Izborni rezultati u RS: Gorak šampanjac za SDS

SDS će sada pred strancima morati da se dokazuje po vrlo rigoroznim kriterijumima, dok će Ivanić postati nova reformistička zvijezda, što će reći čovjek koji putuje po svijetu, smješka se sa stranim državnicima i privlači pare. Ukratko, sve ono što je Dodik do sada sa toliko radosti i oduševljenja radio.

Banjaluka, 12. novembar 2000. (AIM)

Ubjedljiva pobjeda SDS na opštim izborima Srbe u BiH dovodi u psihološku situaciju analognu onoj koja je prethodila ratu 1992. godine. Naime, mnogi su tada znali da dolazi rat, ali im to nije mnogo vrijedilo jer nisu znali šta je rat. Osam godina kasnije, svi su znali da će SDS bez mnogo muke i predizborne galame potući Milorada Dodika, ali niko nije načisto šta to zapravo znači. Ovaj izborni rezultat, medutim, znači da će sve ono što su "reformisti", predvođeni Miloradom Dodikom i odsudno podržani stranim novcem i silom, morati, ako bude sreće, bar da bude veoma kritički preispitano.

Gdje je greška, pitanje je utoliko dramatičnije što je ekipa Dragana Kalinića izbore dobila iz stanja poluhibernacije: nijedna velika riječ u kampanji, nijedan radikalan gest, nijedna ili-ili situacija. Sav napor te partije bio je usmjeren da se biračima javi da su još živi i da su još tu, te da se ne iznerviraju stranci, koji su esdeesovce čekali na prvom nepravilnom skretanju da ih suspenuduju i ponište.

PORAZ STRANACA: U nedjelju popodne, kada je nastajao ovaj tekst i kada izbori još uvijek nisu bili konačno završeni, rezultat tog napora bio je gotovo jasan: SDS je ubjedljivo pobijedio. U tom trenutku, Kalinićeva partija je već osvojila apsolutnu većinu među srpskom trećinom predstavnika za parlament BiH, dok se u parlamentu RS, doduše sa malim šansama, borila za apsolutnu većinu. Istovremeno, njen predsjednički kandidat Mirko Šarović bio je na dobrom putu da već u prvom brojanju osvoji apsolutnu većinu i svom protivkandidatu Miloradu Dodiku i ne pruži šansu da uđe u krug brojanja preferencijalnih glasova, gdje je aktuelni premijer RS vidio svoju šansu.

Ostalo je još da se prebroji ostatak glasova, među kojima i glasovi hrvatskih i bošnjačkih izbjeglica, koji su se na izbore odazvali, prema nezvaničnim informacijama, u ispodpolovičnom broju, što takođe umanjuje Dodikove šanse. Ostalo je potom da stranci priznaju, ponište ili uslove pobjedu SDS i da, u svakoj od tih varijanti, priznaju poraz svoje višegodišnje politike u RS.

Za to vrijeme, uprkos tome što je u RS zbog sistema glasanja i načina prebrojavanja, i na 250 hiljada izbrojanih glasova teško bez rizika utvrditi reprezentativni uzorak, u štabu SDS potekao je šampanjac, dok su u redovima Dodikove SNSD priznali poraz u borbi za parlament RS i parlament BiH, vjerujući da u predsjedničkoj trci još nisu izgubili sve šanse.

JESU LI POBIJEDILI NACIONALISTI: Naravno, već su krenule analize poput one Branka Neškovića, funkcionera Dodikove Stranke nezavisnih socijaldemokrata, koji je grešku našao medu glasačima, tvrdeći da "biračko tijelo još nije politički sazrelo", ili one Džejmsa Lajona, koji je nekoliko dana uoči izbora dobre šanse SDS tumačio "nacionalnim mentalitetom i sviješću Srba". Ali priča o Srbima genetskim nacionalistima, iako će biti rabljena, ovaj put pije manje vode nego ikada prije.

Prije svega, dok je Dodik razmišljao kako da navuče Vojislava Koštunicu da ga podrži, pokazao je kako nije nimalo naučio iz Koštuničine kampanje. Ne možeš se polugladnom narodu smješkati iza svakog ćoška sa džambo-plakata i pozivati ga da glasa za tebe, a djelovati arogantno kao da si sam sebe odavno izabrao.

Riječju, Dodikova kampanja bila je prava vladarska balkanska kampanja, koja se, uz sva ona otvaranja puteva, i prazne žvake kako si sačuvao jaku državu uz slabo stanovništvo, zasniva zapravo na ubjeđivanju glasača da je njima mnogo bolje nego što zapravo jeste. Zato Dodik izbore nije izgubio, kako vjerovatno misli, na nacionalnom pitanju, već upravo na svom najjačem adutu ekonomiji, a zatim korupciji i aroganciji.

Ali njegov poraz još nije konačan: sudeći prema prvim rezultatima na najboljem putu da ga u parlamentu potuče u borbi za drugo mjesto je i Mladen Ivanić sa svojom Partijom demokratskog progresa. Taj poraz za Dodika bi mogao biti mnogo neprijatniji od ovoga koji je doživio od SDS. Zasto? Zato što će SDS pred strancima i njihovim više nego rigoroznim kriterijumima morati da se dokazuje dugo vremena, dok će Ivanić postati nova reformistička zvijezda, što će reći čovjek koji putuje po svijetu, smješka se sa stranim državnicima i privlači pare, ukratko sve ono što je Dodik do sada sa toliko radosti i oduševljenja radio.

PITANJA ZA SDS: Ali ni sa odricanjem stranaca od poraženog Dodika neće ići tako lako. Naravno, nije on njima toliko prirastao za srce, koliko jesu oni sami sebi. Ako Dodik konačno padne, prvi posao SDS i Ivanića biće da malo zarove u njegove papire i račune, a tamo će biti svega. Potom će svaki stranac na službi u BiH morati da objasni svojim šefovima jesu li oni zbog jednog nadobudnog balkanskog luzera odvajali od svojih poreskih obveznika. Zato je Dodikov krah i krah međunarodne politike u BiH: marionetski političari lokalnog formata definitvno nisu u modi.

Zbog svega toga, poslije drame prebrojavanja glasova slijedi i drama konstituisanja vlasti. Ukoliko SDS stekne pravo da vladu formira sam ili sa na izborima jedva preživjelim socijalistima Živka Radišića, to može da znači sve osim da će se to i desiti. Kada bi, na primjer, Šarović, ukoliko na kraju i pobijedi, dao mandat za sastav vlade Kaliniću, ima dosta razloga da se vjeruje da bi se Volfgang Petrić osjećao kao da su mu izrasle magareće uši. Zato će poslije prebrojavanja, pod uslovom da se ono za SDS završi prema očekivanjima, sijediti prvi veliki test za tu stranku.

Naime, ona će se vratiti u januar 1998, kada su Momčilo Krajišnik i Aleksa Buha onako oholo otkačili Ivanića. I ovaj put samo Ivanić može da bude neka vrsta baj-pasa između stranaca i SDS: on će umjesto njih da vlada, SDS će da bude tu negdje i da strpljivo uvjerava strance da su pitomiji nego ikada. Njihov problem je, dakle, u tome hoće li moći da prežive pobjedu. Prvo, mnoge su time naljutili, drugo, u boljoj varijanti, na putu do (podijeljene) vlasti čeka ih Petrić sa nekoliko pitanja sa pravom da odgovore samo sa da ili ne. Na primjer, Hag? Ukoliko ne odgovore, Lajon i ICG će Petriću da kažu: "Zar vam nismo govorili da njih treba rasturiti", a ovaj neće imati tako ubjedljiv odgovor kao prije dvije nedjelje.

UKUS I INTELIGANCIJA: Sve to znači da će mnogi u SDS zažaliti što su pobijedili na izborima, ali tu se nema kud. Jer, oni su tek sada dobili pravu priliku da se zaista reformišu, što u njihovom slučaju znači napraviti toliko snažan zaokret, gdje će mnogi ispasti na krivini, dok će se stranka naći pod tenzijom u kojoj ni pucanje ni podjela nisu isključeni.

Sa druge strane, tu je i Ivanić, vjerovatno buduća ličnost br. 1 u RS, jači nego 1998. za onoliko puta koliko sada ima više poslanika nego onda. Šta će se, na primjer, dogoditi ako on poželi da pravi vladu eksperata, koju će podržati sve stranke, pa i Dodikova. Kalinić će morati da klepi ušima i izvini se svojim partijskim prijateljima što nijednog nije udomio, a i Dodik, da bi sačuvao sebe i sve svoje korumpirane prijatelje.

Sve to znači dvije stvari: izbori su završeni i rezultati su na vidiku, ali još ništa nije završeno. Drugo, veliko iskušenje fomiranja vlasti ne znači i da će ona biti stabilna. Jer to iskušenje samo je prvo koje čeka RS u narednih godinu dana, vrijeme u kome će se sva pitanja naći na stolu, a medu njima i ono: treba li RS uopšte da opstane. Zato će prepoznavanjem gorčine u šampanjcu koji teče prostoprijama SDS svaki funkcioner te partije moći da manifestuje ne kao istančan ukus, već istančanu inteligenciju.

Željko Cvijanović (AIM)