HDZ na umoru, spasimo HDZ

Aim, Zagreb, 15.11.2000.

Iako po broju zastupnika druga stranka u Saboru, nekad vladajuća Hrvatska demokratska zajednica živi u panici od potpunog rasula. Razmjere tog straha pokazuje i zahtjev njena rukovodstva da se u Ustav unese odredba o obavezujućem mandatu saborskih zastupnika. Pod uvjetom da se Ustavom zabrani promjena stranke, odnosno da se mandati u parlamentu imperativno smatraju vlasništvom stranke a ne izabranih zastupnika, što bi destimuliralo prebjege, HDZ je bio spreman glasati za ustavne promjene. Ta se trgovina na kraju ipak nije dogodila, jer joj se usprotivio najveći dio vladajuće koalicije, smatrajući da se Ustav ne može prilagođavati stranačkim potrebama, još manje da ustavnim odredbama treba spašavati HDZ. U ljutnji se spominjalo da je takva odredba zadnji put bila ispisana u Lenjinovom ustavu.

Veliko je pitanje bi li takva ustavna norma, da je donešena, HDZ sačuvala od rasapa ili bi njegovo osipanje samo ubrzala. Navodno se moglo dogoditi da se stranka u jednom danu prepolovi. Kuloari tvrde da se na odlazak spremalo dvadesetak zastupnika, svi oni koji s takvom mogućnošću već špekuliraju. I bez unošenja u Ustav odredbe o obavezujućem mandatu HDZ su u tjedan dana napustila četiri istaknuta člana, među njima i glavni im ekonomski autoritet Đuro Njavro. Svoj novi stranački krov nad glavom on je našao u Demokratskom centru, stranci koja je nastala odcjepljenjem od HDZ-a i koju vodi bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić. Ispresijecana svađama uzduž i poprijeko, Tuđmanova stranka nikako ne uspijeva da se sabere i jasno odredi svoju strategiju. Mada se očekivalo da će novi predsjednik Ivo Sanader HDZ profilirati kao demokršćansku partiju, društvo sve više klizi udesno, prevlast u stranci odnosi desni radikalizam, tako da postepeno otpada sve što je umjerenije.

Novi pokušaj spašavanja Tuđmanove ostavštine sada dolazi izvan HDZ-a. Miroslav Tuđman, stariji sin pokojnog hrvatskog predsjednika, odlučio se politički angažirati i pokreće nestranačku inicijativu, koja će, po svoj prilici, već na proljeće u izbore za Županijski dom Sabora. Za života svoga oca, junior je bio šef tajnih službi. U posljednje vrijeme spominjao se kao mogući šef desnog bloka, ali taj se projekt, ponajviše zbog situacije u HDZ-u, kaotičnosti, svađa i rasula, ne može realizirati. Sada formira navodno nezavisnu listu, dobro pogađajući da je Hrvatska zasićena strankama i razočarana njihovim ponašanjem. Formalno nestranačka, njegova je inicijativa zamišljena kao točka okupljanja desnih grupacija i stranaka. Ona je de facto drugo ime za HDZ. Riječ je o pokušaju da se stara politika osovi u novoj formi i pod novim imenom. Evidentno je to i po ljudima i po programu.

Miroslav Tuđman tvrdi da nikada nije bio član HDZ-a, ali tatinu je politiku vjerno provodio. Dapače, bio je zadužen za ružnije poslove. Sadašnja mu je ekipa također bila u funkciji bivše vlasti: uz jednog bivšeg ministra, ostali su joj, uglavnom, služili kao intelektualna infrastruktura. Novinari, Mirini drugari s fakulteta, u proteklih deset godina angažirani kao Tuđmanova profesorska logistika, ljudi s kojima je bio povezan i svojim donedavnim poslom šefa tajne policije. Formalno, oni ne spadaju u prvi ešalon HDZ-a, mada su često djelovali kao njegova udarna pesnica.

Grupa s programom još nije izašla, ali tvrdi da mu je ime: hrvatski identitet i prosperitet. U nacionalnom su smislu, kažu, konzervativni, u solidarnosti sa slabijima - socijalni, u zaštiti ljudskih prava - liberalni. U stvari, prakticiraju uglavnom HDZ-ov nacionalni projekt pomodno začinjen socijalnom retorikom. Ali njihov je program pomilovanje za prošlu i osuda sadašnje vlasti. U HDZ-ovoj politici, priznaju, bilo je grešaka, ali u sada vladajućoj, po njima, ništa ne valja. Oni se nude kao alternativa, sa spasonosnim programom: I nakon Tuđmana - Tuđman. Hrvatskoj je svakako potrebna civilizirana desna stranka i kad bi se o tome radilo - bila bi to dobrodošla inicijativa. Ali tvrdnja da oni predstavljaju spas u zao čas djeluje tragikomično. Riječ je o ljudima koji su u prošlosti pokazali totalnu averziju, čak neprijateljstvo i prema sada im na riječima tako dragoj socijalnoj osjetljivosti, kao i prema ljudskim pravima i slobodama.

Miroslav Tuđman svoje društvo predstavlja kao skupinu nekompromitiranih ljudi. I to upravo u trenutku kada način stjecanja imovine Tuđmanove obitelji postaje predmetom sudske istrage. Također je apsurdno kad se dugogodišnji šef tajnih službi u Tuđmanovoj despociji kiti ljubavlju prema ljudskim pravima. Javnosti su već poznate brojne kompromitirajuće operacije u koje je on bio upleten. U medijima su objavljena neka njegova pisma iz kojih je evidentno kako su politički moćnici ovladavali bankama i poduzećima. U takvim poslovima on nije vidio ništa loše, dapače, aranžirao ih je, omogućavao i gurao. Mediji, možda i policija, propituju i njegovu ulogu u skrivanju ahmićkih ratnih zločinaca.

Tuđmanova inicijativa računa na podršku raznih, s bivšom vlašću emocionalno ili materijalno povezanih grupacija: razočaranih hadezeovaca, brojnih iz Domovinskog rata proizašlih udruga, dijelova vojske i tajnih službi. Kandidat za novog lidera uskoro će u obilazak dijaspore, gdje također očekuje potporu. Za njega, navodno, navija i desni dio Crkve. Za njega su svi oni kojima nedostaje Tuđman. U tom se scenariju prvorođenac pojavljuje kao surogat. Zamjena za svoga oca. Njegovo je prezime - njegov najjači adut, štoviše, njegov program. Ali ono može biti i težak teret, kamen oko vrata. Hrvatska je prema Tuđmanu danas uglavnom indiferentna. Pokojni predsjednik kao zastava više ne može poslužiti. Usto je poznato da kopija obično nema snagu originala. Tata je bio negativni junak, ali nekakva mu se karizma ne može poreći; sin je isti otac, ali totalni sivac, ni mrve karizmatske moći.

Šanse Miroslava Tuđmana zavise prije svega od aktualne vlasti. Svojim strančarenjem vladajuća je šestorka izmorila Hrvatsku, narodu je dosta i stranaka i politike; nestranačka inicijativa mogla bi djelovati kao osvježenje, kao nešto drugačije. Najbitnije je ipak hoće li vladajući uspjeti pronaći ključ za sve alarmantniju socijalnu krizu. Prognoze su dosta turobne, javnost je u tom pogledu sve više obeshrabrena. U takvoj situaciji i razni se instant spasitelji mogu učiniti prihvatljivim rješenjem. Zasad oni su ipak samo margina.

Jelena Lovrić