Četrdeset godina Sarajevskog MESa

Festival ili kulturni incident

AIM, SARAJEVO, 11.11.2000 Sarajevo je i ove jeseni u vrijeme održavanja Sarajevskog teatarskog festivala ličilo na istinski grad, u kojem su se barem u tih jedanaest dana trajanja popularnog MES-a mogli susresti važni, poznati i oni manje poznati umjetnici, čineći prepoznatljivu festivalsku atmosferu. Sarajevo je dočekalo i ispratilo na isti način teatarske stvaraoce iz Njemačke, Belgije, Švicarske, Poljske Španije, Bugarske, Japana, Litvanije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije...No, sa kakvim razmišljanjima i s kojim predodžbama oni danas dolaze u Sarajevo na MESS?

"Svi gosti imaju izražen respekt i pijetet prema stradanju Sarajeva. I dalje je pravo fenomenološko, sociološko i kulturološko čudo teatarski život pod opsadom, koji je dobio internacionalnu afirmaciju i snažnu identifikaciju teatarskih umjetnika iz cijelog svijeta. Malo se zna o prijeratnom kulturnom životu Sarajeva. Nažalost, uglavnom se sjećanja i pojam Sarajevo odnose na slike nasilja i destrukcije. Svi govore o čudesnom kulturnom prostoru gdje egzistiraju različite religije. Obično, površnost i neznanje o našoj kulturnoj historiji veže bosanskohercegovačku tragediju za etnički sukob ili "sukob civilizacija". Tek nakon boravka, makar i kratkog, uviđaju kompleksnost bosanske historije, zemlje koja je u Evropi ostala shvaćena samo kao civilizacijska atrakcija i raritet, a ne kao zasebna kulturna cjelina", kaže za AIM Dino Mustafić, direktor MESS-a, koji radije govori o Festivalu nego o činjenici kako se iz godine u godinu sve teže u "svom selu" (Sarajevu) boriti za dignitet, a ponekad i puki opstanak ovako prestižne manifestacije.

Manifestacija je ove godine obilježila 40 godina postojanja - daleke

1. godine u Sarajevu je prvi put održan Festival malih i eksperimentalnih scena - MESS. Ubrzo se etablizirao kao najjači pozorišni festival na prostoru tadašnje Jugoslavije. Kroz decenije postojanja mijenjao je koncept, strukturu ( pa i naziv), kao što se tranformirao i pozorišni jezik. U kojoj mjeri MESS 2000. baštini tradiciju onog starog MESS-a sa početka šezdesetih, Dino Mustafić, inače sa 31 godinom života najmlađi direktor Festivala u njegovoj istoriji, odgovara:

"Festival prije 40 godina je za ovo kulturno podneblje bio jedna vrsta reveolucionranog, avangardnog i istraživačkog u teatru. Festival je tražio svoj jezik, novu scensku formu i anticipirao je modernost u režiji. A samim tim i u teatru. I ovogodišnji festival, čiji je koncept savremeni teatar, tj. "meanstream" evropske produkcije, također za polje svog interesovanja ima radikalno iščitivavanje klasike, korištenje jezika drugih medija i tranformiranja u novi scenski iskaz. Sačuvala se tradicija istrživanja u teatru, pronalaženje noviteta u scenskoj formi. To je festival hrabrih, provokativnih i čulnih predstava. Na tom planu se ništa nije promijenilo četrdeset godina. Naravno, današnji teatar ima sve manje eksperimenta; na kraju stoljeća traži svoj smisao i pokušava artikulirati scenski jezik koji će naći put do što većeg broja publike. Jer, teatar kao da polako gubi bitku sa savremenim medijima (film, video, televizija, internet...) koji brže reaguju, dinamičniji su i dostupniji većem broju recipijenata."

Vise od pet hiljada i šest stotina posjetilaca prisustvovalo je ovogodišnjem festivalu. Podatak koji u vremenu turbo-folka i u politici i u kulturi i životu uopće, ipak ulijeva nadu da ima prostora i za drugačije kriterije, drugačije logike, drugačije mentalitete. Da nismo svi, kako je svojevremeno zapisao Miroslav Krleža, a što je i danas tako tragikomično tačno, "ispunjeni predrasudama i lažima kao slamom", te "igramo uloge lutaka na orkestrionima, kako su ih drugi navinuli", bivajući "brodolomnici koji strujom predrasuda plivaju u smeće, zaboravljajući bit svoje ljudske tvari". "Te su slamnate lutke uvjerene kako je karneval doista tragično svršio samo zato, jer je vjetar odnio njihove klaunske kape, a da se to kojim slučajem dogodilo drugim maskama, bilo bi im smiješno".

Pozorište je bilo i ostalo amblem društvene zajednice, ono dijeli sudbinu sa društvenim okolnostima u kojem živi. Mustafić kaže da je tačno da danas Festival posjećuje najvećim dijelom mlada publika, otvorena za komunikaciju, bez lažnih "akademskih predsrasuda", publika koja nije "uštirkana" i koja teatar ne doživljava kao malograđansku zabavu. U tom smislu MESS je kulturni incident, jer oponira pozorišnom trendu i trenutku bh. teatra u kojem dominira bulevarski koncept pozorišta u miksu sa nacionalromantizmom. "Ništa gore za teatar nego kad se pomiješa kultura, estrada i politika. U takvoj poziciji, teatar se čvrsto veže za političke centre moći koji pozornicu doživljavaju kao svoj marketinški prostor i medij koji uopšte ne razumiju. Mislim da teatar nije depolitiziran, nego je prepušten lokalnim moćnicima koji u teatru pronalaze zabavu, shodno njihovoj niskoj intelektualnoj duhovnoj razini", kaže Mustafić.

A MESS ima ambicije da postane najrespektabilnija međunarodna pozorišna smotra u regionu. Značajnu pažnju ove godine posvetili su mu i mediji iz bivše Jugoslavije, o čemu je svjedočilo prisustvo novinara iz Slovenije, Hrvatske, Makedonije.Hoće li u narednim godinama uspjeti zadržati primat festivala koji sintetizira aktualne pozorišne trendove Zapada i balkanskog regiona? Da li će uspjeti zadržati visoku razinu kvalitete? - pitanja su na koje odgovori direktno zavise od materijalnih mogućnosti. Direkcija MESS-a smatra zabrinjavajućim što se ni nakon četiri godine od prvog poslijeratnog festivala sistemski nije riješilo finansiranja. Gotovo da se pod znak pitanja dovede svaki novi festival, odnosno da je u krajnjem njegovo održavanje ovisno od stranih fondacija i budžeta (Soroš fondacija, Evropska komisija, kulturni centri ambasada.). Što se tiče praktičnog načina na koji pozorišne trupe iz svijeta dolaze u Sarajevo, direkcija Festivala ima svoje programske i ekonomske rezone. Prinip je da zemlje učesnice snose troškove transporta, a Festival hotelski smještaj i dnevnice. Naravno, da predstave koje ordiniraju kao hitovi ili velika umjetnička ostavrenja imaju i specijalne uslove koje direkcija Festivala pokušava ispuniti. Najkraće, trude se "da ekonomski kompromisi ne idu na uštrb kvaliteta".

Ove godine izvedeno je petnaest predstava iz dvanaest zemalja sa dva kontinenta. Festival je bio koncipiran u dva programa: Glavni (takmičarskog karaktera) i Festivalske premijere. Znatno manje predstava i programa nego prethodnih godina kada je u postratnoj želji da se "mnogo toga brzo nadoknadi" bilo prenatrpavanja i neselektivnosti. Veliki broj predstava gušio je i kvalitet i interesovanje. Tako će se Festival u budućnosti struktuirati u reduciran glavni program kompeticijskog karaktera, sa bogatim pratećim sadržajima, kao što su Off Mess, World Music, Modul Memorije, Dramski susreti akademija. Generalno posmatrajući, preovladavale su predstave sa dominantnom rediteljskom ulogom unutar kojih je bilo malo prostora za glumačke individualnosti. Bile su to predstave "par excellanse" rediteljskog teatra, zanimljivog koncepta i razvijene kolektivne igre u kojoj svi elementi predstave perfektno funkcionisali. Imali smo priliku vidjeti predstave sa poetikom "scenskog minimalizma" (kao "Murx", predstava Volsbuhne am Rosa -Luxemburg- Platz); predstave koje se vraćaju iskonu i magiji rituala ("Crno runo" bugarskog Theatre-Laboratory Sfumato i "Magbet" Meno Fortas Theater Company iz Litvanije); predstave koje anticipiraju maštovito korištenje scenske tehnike za teatar 21. stoljeća ("Drrream" Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane); predstave snažnog autorskog prisustva u institucionalnom repertoarskom pozorištu ("Šest lica traži pisca" u izvođenju Hrvatskog narodnog kazališta iz Splita, "Mizantrop" Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane i "Nowe Bloomusalem" Narodnog teatra iz Varšave) i naposljetku predstave snažne interakcije između pokreta tijela, glasa i muzike ("Savrešno ništa" belgijskog Les Ballets C. de la B.).

Održan je i specijalni program pod nazivom Susreti dramskih akademija Bosne i Hercegovine. Trebalo je da učestvuju i umjetnici iz Banje Luke, no njihov dolazak je u posljednji čas otkazan, što je poražavajuće da ni u 2000. MESS nije uspio okupiti teatarske poslenike iz cijele BiH. U direkciji Festivala, ipak, smatraju da postoji obostrana želja za profesionalnom saradnjom koja će biti vođena teatarskom logikom a ne političkom jer, kažu, ni otkazivanje Banjalučke akademije nije uslovljeno političkom odlukom, već organizacijskim i internim problemima te institucije.

Tanja IVANOVA

(AIM, Sarajevo)