Crnogorska Srebrenica

Bukovica, sedam godina kasnije

Tridesetak bukovi?kih sela, u kojima je u vrijeme prošlog rata živjelo oko osam stotina Mulsimana, i dalje su etni?ki ?ista

AIM Podgorica, 11.11.2000. godine

U Bukovici kod Pljevalja vec sedam godina nema nijednog Muslimana. Po?etkom 1993. godine, dok je Bosnom i Hercegovinom bjesnio ratni požar, odatle je pobjegao i posljednji žitelj muslimanske nacionalnosti.

Bukovica je tada doživjela klasi?no etni?ko ?iš?enje. Iz tog planiskog podru?ja sa 32 sela, koje se grani?i sa bosanskim opštinama Fo?om, ?ajni?em i Goraždom, protjerano je, kidnapovano ili ubijeno oko 800 Muslimana. Do danas se nijedan preživjeli nije vratio u svoj zavi?aj.

• Pokušavali smo, ali vlast uglavnom za nas nije imala razumijevanja, izjavio je ovih dana novinaru beogradskog "Blica" Jakup Durgut, koji je nastanjen u Pljevljima.

Prije par godina, uz pomo? jedne danske humanitarne organizacije, obnovljeno je desetak ku?a u Bukovici. Bio je to po?etni korak u ostvarivanju plana o masovnom povratku Muslimana. Pokazalo se, me?utim, da je organizator bio preveliki optimista. U obnovljene domove niko nije uspio da useli. Pod okriljem no?i, u tom ina?e pustom kraju, svaki je oplja?kan i demoliran.

Nakon te jasne opomene izbjeglim Bukov?anima dugo nije padalo na pamet da pokušaju da se tamo vrate.

Iseljavanje Muslimana iz Bukovice otpo?elo je 1. jula 1992. godine. Tada su u selo Bunguri upali uniformisani ljudi i bez ikakvog razloga pretukli šestoro mještana muslimanske nacionalnosti. Po?etkom septembra po?eli su da stižu rezervisti Vojske Jugoslavije, a nešto kasnije i pripadnici Vojske Republike Srpske. ?esto su pretresali ku?e, fizi?ki maltretirali pojedine mještane, oduzimali im oružje iako su

imali dozvole za njegovo nošenje, plja?kali devize i nakit...

• Premeta?ine, prebijanja, maltretiranja, ubistva bila su svakodnevna. Nama su poznati mnogi izvršioci tih zlo?ina. Rije? je, uglavnom, o ekstremnim mještanima, pripadnicima Vojske Jugoslavije i policije Crne Gore, koji su i sada aktivni i koje svakodnevno vi?amo u Pljevljima, kaze Durgut.

Isprepadani seljaci masovno su bježali. Uglavnom u druge krajeve Crne Gore. Kasnije i iz Crne Gore. U domovima su ubrzo ostali samo malobrojni starci. Oni napuštenw ku?e ubrzo su svi oplja?kani. Sa njih su odnešeni ?ak i vrata i prozori.

U prvom egzodusu potpuno su iseljena sela Madzari, Vukši?i, Zejrenci, Ograda, Strazice, Planjsko, Moševi?i i Ravni Bunguri.

Šira javnost dugo nije znala za dramu koja se odvijala u Bukovici. Beogradska "Borba", u broju od 4. februara 1993. godine, javila je: "Sada Muslimana u Bukovici prakti?no i nema. Razlog tome su represalije i prijetnje od strane regularnih snaga Teritorijalne odbrane i rezervne milicije Crne Gore".

Prema podacima Demokratskog foruma za ljudska prava i me?unacionalne odnose Crne Gore, tih dana iz Bukovice je kidnapovano jedanaest Musilmana. Kidnapovanje je izvršila grupa od osam pripadnika vojske bosanskih Srba i policajaca koji su došli iz pravca ?ajni?a. Oni su upali u zaseok Selište i odveli Ramizu (56), Mamka (16) i Zlatiju Bungur (25) sa dvoje djece. Narednog dana na isti na?in odvedeno je još šest ?lanova porodice Bungur iz sela Ravni. Svi su bili stariji od šezdeset godina. Kasnije su vra?eni iz ?ajni?a i to, kako je saopšteno, zahvaljuju?i izuzetnoj aktivnosti trojice tadašnjih predsjednika - Momira Bulatovi?a, Dobrice ?osi?a i Radovana Karadži?a. Istovremeno je saopšteno da je Republika Srpska protiv preostalih šestoro Bukovi?ana podnijela krivi?ne prijave. Nikad nije objavljeno zašto.

O tom kidnapovanju se saznalo tek nakon otmice grupe Muslimana iz voza u stanici Štrpci, otmice koja još nije rasvijetljena. Na zasjedanju crnogorskog parlamenta od 6. marta 1993. godine tadašnji ministar policije kazao je: "Ima indicija o nestanku grupe ljudi iz Bukovice". O onih nekoliko stotina ranije izbjeglih crnogorska vlast je ?utala. Tako se desilo da o pomenutoj otmici crnogorski nezavisni nedjeljnik "Monitor", koji je redovno pisao o u?estalim napadima paravojnih grupa na Muslimane u Pljevljima, javi tek tri mjeseca kasnije. Ni jedan drugi mediju tadašnjoj Crnoj Gori.

Šefko Bungur tako?e je izbjegao iz Bukovice. Sada živi u Bijelom Polju.

• Moje prve komšije po?ele su te 1992. godine da besomu?no batinaju komšije Muslimane. Plja?kali su i otimali imovinu. Ti ljudi i sada žive gore i zbog njih ne možemo da se vratimo. To je bilo klasi?no etni?ko ?iš?enje, a država nije ništa preduzela da bi zaštitila nas Muslimane i kaznila po?inioce. Niko nam ne brani da se vratimo, ali niko nam ne garantuje sigurnost. Od žitelja tri sela u kojima su živjeli Bunguri, ja sam jedini ostao u Crnoj Gori. Me?utim, ni ja ne mogu da posjetim rodnu ku}u koja je oplja?kana i zapaljena. Protiv države Crne Gore vodim spor ve? šest godina i ne nadam se da ?u ga dobiti. Ali ukoliko Crna Gora smatra da ne treba u Evropu, ne moram ni ja u moju rodnu Bukovicu, kaže Bungur.

Mnogi izbjegli Bukovi?ani obra?ali su se na razne adrese s molbom da im vlast pomogne da se vrate u svoj rodni kraj. Bezuspješno.

Uzaludni su bili protesti i apeli Demokratskog foruma za ljudska prava i me?unacionalne odnose, Crnogorskog helsinškog komiteta, Fonda za humanitarno pravo iz Beograda i niza drugih nevladinih organizacija. Bukovica je i dalje etni?ki ?ista.

Iako nema sumnje u to da se radi o ratnom zlo?inu - masovnom i sistematskom iseljavanju civilnog stanovništva pod pritiskom i nasilnim putem - još niko nije odgovarao za to nedjelo.

Prema podacima Helsinškog odbora iz Novog Pazara u Bukovici je ubijeno najmanje osam ljudi. Me?utim, od 1992. godine, kada su po?injeni ti zlo?ini, još nije riješen nijedan sudski spor.

Sa prognanim Bukovi?anima sudbina se još jednom poigrala. Oni nemaju status izbjeglica pošto je u pitanju progon unutar Republike Crne Gore. Zbog toga nisu mogli da koriste ni pomo? humanitarnih organizacija.

Od te dvostruke kazne mnogo im teže, naravno, pada prva - što ni poslije toliko godina ne smiju da se vrate na svoja ognjišta.

Veseljko KOPRIVICA