Izbori i narod

Pobijedili - redovi pred ambasadama

(AIM, Sarajevo, 21.11.2000.) - U ovoj je zemlji odavno već sve postalo apsolutno relativno. Sve može i ništa ne mora. Od svake se mizerije može javno napraviti uspjeh i svaki se uspjeh može srozati u blato potpune irelevantnosti. Tako je nekako i sa upravo završenim izborima, iako varakanja sa procentom gore ili dolje još može biti. Prostora za svakojaka tumačenja ima napretek, a gubitnicima ili pobjednicima može se svako proglašavati, u zavisnosti od toga kome šta odgovara, čemu se nadao, na šta je pripravan. Oduvijek su pat-pozicije, ili "ni tamo ni vamo" kako bi se reklo jednostavno u narodu, odgovarale upravo onima što su ni tamo ni vamo.

Rezultata ima za svakoga: "građanske stranke" su kao došle a nacionalne nisu otišle, "koncept" nije promijenjen a mogao bi biti što nije nimalo sigurno; mali su potpuno potonuli a veliki nisu narasli i sve nekako tako, u nedogled. Kakva država, takva politika, takve stranke takav i narod. To se nekada, ovdje, podvodilo pod mudrost "sredine puta", pod navodnu "toleranciju" i "merhametluk". Danas je valjda očigledno kako nije riječ o tome već o potpunoj konfuziji, odsustvu znanja i osjećanja za politiku i prije svega demokratiju, nesposobnost za artikulaciju vlastitih ali i kolektivnih osjećanja, želja i nakana.

Konačni ishod izbora pokazuje nedvosmisleno da do spektakularno najavljivane "promjene" u ovoj zemlji nije došlo zato što potencijalne snage te promjene zajednički, ma kako izgledale kao rogovi u vreći (Lagumdžija, Silajdžić, Zubak, Dodik, Ivanić, Kadić itd.), nisu imale ni pameti ni znanja ni mudrosti ni racionalne "skromnosti" da svoju samozaljubljenost podrede krajnjem cilju, obaranju nacionalne koalicije. Na drugoj strani, istorijska, čvrsta i efikasna nacionalna koalicija SDA, HDZ i SDS ni dalje nema nikakvih problema sa temeljnom šifrom: svi su nam ciljevi različiti, osim jednog - ostanka na vlasti i pobjede nad "galamdžijama". Među takozvanom opozicijom niko živ nije bio u stanju da izvuče zaključak iz hrvatske (šest plus dva) i srbijanske (DOS) priče u kojoj su lukavi i mudri stisnuli zube da bi kroz totalno "neprincipijelne koalicije" oborili već atrofirane dinosauruse. Kod nas je svako sve htio sam, da mu slučajno pobjednička kruna ne spadne s glave. To govori o dvije stvari: prvo, našim jurišnicima iz opozicije zapravo i nije bilo stalo do "promjene koncepta" već prvenstveno do uspona na vlast. Da jeste, prvo bi rušili starti koncept novom koalicijom, što je bilo najvažnije, pa bi se onda dogovarali o dijelu u pobjedničkoj vlasti što bi, valjda, u normalnim uslovima trebalo biti manje važno od same "promjene koncepta". Drugo, pokazalo se da nam ni godine "fore", ni milijarde dolara pred Tuđmanom i Miloševićem, što nam ih je omogućila međunarodna zajednica, nije bilo dovoljno da sazrijemo u političkom smislu i postignemo makar nagoviještenost demokratskog društva. Rezultat je porazan. I Hrvatska i Srbija (kao tzv. Jugoslavija ili bez nje) će poput brzog voza krenuti ka Evropi ostavljajući nas decenijama i trajno iza sebe. Tamo postoje ljudi koji znaju šta je politika i kako se to radi.

Priča o "glupom narodu" je netačna, bezobrazna i odbranaška. Nigdje narod nije drugačiji, to mogu biti samo političari. Srbijanci, isti oni od juče, sutra će biti Evropljani, bez viza, carina, sa konvertibilnom valutom, inostranim firmama u svom dvorištu itd. zato što su imali pameti da Miloševića ruši DOS. Nikakav Koštunica, Đinđić, Korać, Obradović i slični marginalci to ne bi mogli pojedinačno. Tamošnji tipičan primjer zabludjelog gubitnika je Vuk Drašković. Mada je jedini - uz Miloševića kojemu je prošao rok trajanja kao i našim mudracima "daytonske generacije"- imao i partijsku infrastrukturu, i impozantan broj glasača, i podršku iz inostranstva, gdje je sad ? Na smetljištu gatačko-beogradske istorije. Htio čovjek sam.

Ima tu još jedna stvar, više antropološke nego političke naravi. Balkan je prostor u kojem, uz rijetke izuzetke, niko živ nije uspio na temeljima pojedinačnog kvaliteta, nadrastanjem gomile, pozitivnim primjerom. Sve je ovdje, još uvijek, kolektivističko. I racio i emocije i strah i mržnja. Kolektivna je frustracija nad individualnim opredjeljenjem, iskazivanjem i valorizovanjem. Svima kao da najviše odgovara ugašeno svjetlo da se ne bi vidjelo ko umije a ko ne umije, ko može a ko ne može. Zato ovih dana i niste mogli čuti ime i prezime u sašaptavanju po kancelarijama i kafanama o nagoviještavanim rezulultatima izbora. Govorilo se o "nama" i "njima", o tome "jesmo li ih povaljali" ili su "oni" opet prošli. I sve to uz mržnju i agresivnost. Pri tome su gubitnici, ljudski i politički, po pravilu ostali svi oni što u svom mentalnom sklopu nisu krdo, već individua i pojedinac spreman na takvu, pojedinačnu utakmicu sa samim sobom i svijetom oko sebe.

U Bosni, za sada, "no pasaran". Zato, ko ne može to da preživi, u red pred ambasade. Ko ostane, neka se pokuša utješiti jednom činjenicom koja nije bog zna kakva, ali svako mora imati nekakvu utjehu kako bi preživio. Svaka pat- pozicija, ni tamo ni vamo, kakva je ova sa rezultatima izbora od kojih su jadni, neuki i ovdje dobro plaćeni stranci toliko očekivali, ne shvatajući da mimo njihovog mentalnog sklopa postoji i neki drugi i drugačiji, ima pored niza loših i jednu dobru stranu: Ovdje, sada, niko neće vladati u onom smislu u kojem se vladalo prije izbora. Teško će jednima biti totalno i do kraja preglasavati druge. Zato će se morati dogovarati i oni koji su se do sada "dogovarali" samo preko mušice nišana i oni što su se voljeli i oni što su se mrzili. I tako do narednog dogovaranja. Pa ko koga. Mi ćemo to već nekako proglasiti demokratijom.

Zlatko Dizdarević AIM, Sarajevo