s budućnošću" kaže Jokić.

Sličnog su mišljenja i stručnjaci drugih profila. "Da su vojne snage i njihove vježbe zanimljive NATO zemljama i njihovoj javnosti, Hrvatska bi se morala dobro namučiti da dobije ovu vježbu. Međutim, ne samo da nema konkurencije u ponudama za prihvaćanje ovakvih vježbi, nego u većini članica NATO-a javnost je protiv bilo kakvog trajnog prisustva američkih vojnih snaga na njihovom teritoriju. Poznat je negativan stav javnosti prema američkim vojnim bazama u Španjolskoj, Italiji, Grčkoj..." tvrdi i dr Siniša Tatalović, stručnjak za nacionalnu i međunarodnu sigurnost sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

"Hrvatska je politički preslaba da bi mogla nametati svoje stavove ili vizije" kaže Jokić. "To su objektivne smetnje, no one će se - bez snažne samosvijesti - svakoga dana pokazivati kao sve veći problem. Dakako, uvijek je prisutan i subjektivni faktor - sumnjiv moral određenih pojedinaca, što je u tranzicijskim zemljama čest problem jer se preko takvih najlakše ostvaruje utjecaj na te zemlje, te putem mita, korupcije i sl. Toga nije bila lišena prošla vlast, nije ni sadašnja a neće, vjerojatno, ni buduća." Dođe li do daljnje eskalacije "vojnih vježbi" - odnosno, nonšalantnog ušetavanja nuklearnih podmornica i sličnih demonstracija moći, Zeleni se spremaju na prosvjede po već viđenim scenarijima sa zapada.

Prema Siniši Tataloviću, potrebno je i djelovanje civilnog društva, koje će na neki način kontrolirati i političare. "U nekim zemljama s demokratskom tradicijom i visokom razinom političke kulture, političari i vojnici dobro paze kako koriste prirodne resurse" - kaže on - "jer znaju da ih nevladin sektor stalno prati i da će eventualni propusti biti vrlo brzo otkriveni i sankcionirani. Hrvatska i na ovom području treba učiniti značajne korake kako bi iskoristila svoje potencijale i primjenila iskustva demokratskih zemalja. Reagiranje hrvatske javnosti i zelenih u vezi sa vježbom 'Slunj 2000.' značajan je korak naprijed." No, otvoreno je pitanje hoće li to biti dovoljno. Hrvatskoj javnosti iskustva zapada s vojnim bazama još uvijek nisu dovoljno poznata. Najgore bi bilo, steći ih metodom vlastite kože. Odnosno, vlastitih Plitivica. Naleti vojnih aviona iznad Yelowstonea, nezamislivi su, naprosto zato što ih priječi i zakon. Takve zakone treba donijeti i u Hrvatskoj.

Boris Rašeta