Izbori: Između praznog stomaka i nacionalnog interesa

AIM, SARAJEVO, 08.11.2000. Pobjednici na opštim izborima u BiH, 11. novembra, od svojih prethodnika naslijediće blizu pola miliona nezaposlenih, prazne kase penzionih fondova, cvjetajuću korupciju, manjak u budžetima na svim nivoima, privredu koja radi sa tridesetak odsto predratnih kapaciteta, uvoz koji višestruko nadmašuje domaći izvoz, rastući teret otplate ino-dugova i vlast u zemlji koja ima veće šanse da privuče masovnu invaziju vanzemaljaca nego li strani kapital.

U normalnim zemljama, ovakvo stanje obično se naziva krizom, mada pesimisti rađe koriste termin "ekonomska katastrofa". U BiH, to se naziva "tranzicijskim problemima u poslijeratnom periodu". Slijedom takve logike, najnormalnije bi bilo da uspjeh na izborima direktno zavisi od rješenja za ove goruće ekonomske probleme koje nude političke stranke. Ipak, sudeći po onome što u predizbornoj kampanji stranke poručuju biračima, donošenje odluke građanima neće biti tako lako.

Prema svim istraživanjima javnog mnijenja koja na području čitave BiH u poslednjih nekoliko mjeseci redovno vrši Nacionalni demokratski institut (NDI) iz SAD, za građane su pitanja zaposlenja, plata, penzija, stanovanja, na vrhu prioriteta, daleko ispred apstraktnog "nacionalnog interesa". O ovom trendu najbolje svjedoče i rezultati lokalnih izbora održanih u aprilu ove godine, na kojima je u Federaciji BiH, Socijaldemokratska partija BiH (SDP BiH) zabilježila uspjeh, a dosadašnje vladajuće nacionalne stranke SDA i HDZ, dalji gubitak svojih pristalica.

U predizbornoj kampanji za opšte izbore koja upravo ulazi u svoju završnicu, ove činjenice su izgleda postale svjesne gotovo sve relevantne političke stranke, ali su iz toga izvukle i različite zaključke. Dosadašnje vladajuće stranke, SDA i HDZ, doduše priznaju da sve i nije tako sjajno, ali insistiraju na činjenici da "niko drugi u takvoj situaciji ne bi mogao više učiniti". U zanosu nabrajanja vlastitih usluga u poslijeratnoj obnovi, SDA, recimo kao jedan od krunskih dokaza navodi "da su sve škole i bolnice popravljenje, kao i infrastrukturni objekti". Konstatacija je tačna, ali su "greškom" zaboravili navesti da je obnova ovih objekata gotovo bez izuzetka zasluga stranih donatora koji su izdvojili milijarde dolara za obnovu BiH.

Paradoksalno je da najveći naglasak na pitanja "stomaka" i krova nad glavom u stavlja OSCE, čija se kampanja na animiranju građana za izlazak na izbore bazira prvenstveno na potenciranju ekonomskih pitanja te markiranja korupcije kao "rak rane" bh. društva.

Iako očigledno svjesni važnosti "sitnica" poput plate, posla i stana, za svoje potencijalne glasače, SDA i HDZ ipak su se odlučile da ponovo zaigraju na provjerenu kartu - nacionalnu homogenizaciju, pa će valjda egzistencija pasti sa neba, nekako sama po sebi. Ima tu, naravno, i obećanja o otvaranju novih radnih mjesta, privatizaciji te stranim investicijama, ali tek uzgred.

Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), zaigrala je na jednu jedinu kartu - tezu o ugroženosti Hrvata u BiH - pa je kao glavni izborni slogan izbacila "opredjeljenje ili istrebljenje", najaviviši, onako uzgred, i svehrvatski referendum u BiH, za 11. novembar, istovremeno sa održavanjem opštih izbora. Iako još nije najjasnije o čemu bi to bh. Hrvati trebali da se izjasne na referendumu, sudeći po dosadašnjim istupima čelnika HDZ, tema bi, manje ili više uvijeno, trebala biti pitanje formiranja trećeg, hrvatskog entiteta u BiH. Zbog reakcije predstavnika međunarodne zajednice, koji su osporili samu legitimnost referenduma, njegovo održavanje i nije baš izvjesno. Bilo referenduma ili ne, sama rasprava o njemu služi kao sjajno sredstvo odvraćanja od rasprave o tako "trivijalnim" pitanjima životnog standarda i egzistencije svih građana u BiH, pa tako i bh. Hrvata.

Stranka za BiH (H. Silajdžić) kao uzrok svih problema u BiH, sudeći po predizbornom marketingu, vidu u postojanju entiteta, koje krivi i za ekonomski kolaps te nedostatak stranih investicija. A, čim se ukinu entiteti, potekli bi nam med i mlijeko.

Favorit ovih izbora, SDP BiH, obilato pak koristi ekonomske propuste i gafove vladajućih SDA i HDZ, obećavajući spori ali sigurni izlazak iz začaranog ekonomskog kruga, otvaranje novih radnih mjesta te dolazak stranih investicija u slučaju promjene nacionalističkog koncepta vlasti.

Problem je što niti jedna od relevantnih političkih partija ipak nije biračima ponudila svoja konkretna rješenja. Nije sporno da su strane investicije, nakon usahnuća donacija, jedina šansa za finansijsku infuziju domaćoj proizvodnji. Porezi i drugi nameti prijete da uguše domaća preduzeća i poduzetnike jednostavno tjeraju da zapošljavaju ljude na crno, ukoliko žele preživjeti na tržištu.

Na kraju, sve se vrti oko otvaranja novih radnih mjesta, jer samo legalno zaposleni sa redovnim platama mogu osigurati normalno punjenje penzionih i zdravstvenih fondova, a ako zarađuju platu znači da preduzeća rade pa se time pune i budžeti na svim nivoima. Za birače ostaje misterija kojim će to konkretnim mjerama, pretendenti na vlast u BiH obezbjediti dolazak svježeg kapitala, otvaranje novih radnih mjesta i kada će se vidjeti prvi rezultati.

Šta će od postojećih zakona i propisa, koji obavezuju nesretnog investitora, stranog ili domaćeg svejedno, da prethodno pribavi hrpu papira i odobrenja kroz birokratski labirint, biti ukinuto ili promijenjeno? Koji će se porezi i doprinosi na plate smanjiti ili ukinuti da bi se podstaklo zapošljavanje? Hoće li smanjenje doprinosa značiti manja izdvajanja za PIO ili zdravstvo ili za oboje? Hoće li ta smanjenja biti za četvrtinu, trećinu ili polovinu sadašnjeg iznosa? Koliko će se time novih radnih mjesta dobiti i u kojem periodu? Za koliko će to smanjiti priliv u fondove PIO i zdravstva i da li će se i odakle pokriti nedostajuća sredstva, samo su neka od pitanja na koja partije ne nude decidan odgovor, izuzev nekolicine najava iz SDPa.

Razlog je djelimično u činjenici da će za izlazak iz ekonomskog bezdana, barem u početku, nekima morati biti malo gore, da bi kasnije svima bilo bolje. Smanjenje postojećih doprinosa na plate, što najavljuju u svom programu socijaldemokrati, značilo bi u startu manje novca u penzionim i zdravstvenim fondovima nego što je to sada slučaj i vjerovatno identičnu situaciju u budžetima. Drugim riječima, penzioneri, medicinski radnici te ostali budžetski korisnici, vjerovatno ne bi pohrlili 11. novembra da daju svoj glas onome ko im već sad obećava da bi im primanja u narednih nekoliko mjeseci nakon preuzimanja vlasti mogla biti manja nego što su sada.

To što ih ista ili još gora sudbina čeka vrlo brzo i bez perspektive da se situacija u dogledno vrijeme poboljša, ukoliko sve ostane kao i do sada, izgleda nije dovoljno jak argumenat za birače, pa učesnici u izbornoj utrci ne pominju detalje svojih ekonomskih programa. Ovo se, naravno, odnosi samo na one koji takav program imaju ili barem tvrde da su ga pripremili. Teško se oteti utisku da veći broj partija, pogotovu onih još uvijek na vlasti, takav ozbiljan program uopšte i nemaju. Da imaju, proteklih pet poslijeratnih godina bio je dovoljno dug period da se u prednosti takvog programa uvjere svi građani.

Sudeći po dosadašnjim rezultatima, prije bi se reklo da je jedini program bio ostati na vlasti od danas do sutra, gdje je prekosutra daleka budućnost o kojoj nema svrhe razmišljati dok ne dođe. Zato je ponovno atakovanje na svijest o "nacionalnoj ugroženosti" vlastite nacije u predizbornoj kampanji logičan izbor političkih stratega nacionalnih stranaka. Pa, "ako upali, upali", u suprotnom, ionako nemaju šta drugo da ponude biračima.

Kada budu objelodanjeni prvi rezultati izbora, konačno će se moći utvrditi da li je kod bh. građana ovog puta prevagnuo prazan stomak ili "viši nacionalni interes" u pravilu garniran strahom "od onih drugih".

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)