Korupcija u prosvjeti

Aim, Zagreb, 16.11.2000.

Proteklih godina tako smo se naučili živjeti uz korupciju, da je već postalo gotovo nevjerojatno sresti nekoga tko nije bio u prilici s plavom kovertom doći do operacije bruha, prolazne ocijene na ispitu, ili pobjede u sudskom sporu. Plava koverta, to je šifra po kojoj smo još u socijalizmu razaznavali gotovinsko potkupljivanje, iako je tadašnja korumpiranost barem po obrtnim sredstvima bila od predškolskog uzrasta. Ova koju uživamo danas, zrelo je protrčala kroz doslovno školovanje, obavezno i usmjereno obrazovanje i akademske institucije, te se zaustavila negdje na postdiplomskim titulama, koje su se u jednom trenutku počele dijeliti kao reklamne penkale za Novu godinu. Dovoljno je pritom sjetiti se "počasnoga inozemnog doktorata" Franje Tuđmana, ili splitskog magisterija Anta Đapića, ili još uvijek nejasne pravničke formalne obrazovanosti Vice Vukojevića.

Korupcija u prosvjetnom sustavu opće je mjesto, o kojemu raspravljaju studenti u menzama, i roditelji koji strahuju nad svojim adolescentima u vrijeme prijemnih ispita za srednje škole. Korupcija u zdravstvu je grozna pojava, ali zamislite kakav je tek apsurd posrijedi, ako nezakonitom kupovinom zdravlja ustvari nadoknađujete minule troškove liječniku, koji je do svoje diplome i specijalizacije došao potplaćivanjem profesora na fakultetu. Kupujete zdravlje, i nečije znanje o zdravlju, no znanja nema, jer se ranije isprostituiralo, jer je ostalo zatureno drugdje, u knjigama ili kabinetima. Srećom, pa takva situacija nije u jednoga zagrebačkog apsolventa stomatologije, imenom Zlatka Popića, izazvala uvriježenu apatičnost i depresiju, nego je čovjek prije nekoliko dana prilično sabrano i uvjereno izložio novinarima kako se to kupuje i prodaje na njegovu fakultetu.

Popić je lijepo zamrznuo svoj apsolventski staž, veli, dok se sa Stomatološkog fakulteta u Zagrebu ne maknu korumpirani profesori, i njihovi suradnici. Sam nikada nije platio ispit, ali je svjedočio mnogim slučajevima "klasične i sofisticirane korupcije", te namjerava s ovom pričom ići do sudskog epiloga. S pravom je svjestan da će ga "kolege izopćiti iz stomatološke zajednice", jer se stomatolozi po tim pitanjima također ponašaju plemenski, ali među takvima ionako više ne želi biti, s obzirom na činjenicu da "zbog korumpiranosti profesora na Stomatologiji, 80 posto profesora ne zna popraviti zube"! Svjesno ili ne, Zlatko Popić ogolio je kulisama zakrivenu sliku kompletnog Sveučilišta u Zagrebu, razotkrio ga je kao što paradentoza otkriva goli sjekutić ili očnjak. Naime, sve što je rekao o Stomatološkom, definitivno je primjenjivo i na ostale fakultete u Zagrebu i Hrvatskoj.

Uzbuđenje izazvano čitanjem njegova iskaza, nije od toga što bi nam ovdje nešto bila novost, nego od potvrde kako protest oko korupcije u prosvjeti može više ikoga zanimati, ili ma koga motivirati da i sam progovori o istome. Zasad nesuđeni mladi stomatolog kaže: "Većina profesora (...)bavi se kriminalom. (...)Prodaju ispite, sve pretvaraju u materijalnu korist. Student je (...)na fakultetu postao klijent. Koliko platiš, toliko dobiješ!" Primjerice, taj i taj profesor (Popić ih navodi poimence) na početku je objavio studentima kako bi bilo dobro da u referadi kupe njegovu knjigu. Svi bi u indeks dobili prilikom kupnje naročit pečat, a pred sam ispit bi profesor zavirio ima li kandidat pečat, ili ne... Posrednika između studenta-kupca i profesora-trgovca ispitima, igrao je domar fakulteta, kao tipski pomoćnik-grbavac u još jednome klasičnom horroru hrvatske prosvjete.

Tko je za pomoćnika poslužio ministru prosvjete Vladimiru Strugaru, prilikom sastavljanja prijedloga novog Zakona o udžbenicima, još nije posve sigurno, iako se opet spominje utjecaj izdavačkog poduzeća Školska knjiga na ministarstvo... Međutim, da prijedlog Strugara i njegovih suradnika nastoji ozakoniti korupciju u udžbeničkoj politici, to već i nije neki problem, za dokazati. Naime, u procesu nastajanja budućih udžbenika za osnovne i srednje škole u Hrvatskoj, Ministarstvo prosvjete imat će i dalje ulogu onoga koji raspisuje natječaj za nova izdanja, i na kraju ih pušta u opticaj. Sve što preostaje u sredini, od postavljanja kriterija do kontrole usklađenosti s nastavnim planom i programom, obavljat će osobe izvan ministarstva, o čijim kompetencijama se neće znati ni moći pitati ama baš ništa. A samo ministarstvo postat će njihov administrativni servis.

Sedam mudraca u tzv. Vijeću za udžbenike određivat će ministar prosvjete, "iz reda istaknutih stručnjaka iz područja obrazovanja", te doista nije moguće navesti kakve bi sve kriterije oni trebali zadovoljiti, da bi bili stručni za baš sve nastavne predmete u dvadeset i četiri školska polugodišta. Oni će ipak odmijeniti mnogobrojne članove dosadašnjeg Odjela za udžbenike pri Ministarstvu prosvjete, koji su inače bili regrutirani po mišljenjima stručnih ustanova, od pojedinih fakultetskih katedri do znanstvenih instituta. Za mandata nekih vrlo autokratski raspoloženih ministara, korupcija je također nekako pronalazila prolaze kroz vrstu recenzenata ili ministarskih savjetnika, no s ovakvom koncentracijom moći u djelokrugu samo jednog tijela, korupcija će ubuduće biti vrlo elegantno kanalizirana, te - što je ne manje važno - sasvim neuhvatljiva i pustopašna.

Ured za zakonodavstvo Vlade RH kritizirao je prijedlog novog Zakona o udžbenicima, jer isti u mnogim točkama nije usklađen sa postojećim zakonima. Tako se i u primjedbama ovog ureda spominje nedefiniranost Vijeća za udžbenike, postupka njegova imenovanja, kriterija za izbor budućih recenzenata, itd. Poneko loše mjesto u Strugarovu prijedlogu pronašli su i Ministarstvo financija i Ministarstvo pravosuđa, a Ministarstvo kulture nalazi kako je sve u najboljem redu... Međutim, uza sve ozbiljne prigovore, upućeni strahuju da će prijedlog zakona biti od saborskih zastupnika prihvaćen, pogotovo nakon višetjednog iscrpljivanja ustavnim promjenama. Tako će već spomenuta Školska knjiga - koja godinama funkcionira kao ilegalni komandni most Ministarstva prosvjete - doći u priliku jednostavne kontrole udžbeničke politike, i do čvrstog monopola na - permanentnu korupciju.

Sistematiziranjem korupcije pod okriljem Ministarstva prosvjete, pao je u plan gorući problem u hrvatskom obrazovanju: ideologiziranost nastavnog programa. On je u brojnim stvarima ostao isti kao i prije dvije ili pet godina, dakle, netočan i tendenciozan. Ili, još bolje, malo više negoli prije se "pravi lud"; dosad su za ratne sukobe između Hrvata i Bošnjaka bili krivi potonji, a po novome ih nije ni bilo, valjda, jer se u većini povijesnih udžbenika ne spominju. Ustvari, nije čudno što povjesničari laviraju, kada jednom prihvate ponudu dnevne politike. Jedan udžbenik za peti razred uči djecu da "rad povjesničara podsjeća na rad policijskog istražitelja". Što je na određeni način točno, jer se Hrvatska doista imala nesreću svrstati među zemlje u kojima su jedni drugima postali naveliko slični, pa bilo to po plavim kovertama ili po kojekakvim društvenim beneficijama.

Igor Lasić