Ekonomsko bratstvo i jedinstvo

Aim, Zagreb, 18.11.2000.

Na pitanje beogradskih novinara upućeno predsjedniku Privredne komore Hrvatske, Nadanu Vidoševiću (pitanje je glasilo, kako je dočekan u Beogradu) Vidošević je, vjerovali ili ne, odgovorio - "kako bi drukčije nego prijateljski, u duhu dobre srpske tradicije". Vidoševićev ljubazni, diplomatski proračunat odgovor, prije godinu ili dvije u Hrvatskoj bi ga izložio nemilosrdnoj javnoj anatemi ili, u gorem slučaju, linču. Vidošević bi bio prozivan zbog izdaje nacionalnih inetresa; osuđen za snishodljivost prema agresorskoj strani, anacionalni materijalizam ili nešto slično, te pozvan da podnese ostavku što bi, tada, morao učiniti. Svakako ne bi mogao ostati član svoje stranke (opet, vjerovali ili ne, Hrvatske demokratske zajednice). Ovaj put, međutim, nije bilo nikakve povike. Ljudi koji su ranije posjećivali Beograd, Igor Mandić ili Slobodan Šnajder, recimo, prošli su zbog svojih putešestvija kao bosi po trnju. No, Vidošević nije otišao sam - zajedno s njim, put Beograda se zaputila golema, pregolema kolona hrvatskih privrednika (delegaciju je sačinjavalo oko pet stotina direktora i vlasnika poduzeća) a oni koji na vrijeme nisu rezervirali mjesto u jednom od šest autobusa, u glavni grad Jugoslavije zaputili su se osobnim automobilima. Isti je interes vladao i na srpskoj strani.

Najveći beogradski hotel Hyatt bio je, kako izvještavaju dopisnici, pretijesan da primi sve zainteresirane. Voda je, naime, došla do grla. Hrvatska privreda nalazi se u očajnom stanju. Broj nezaposlenih popeo se na rekordnih 360 tisuća - Račanova vlada odlučila je prekinuti politiku sanacije za život nesposobnih poduzeća - a čak i prema najoptimističkijim procjenama, nezaposlenost će rasti sve do ožujka ili travnja naredne godine. Radnici ili umirovljenici koji izlaze pred Banske dvore (sjedište vlade) ili blokiraju gradske prometnice, sve su češći prizor hrvatske metropole. Nije drugačije ni u drugim krajevima Hrvatske. Sve velike industrije su zamrle, turizam je tek počeo lagani uspon, poljoprivreda je pred kolapsom a nikakva razumna alternativa zasad nije ponuđena. Masovni odlazak u Beograd Nadan Vidošević, idejni autor ove karavane, obrazložio je stoga suhoparno ali vrlo efektno: po Vidoševićevim riječima, privredna suradnja Hrvatske i Srbije prelazila je zadnje predratne godine vrijednost od milijardu dolara; prošle godine - na početku normalizacije - ona je dosegla tek jadnih 50 milijuna dolara, dakle, skromnih pet posto.

Važnost jugoslavenskog tržišta za Hrvatsku vidi se i iz činjenice da je SR Jugoslavija, nakon Italije, Njemačke i Slovenije, bila četvrti po redu hrvatski ekonomski partner. Gotovo sva velika hrvatska poduzeća poslovala su sa srpskima ili su bila u nekoj vrsti kooperacije. Kragujevačka Crvena zastava imala je, prije rata, u Hrvatskoj više stotina kooperanata, velikih ili malih, masa srspkih turista dolazila je na Jadran, a hrvatska poduzeća, poput Francka, Kraša ili Podravke, imala su brojnu klijentelu u Srbiji, koja je i za vrijeme rata rado kupovala prepoznatljive hrvatske proizvode. INA je, kao najveća i najsnažnija tvrtka bivše Jugoslavije, na tom tržištu također radila veliki promet, kao i industrijski giganti poput Končara, Đure Đakovića ili Jugoturbine. Kako je bila riječ o komplementarnim tržištima, gdje su brojna poduzeća nastupala zajednički i na trećim tržištima, posebno kad je riječ o proizvodnji vojne opreme, jasno je da je raspad države značio strahovit ekonomski udarac za sve. Posve izmjerljivu ekonomsku štetu donijelo je i zatvaranje auto puta Zagreb - Beograd, na kojemu je godišnje od cestarine ubirano, na obje strane, oko milijardu dolara. Svi ti razlozi - uz, naravno, rat koji je uzrokovao najveću štetu - rezultirali su činjenicom da današnji bruto društveni proizvod Hrvatske iznosi jedva 90 posto predratnog, dok je u Srbiji jedva 45 posto; u BiH je oko 38 posto, dok na Kosovu ne čini ni trećinu predratnog. Sve druge zemlje su, naravno, za to vrijeme ostvarivale rast ili manje primjetan pad proizvodnje pa je relativno zaostajanje još dramatičnije. Kako su privrede ovih zemalja ipak u velikoj mjeri posve komplementarne a na nekim područjima vezane i pupčanom vrpcom, čak ni za vrijeme rata nije se prekidala suradnja između nekih poduzeća. Čak je i Franjo Tuđman, kako se pokazalo iz stenograma njegovih razgovora sa Vanjom Špiljkom, u kojima je vidljivo da je Tuđman još prije službene normalizacije odnosa Zagreba i Beograda odobravao poslovanje (samo nekih, doduše) poduzeća sa partnerima iz Srbije, dok je za neka od njih i osobno planirao proboj na srpsko tržište.

Od srijede i četvrtka, 15. i 16. listopada, vrijeme u kojemu su poslove sa Srbijoma sklapali samo miljenici hrvatske političke Nomenklature postalo je prošlost. Na beogradskom ekonomskom summitu - najvećem koji je ikad zabilježen u povijesti hrvatsko-srpskih ekonomskih odnosa, kako primjećuje riječki Novi list - sklopljeno je mnoštvo poslovnih ugovora. Podravka iz Koprivnice plasirat će, u narednoj godini, na srpsko tržište robe vrijedne 50 milijuna kuna (oko 12 milijuna njemačkih maraka); daruvarski Dalit potpisao je dva ugovora s beogradskim Ivom Lolom Ribarom te Tozom Markovićem, zagrebačka Utenzilija i metalska industrija iz Niša također su potpisali ugovore o međusobnoj suradnji. Nagađa se da će Dalmacijacement, zajedno s britanskim Redimixom, možda ponovo preuzeti beočinsku Cementaru. INA je već prije beogradskog summita sklopila ugovor s beogradskim Beopetrolom, o isporuci 360 000 tona nafte godišnje. Prema najavama, izvoz nafte u Srbiju predstojećih godina trebao bi biti oko milijun tona godišnje. Većina hrvatskih poduzeća otišla je ovaj puta, ipak, samo ispitati tržište i ustanoviti kakve se sve mogućnosti pružaju na njemu. Dođe li do optimalne poslovne suradnje, samo izvoz u Srbiju mogao bi, kao tvrde ekonomski analitičari, u Hrvatskoj potaknuti otvaranje novih 50 000 radnih mjesta, prije svega u naftnoj industriji, potom u metalskoj, drvnoj, prehrambenoj i, dakako, turizmu.

Nisu samo privrednici obnovili pokidane veze. Stjecajem okolnosti, u isto vrijeme kada su oni posjetili Beograd, u Zagrebu je gostovala predstava "Profesionalac" Dušana Kovačevića. Kada se na pozornici zagrebačkog kazališta Vidra pojavio Danilo Bata Stojković, početni aplauz prerastao je u ovacije koje su trajale punih deset minuta. Stojković je par puta uzalud pokušao izgovoriti prve rečenice, ali se morao povinovati željama publike i "otrpjeti" do kraja izraze divljenja svojih, očito vrlo brojnih, poštovalaca. Predstava je, naime, rasprodana u svim terminima a zbog golemog zanimanja publike, ad hoc su dogovoreni i novi termini, koji su također rasprodani. Slično je prošlo i nešto ranije gostovanje beogradskog Ateljea 212 u Rijeci. U Zagrebu se, na koncertu Dine Merlina, trebala pojaviti čak i Vesna Zmijanac ali je to gostovanje iz nepoznatih razloga otkazano. Ono je, usput, bilo popraćeno jedinim incidentom: nepoznati glas telefonski je, par sati prije početka koncerta, organizatorima najavio da je u dvoranu podmetnuta bomba. Dojava je, pokazalo se, bila lažna - kao i najava gostovanja srpske folk-pjevačice - ali se taj incident naprosto zagubio u moru izjava prepunih razumijevanja i volje za međusobnom suradnjom. Prilično je prirodno da su barijere prvi probili privrednici, premda je i kulturna razmjena više nego značajan element normalizacije dviju država. Do posve normalnog stanja doći će, ipak, tek u onom trenutku kada i građani SR Jugoslavije budu mogli normalno ljetovati na Jadranu. Premda je Nadan Vidošević u Beogradu izjavio da će Hrvatska "rado dočekati srbijanske turiste jer su galantniji gosti nego Nijemci", on im je ipak preporučio da se s masovnijim turizmom na hrvatskom dijelu Jadrana strpe, jer bi jedan incident mogao pokvariti dosta toga, a "računa se na trajnu suradnju". Ona je, kako se čini, ovim činom upravo započela.

Boris Rašeta