Privatizacija medija u RS: Proces na čekanju

Banjaluka, 14. novembar 2000. (AIM)

Da li će neke lokalne radio-stanice u Republici Srpskoj biti privatizovane već do kraja ove godine? U ovom trenutku niko još nema pravi odgovor na to pitanje, iako je bilo takvih najava.

Zakon o privatizaciji RS ubraja medije u ona preduzeća koja će biti "privatizovana po posebnom programu". Do sada, međutim, javnost nije predstavljen nijedan koncept takve privatizacije. Jedina veza sa privatizacijom jeste zahtjev da se Direkciji za privatizaciju dostavi podatak o knjigovodstvenoj vrijednosti opštinskih radio-stanica i jedan okrugli sto, koji je organizovalo ministarstvo za informacije, koji je
završen bez nekih konkretnih zaključaka. I tu se stalo.

Ideja o privatizaciji nekih radio-stanica odnosila se uglavnom na lokalne radio-stanice manje vrijednosti - do 300.000 maraka. One bi se licitirale na sličan način kao i preduzeća iste vrijednosti.

Danas u RS ima tridesetak opštinskih radio-stanica i nastale su, ili prije rata u BiH, ili tokom samog rata kao potrebe da se ubrza i osnaži 'javno informisanje' u lokalnoj zajednici. Smatralo se, naime, da 'velike' javne radio i TV stanice ne mogu da zadovolje potrebe stanovnika u manjim opštinama. Sve one su nastale odlukama državnih organa i bile su finansirane iz opštinskih budžeta, a dijelom i iz markentinških aktivnosti. Zajednička im je karakteristika da su od nastanka jedva sastavljale kraj s krajem i jedva preživljavale. U pogledu profesionalnog osoblja najčešće su bile skromnih mogućnosti, svedene najčešće na najsuvoparnije dnevno informisanje iz lokalne zajednice, bez velikih kreativnih zahvata u pogledu raznovrsnosti i sadržine programa.

U većini slučajeva bile su sredstvo lokalnih političara da se učvrste na vlasti. Kada se nakon jednopartijskog prešlo u višestranački sistem i ove radio-stanice postale su atraktivne iz ugla partijskih interesa, s obzirom na važnost i moć lokalnog medija i zato je trajala stalna bitka za kontrolu nad njima.

Prdeloženi tekst Nacrta Zakona o javnom informisanju, koji se još nije pojavio pred poslanicima parlamenta Republike Srpske, predviđao je postojanje ovih medija kao javnih servisa važnih za jednu ili više opština, kojima bi upravljali višestranački upravni odbori. Te upravne odbore birale bi stranke, zastupljene u opštinskim skupštinama. Pošto zakon nije usvojen, još se ne zna uloga tih lokalnih medija - da li će i nakon privatizacije postojati potreba za njima kao javnim servisima, ili će ta uloga prijeći potpuno na 'velike' javne servise - radio-televiziju.

Ako se oni i ne bi privatizovali, pitanje je šta će se desiti s njima. Oprema lokalnih radio-stanica danas je u velikoj mjeri zastarjela, gotovo potpuno amortizovana i tehnološki zaostala. Sredstava za nova ulaganja nema, a nekima su otkazana ili značajnije umanjena sredstva iz budžeta njihovih zajednica. U programskom smislu one su postale briga njihovih glavnih urednika i zaposlenih. U stvari, niko više i ne brine o programu, a ni o ciljevima postojanja lokalnog radija. Zato teško da bi iko mogao da odgovori na pitanje postoje li za njih ikakva perspektiva.

Ako se, pak, privatizuju, postavlja se pitanje da li će i u privatnim rukama nastaviti da obavljaju ulogu informativnih servisa i da li će novi vlasnik željeti da ulaže u takvu djelatnost? Šta ako se taj posao pokaže neprofitabilnim, pa se postojeći sastav ljudi znatno smanji, a radio svede uglavnom na čitanje agencijskih vijesti i muzički program? Šta bi u slučaju privatizacije bilo sa zaposlenima, posebno sa novinarima? Jer, za novog vlasnika to će biti posao, prilika da se ostvari profit, a ne želja da se ostvare "društveno korisni ciljevi". Na sva otvorena pitanja odgovor treba da pruži "specijalan program privatizacije", o kome govori zakon.

Uporedo s procesom privatizacije lokalnih medija razmišljalo se i o privatizaciji onih najvećih - državnog radija i televizije. No, kako za sada stvari stoje, druga odluka Visokog predstavnka o uspostvaljanju Radio - televizije Republike Srpske kao javnog servisa, jasno pokazuje da će državna RTV biti transformisana u javni servis.

Ono o čemu niko ne razmišlja, jeste djelimična privatizacija, ili bar iznajmljivanje drugih frekvencija koje pripadaju nacionalnoj televiziji, a na kojima se ne emituje program javnog servisa. Svijet danas poznaje model takvog rentiranja, po kojem jedan program ostaje za javne potrebe, a drugi se iznajmljuju jednom, ili za više korisnika.

Ni "Glas srpski", kao državne novine, još nemaju dosljedno izrađen koncept privatizacije. U ovom slučaju, pošto se ne radi samo o novinama, već i o štampariji koja ima tržišnu vrijednost, jer radi usluge i za druge, ali i izdavačkoj i još nekim drugim djelatnostima, program privatizacije nešto je različit. Prema poslednjim saznanjima, jedan dio štamparije "Glasa srpskog" otići će u privatne ruke, pri čemu će list i izdavačka djelatnost i dalje ostati potpuno u rukama države. Kako će se dalje odvijati proces, niko ne zna. Zna se da u razvijenim zemljama nema novina u državnom vlasništvu i da je to ostatak predtranzicijskog vremena.

Dakle, za privatizaciji medija u Republici Srpskoj ne postoji dosljedan i razrađen koncept. Postojećem prevaziđenom modelu sistema masovnih komunikacija nije nađena zamjena. Mediji koji imaju izuzetno ekonomsko-razvojnu, političku i kulturnu ulogu traže ozbiljnu analizu i pristup, u kome promjena vlasništva treba da bude sredstvo i uslov za ukupan napredak, a ne samo obična tranzicija vlasništva bez jasnih vizija i ciljeva.

Miloš Šolaja (AIM)