Slučaj Rade Marković

Politika i policija

Načelnik Resora državne bezbjednosti MUP Srbije i policijski trenutno je figura dramatis srpske politike.

AIM, Beograd, 9. 11. 2000.

"Prelazna vlada neće funkcionisati dok Marković ne ode sa funkcije", kaže Zoran Đinđić, predsjednik Demokratske stranke (DS) i jedan od lidera Demokratske opozicije Srbije (DOS). Isti je stav potpredsjednika vlade Srbije i visokog funkcionera Srpskog pokreta obnove (SPO) Spasoja Krunića, čija je stranka bila inicijator ovog zahtjeva. Međutim, Marković niti je dao ostavku, a nije ni smjenjen. Njegova položaj glavna je tema sjednica najviših državnih funkcionera. Sastanak Krunića i potpredsjednika vlade iz DOS-a Nebojše Čovića sa premijerom Milomirom Minićem iz Socijalističke partije Srbije (SPS) nije okončao krizu vlade. Socijalisti ne popuštaju kada je šef državne bezbjednosti u pitanju.

U tome ih nije pokolebao ni dokument koji se 21. oktobra pojavio u Beogradu i koji upućuje na prvi konkretni trag organizatora ili barem svjedoka atentata na Slavka Ćuruviju, vlasnika i izdavača "Dnevnog telegrafa", od 11. aprila 1999. Riječ je o dva lista papira sa naslovom "Izveštaj o tajnom praćenju lica - radni naziv ¨Ćuran¨"iz koga se vidi kako su operativci Resora državne bezbjednosti pratili pokojnog Ćuruviju na dan kada su ga plaćene ubojice likvidirale, odnosno da su povučeni sa zadatka nekoliko minuta prije zločina. U popratnoj bilješci stoji da je Rade Marković izdao naređenje za praćenje Milanu Radonjiću, načelniku beogradskog centra RDB-a i da su ta dvojica povukla operativce "da oni ne bi videli atentatore". Premda policija jasno nije potvrdila niti demantirala autentičnost dokumenta, svjedoci koji su u njemu navedeni kao Ćuruvijini "kontakti", upotpunosti potvrđuju da je njegovo i njihovo kretanje toga dana vjerno zabilježeno.

Svakako da je pojava ovoga pismena dio pritiska DOS-a i SPO-a da Marković da ostavku ili bude smijenjen, no nije ni povod ni razlog za taj zahtjev. Još uvijek aktualni šef Službe naime, simbol je svega onog što je obilježilo režim Slobodana Miloševića: od razbuktalog kriminala, duge serije nerasvjetljenih ubojstava, do direktne zloupotrebe RDB u političkom životu.

Tko je, zapravo, Rade Marković?

Karijeru je započeo kao policajac 1970, a prvu dužnost je obavljao u Drugom odeljenju na otkrivanju teških razbojništava. Za vrijeme uspona Miloševića krajem osamdesetih, načelnik je Drugog odjeljenja Uprave za suzbijanje kriminaliteta SUP-a Beograd. Odatle je prekomandiran na aerodrom Surčin za komandira stanice milicije, ali je je vrlo brzo avanzirao i postao prvi čovjek SUP-a Beograd. Beogradska agencija BINA objavila je 5. oktobra 1992. da je Mrković upleten u reketiranje. Iako je policija demantirala ove navode ("MUP ne raspolaže dokazima da se g. Marković bavi reketiranjem građana i drugim kriminalnim radnjama."), ubrzo je razrješen dužnosti. Vratio se u velikom stilu: poslije demonstracija od 1. juna 1993. učestvovao je u hapšenju Vuka i Danice Drašković; Danicu je tom prilikom, dok je tražila zaštitu od policijske brutalnosti, ošamario. Marković je u augustu 1993. postao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova. Poslije ubojstva Radovana Stojičića Badže

1. aprila 1997. postao je načelnik Resora javne bezbjednosti MUP Srbije u činu generala potpukovnika, a poslije smjene Jovice Stanišića 27. oktobara 1998, načelnik RDB-a.

Od tada su prošle dvije godine. Kao što je imenovanje Markovića za šefa državne bezbjednosti predstavljao presedan - po prvi put je čovjek iz uniformirane policije došao na čelo one tajne - tako je u tom svojstvu postao i njen jedini načelnik koji je ikad dao intervju za televiziju (oktobar 2000). Opća ocjena onog prvog bila je da se radi o još jednom kadrovskom uspjehu Jugoslavenske levice (JUL); drugi presedan predstavljao je očajnički pokušaj uvjeravanja javnosti da snage bivšeg režima nisu poražene i da su u stanju prilagoditi se novonastalim okolnostima.

Što je, u stvari, radila Služba pod njegovim vaktom zna se samo po nekim vanjskim manifestacijama. Jedna za drugom redale su se profesionalne i nerasvjetljene likvidacije, perjanice JUL-a poput Gorana Matića i Ivana Markovića dobivali su "materijal" za različite "špijunsko-terorističke" harange protiv Miloševićevih opnenata, nomenklatura se bogatila na nelegalnim poslovima svih vrsta...I još: kamion kojim je na Ibarskoj magistrali 20. oktobra 1999. izvršen atentat na predsjednika SPO Vuka Draškovića (poginula trojica tjelohranitelja i tadašnji direktor beogradske Direkcije za građevinsko zemljište Veselin Bošković) pripadao je državnoj bezbjednosti, a vozač nikad nije pronađen. Kao što je već navedeno, tajno je praćen i Slavko Ćuruvija na dan njegovog ubojstava. Rezime te dvije godine, možda je ipak najbolje dao sam Marković na sastanku sa trojicom koministra MUP Srbije. Prema dokumentu koji donosi dnevni list "Blic" (Inforamaciju upućena predsjedniku i potpredsjednicima vlade), načelnik RDB-a je u dijelu razgovora koji se ticao njegove ostavke i umješanosti pojedinih funkcionera njegove Službe u ubojstvo Slavka Ćuruvije rekao "da je u medijima započeta ogromna hajka na njega, što teško poroživljava i njegova familija" i zatražio zaštitu blagovremenim i točnim informacijama i saopćenjima. U protivnom, rekao je Marković on "kao čovek koji u ovom gradu ima specifičnu težinu ima brojne poznanike u podzemlju".

Te ljude je zadužio ne činjenjem usluga, nego svojim profesionalnim ugledom. Mnogi od njih su mu se već javili i rekli: "Šefe, samo reci kome treba da jebemo mater, pa zar sad treba tako da rešavamo stvari". Vjerovatno samo on može objasniti kako to da mu se javljaju ljudi kojima bi morao biti "prirodni neprijatelj", kakav to on "profesionalni" ugled može imati u tom svijetu i zašto su ti ljudi spremni da na njegov nalog nekom j... mater. Njegove riječi pred trojicom koministara me mogu se drugačije protumačiti nego kao gola prijetnja kojoj serija nerasvjetljenih ubojstava samo daju na uvjerljivosti.

Nigdje u svijetu nije moguće da šef tajne policije koji je toliko i na takva način eksponiran kao Marković, opstane na položaju. Zašto SPS onda inzistira na njegovom položaju i to po cijenu otvorene krize vlade? Moguće je više odgovora. Jedan od njih je da je posrijedi kupovanje vremena za uklanjanje kompromitirajućeg materijala bivšeg režima. Drugi, kao Điniđić, smataju da je veoma moguće da Marković i dalje informira Miloševića i kao takav, predstavlja njegovu glavnu političku polugu i oslonac. Treći pak navode da je na djelu pokušaj narečenih da izazovu duboku krizu, uzdrmaju DOS, odgode prijevremene republičke izbore zakazane za 23. decembar, te se konsolidirani ponovo pokušaju domoći vlasti. U svakom slučaju, zahtjev za odlaskom Markovića ima i onu vrstu podloge kojoj je cilj da se pokaže da Srbija nakon 24. septembar i 5. oktobra više nije ista i da se udovolji onom dijelu javnosti koji nipošto nije zadovoljan tempom promjena. Također i da se snage bivšeg režima pred zakazane izbore još više demoraliziraju i natjeraju na daljnje ustupke .

Mora se međutim, primjetiti da je praksa pokazala da su socijalisti nakon 5. oktobra, uz zatezanja i odugovlačenja, na kraju popuštali pod pritiscima DOS-a - samo su u slučaju Marković i dalje tvrdokorni. Poznavaoci političkih prilika ukazuju da to i te kako ima veze sa odnosima unutar ove koalicije. Naime, jedan njen dio smatra da bi smjene "po kratkom postupku" u policiji, dakle i u resoru državne bezbjednosti, mogle biti opasnije nego da se do konstituiranja nove srpske Skupštine i vlade poslije izbora zakazanih za 23. decembar ostave kompromititirane ličnosti. Osnovni strah je u tome da bi na rukovodeća i veoma osjetljiva mjesta u Službi bili imenovani partijski ljudi koji bi svojim strankama i liderima osigurali razne vrste podrške kako u toku predizborne kampanja, tako još i više poslije izbora kada se nakon nekog vremena DOS po zakonu nužde raspadne. Ovaj stav polazi i od toga da bi ishitrena kadrovska rješenja u aktualnom interegnumu dovela do potpunog kolapsa ionako teško urušenih institucija u Srbiji i anarhije sa pogubnim posljedicama. Vjerojatno u tom kontekstu je i saopćenje predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunica da on nije tražio ostavke čelnih ljudi vojske i policije.

Uz puno uvažavanje svih ovih razloga, jedno se ipak mora imati na umu - sadašnji RDB ovakav kakav je, nije moguće reformirati. Riječ je o sistemu koji je metastazirao, koji se pretvorio suprotnost svemu onome što je trebao biti i koga ni najkvalificiraniji i najpošteniji ljudi nisu u mogućnosti iznutra izmjeniti; bolje je i zamrznuti njegov rad nego pokušavati tu i takva institucija razdvojiti od zloupotreba s kojim je strasla. Jedino što se tu može učiniti jeste da se RDB kao dio MUP-a iz početka ponovo izgradi kao moderna svjetska služba bezbjednosti. Odlazak Rade Mararkovića i njegovih, jedan je od glavnih uvjeta i zaloga za takvo što.

Filip Švarm (AIM)