Postizborne analize: Zašto Dodik nije uspio?

Banjaluka, 17. novembar 2000. (AIM)

Prije objavljivanja zvaničnih rezultata, gotovo sve je jasno: premijer RS Milorad Dodik izgubio je predsjedničku trku u prvom krugu sa kadidatom SDS Mirkom Šarovićem, a SDS je apsolutni pobjednik na svim nivoima vlasti.

U Dodikovom izbornom štabu vlada konfuzija. On se ne pojavljuje u javnosti, ne daje izjave i otkazuje posjete. Nije otišao u Beograd na konferenciju Pakta za stabilnost, a otkazao je i odlazak u Dejton na obilježavanje petogodišnjice potpisivanja Dejtonskog sporaztuma, gdje je pozvan kao premijer. Obrazloženje: bolest!

Javnost, željna dvorskih skandala, prepričava kako je Dodik u svom izbornom štabu, nakon objavljivanja prvih stranačkih rezultata, razbio mobilni telefon, psovao sve po redu, a zatim naredio da se iz vlade ukloni 'sumnjiva' dokumentacija.

Dodikov neuspjeh postao je glavna postizborna tema u RS. Dok njegovi ljuti protivnici likuju i smišljaju kako da mu se osvete za uvrede i poniženja, umjereni dio političke javnosti pokušava da objasni razloge neuspjeha demokratske opcije. U Dodikovom štabu, koji djeluje prilično razbijeno, tvrde da stranka bilježi uspon. I poslednji rezultati govore da će SNSD biti druga stranka po broju osvojenih glasova u parlamentu RS. Jezikom statistike: stranka pokazuje trend rasta, uobičajen za stranke ovog profila u uslovima spore demokratske tranzicije.

Razloga za nezadovoljstvo najviše ima Milorad Dodik. Njegov izborni poraz svrstao ga je u red tragičnih figura demokratske transformacije Republike Srpske. Gotovo istu sudbinu doživjela je na prethodnim izborima Biljana Plavšić u trci sa predsjedničkim kandidatom SDS i Srpske radikalne stranke Nikolom Poplašenom. I Plavšić i Dodik nastupali su kao nosioci demokratskih promjena i ekonomskog prosperiteta, oboje sa rezultatima koji nisu za potcjenjivanje.

Gdje su razlozi poraza? Među mnogim tezama, treba skrenuti pažnju na činjenicu da su se nacionalne stranke stabilizovale na uspješnom proizvođenju straha od ugroženosti. Poruke o nacionalnoj ugroženosti bile su odlučujuće u izbornoj propagandi i pokazale se vrlo efikasnim sredstvom homogenizacije. Namjernim proizvođenjem straha od drugih u svakom etnosu, ponovo je uspostavljena neophodna ravnoteža nacionalnog naboja. Izbor velike većine biračkog tijela u BiH pokazao je da funkcioniše na toj vrsti straha i pravi izbor za koji pretpostavlja da će biti sigurna zaštita od ugroženosti.

Šta je Dodik značio za tako orijentisano biračko tijelo? Ništa drugo nego marionetsku vlast koja gradi džamije, spomenike žrtvama srpskog zločina (Srebrenica), briše ime entiteta sa pasoša, uvodi državnu graničnu službu, instalira zajedničku policiju, uvodi multietničke škole, jedinstvene udžbenike i nastavne programe, priprema zajedničku vojsku... Na kraju svega, kao šlag na tortu, dolazi izborni slogan Stranke za BiH 'Bosna bez entiteta', na koji međunarodni zvaničnici reaguju sasvim blagonaklono.

Dodik nije imao mogućnost da neutrališe poruku Silajdžićeve stranke, kao što nije mogao da neutrališe ni poruke HDZ-ovog poziva na referendum Hrvata. Obje ove poruke bile su poziv na nacionalnu homogenizaciju Srba i najefikasnija izborna propaganda SDS-u. Da SDS ništa drugo nije uradila u izbornoj kampanji, Silajdžić i Jelavić su bili dovoljni. I samo utoliko je u pravu hrvatski predsjednik Stipe Mesić kada uspjeh HDZ-a opravdava strahom Hrvata da će Srbi u RS dobiti državnu samostalnost.

Međunarodna zajednica je propustila da efikasno sankcioniše ovu vrstu poruka Silajdžića i HDZ-a, pretvorivši takav svoj stav u gotovo identičnu poruku. Srbi su to razumjeli kao razlog više za svoj strah, dobro znajući da su lideri nacionalnih stranaka u RS skidani sa lista za daleko benignije izjave (Čavić, Lazarević). Tolerantnim stavom prema zapaljivim izbornim porukama Silajdžića, SDA i Jelavića, međunarodna zajednica je na sebe preuzela veliki dio odgovornosti za rezultate izbora.

Neki analitičari tvrde kako je glavni razlog izbornog neuspjeha Dodika nesposobnost njegove vlasti da se obračuna sa narastajućom kriminalizacijom društva. Ova činjenica jeste tačna. Za Biljanu Plavšić i Dodika zajedničko je to što su objavljeni rat kriminalu pretvorili u rat protiv sebe.

Dodikova vlast nije uspjela da realizuje obećanje da će pohapsiti ratne profitere i suzbiti kriminal, nasliđen od bivše vlasti. Umjesto narastajućem kriminalu, korumpiranosti i sivoj ekonomiji, Dodik je objavljivao rat direktorima, koalicionim partnerima, Narodnoj skupštini, penzionerima, prosvjetnim radnicima... Smjenjujući direktore državnih preduzeća, pokazao je da radi isto ono što je radio i SDS i da se tehnologija njegove vlasti ni po čemu ne razlikuje od prethodne. Tvrdeći da nema kriminala u vrhu državne vlasti, bacio je rukavicu u lice javnosti, koja je svakodnevno bombardovana novinskim pričama o aferama u 'Rafineriji nafte', 'Telekomu', Robnim rezervama, ali i međunarodnoj zajednici koja je pozivala birače da glasaju protiv korupcije.

Zašto ova teza nije tačna? Zato što birači u Federaciji BiH nisu srušili istu takvu vlast. I u Federaciji BiH vlast nije bila ništa bolja i ništa drugačija. I ona je u istoj mjeri kriminalizovana i korumpirana. I tamošnju vlast godinama potresaju afere u kojima figuriraju ljudi iz vlasti ili njima bliski. Na razmjere organizovanog kriminala u Federaciji BiH ukazivali su i međunarodni zvaničnici, a da se ne govori o federalnim medijima, koji su daleko prije i daleko više vremena i stranica posvećivali razotkrivanju paukove mreže kriminala. I pored toga, birači su glasali za SDA i Silajdžićevu Stranku za BiH, koje imaju približno isti izborni saldo kao i SDS u RS.

Zaključak se nameće sam po sebi. Birači ni u RS ni u Federaciji BiH nisu u političkim partijama i njihovim liderima prepoznavali ekonomske programe, projekte zapošljavanja i bolji život, nego nacionalne vođe, koje im nude nacionalnu getoizaciju. Izvor AIM-a, blizak izbornom štabu Partije demokratskog progresa Mladena Ivanića, tvrdi da je ova partija uspjela samo zbog toga što je Ivanić, reagujući na najavu referenduma Hrvata, rekao da bi po istoj logici i Srbi mogli da zatraže referendum o svojoj nezavisnosti.

Milorad Dodik, dakle, nije uspio ne zbog toga što je loše vladao, ili što mu je protivnik bio Mirko Šarović, nego zbog toga što je protiv sebe na drugoj strani imao Harisa Silajdžića i Antu Jelavića. Pet godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ta vrsta lidera i političkih opcija do savršenstva je uvježbala svoju melodiju i udarila šamar onima koji su vjerovali da su demokratske promjene u Hrvatskoj i Jugoslaviji dovoljne za demokratski prevrat u BiH. Za njih bi rezultati izbora trebali biti velika pouka i poruka.

Branko Perić (AIM)