Kosovski Romi i zakovitlan tocak

AIM Skopje, 21.11.2000

U barakama kampa za izbjeglice u najvecem romskom naselju Suto Orizari (Shuto Orizari) mirise na ustajao vazduh Zmirka slaba sijalica, ocekujes svakog trena da se nepovratno ugasi Neki ljudi spavaju, drugi razgovaraju o kisi sto se primice pitajuci se, da li ce krov ponovo prokisnjavati Za nekoliko humanitaraca IRC-a koji su toga dana kad smo bili u kampu postavljali peci na drva trce djeca i zene koje pitaju: “Kad cemo se ugrijati?!”

Maglovito popodne i niski oblaci koji samo sto ne prospu svoju sadrzinu zateklo nas u izbjeglickom kampu: toliko puta vidjene scene u posljednje dvije godine u balkanskom kotlu izviruju kroz bjelicastu maglu. Mozak se na brzinu adaptira na nadrealnu atmosferu. Samo i samo iz navike da gleda slike vidjene prosle godine kad se u Makedoniju slilo 270 hiljada, u najvecem broju albanskih izbjeglica s Kosova. Medju njima je bilo i Roma. Oni su jos uvijek tu, U Makedoniji. Da je bilo drukcije, da to nismo vidjeli do sada ni jednom – ljudski um nikad ne bi mogao djelovati takoreci ravnodusno. I, pri tome hladnokrvno registrovati detalje koji kazuju o ljudima cija povijest je prepuna nomadskog seljakanja, od mjesta do mjesta, od zemlje do zemlje, Cini se, romski tocak se zakovitlao jos jednom a nomadski uslovi zivota jos jednom im tresu promrzle kosti.

Svedski novinari koji su pozeljeli da vide kamp kosovskih roma lociran u najvecem romskom naselju na svijetu, skopskom Suto Orizari, ne mogu shvatiti kako zene sasvim ravnodusna izraza lica, u novembru, peru prekrivace pod otvorenim nebom, hladnom vodom s cesme smjestene usred kampa Ne mogu shvatiti kako bez manifestacije boli mogu gledati vlastitu djecu kako bosih nogu i golih trbuscica sljapkaju po vodi pred smrzavanje i trckaraju naokolo ganjajuci nekakvu prljavu loptu Ne mogu shvatiti kako po sobama moze rucati, vecerati, spavati, svlaciti se i oblaciti, tuci se i voditi ljubav po tridesetak ljudi odjednom, kako se moze 1359 zivota odvijati s toliko ravnodusnosti prema svemu onom sto im se dogadja.

“Kako se zoves?” vuce me za rukav jedna djecja rucica. Crne sjajne okice blistaju na crnom licu male djevojcice. “A ti?” pitam zatecen prodornim pogledom. “Solenita” veli. “Koliko imas godina?” “Osam”. “I ja imam kcerku, lijepa je kao ti”. “I ja sam lijepa kao tvoja kcerka!?” ne moze se nacuditi djevojcica. Poskakuje od radosti i, na brzinu kao da se plasi da cu se predomisliti, dodaje: “Mnogo volim da crtam. Hoces da vidis moje crteze?' I ne cekajuci odgovor, otrca prema jednoj od baraka koja se jedva nazire u magli. Jedno vrijeme se cuje samo slapkanje Solenitinih nogu u poderanima “nike”-patikama. “Njena petnaestogodisnja sestra se udala tu u Sutki” govori mi solenitina majka. “Nije cudo!” kaze. “Jedan radnik u kampu uzeo za zenu izbjeglicu”.

Sredovjecni Djunes Rakipovic iz Mitrovice nam objasnjava da se u kampu cuju glasine da se ocekuju jos tri medju 15 baraka sagradjenih novcem UNHCR-a a u saradnji s Crvenim krstom Makedonije i Ministarstvom za rad i socijalnu politiku. Nove barake ce biti za jos oko 300 Roma izbjeglica iz Cicinog sela i izbjeglickog centra “Dare Bombol” koji trebaju biti zatvoreni. “Ovdje se zivi vrlo tesko, na svake tri barake ima nekoliko klozeta, tuseva i cesama. Kuhamo u zajednickim kuhinjama iz paketa koje nam daju humanitarne organizacije. Izlazak iz kampa je ogranicen i mozemo izlaziti samo s propusnicama koje nam daje uprava” prica Rakipovic koji zna ponesto srpskog a vise albanski. Objasnjava da je pohadjao skolu na albanskom jer je u njegovom selu postojala samo skola na tom jeziku. Pripada grupi koju makedonski Romi zovu Askalijama,zajednici ciji pripadnici uglavnom ne znaju romski a izbjegavaju odgovor na pitanje, da li su Romi ili albanci. “Prezime je” kaze “dobio pod srpskom vlascu”.

Svedski novinari ga pitaju, zasto se ne vrati na Kosovo. Odgovor je snalazljiv: nesiguran s kim razgovara, cijedi kroz zube: "Tamo nije sigurno. Ne znam, sta ce mi se desiti. Ja mislim da je tamo dobro ali neki iz kampa koji su bili na Kosovu pricaju da su Romi bili maltretirani. Pricaju daa ne izlaze iz kuca, da ih NATO mora cuvati”. “Ko ih maltretira?” “Ne znam.”.

U barakama mirise na ustajao vazduh. Zmirka slaba sijalica, ocekujes da se svakog trena nepovratno ugasii Neki ljudi spavaju, drugi razgovaraju o kisi sto se primice pitajuci se, da li ce krov ponovo prokisnjavati. Za nekoliko humanitaraca IRC-a (Medjunarodnog komiteta spasa) koji su toga dana kad smo posjetili kamp postavljali peci na drva trce djeca i zene koje pitaju: “Kad cete postaviti peci u nase barake? Kad cemo se mi ugrijati? Dodjite u baraku!” Sitne kavge oko toga, cija baraka treba prva dobiti grijanje. Peci ima a drva? Humanitarni radnici objasnjavaju da ce drva obezbjediti ista organizacija. Prosle godine kad su Romi bili zbrinuti kod porodica, domacinstvima koja su primila izbjeglice besplatno su bila obezbjedjena drva za ogrijev.

U kampu se obavlja i sitan sverc? Trguje se cokoladama, bombonama, zvakacim gumama. Dio izbjeglica vec se ukljucio i u ilegalnu trgovinu humanitarnom pomoci na skopskim pijacama. To niko ne moze kontrolisati. Pitanje je, da li neko i zeli da kontrolise kad vidi sav jad ovih ljudi.

Solenitini crtezi kad me docekala na izlazu iz kampa mozda su najbolja izlozba na kojoj se vidi nesreca ovakvog zivota. S bezbroj sarenih boja je nacrtana njena, vjerovatno trosna kuca na Kosovu A sivom nacrtana baraka “Doci ces opet? Ako dodjes, povedi kcerku da se igramo!”

AIM Skoplje

VALENTIN NESOVSKI