Hrvatska opcija "spašava" Vukovar

Aim, Zagreb, 5.11.2000.

Pomalo teatralni dolazak cijele hrvatske Vlade na čelu s premijerom Ivicom Račanom u Vukovar krajem svibnja - čime je trebala biti naglašena snažna briga novih izbornih pobjednika kako će o tom gradu voditi mnogo više računa nego što je to činio HDZ - tek je ovih dana dao prvi konkretan rezultat. Vlada je, nakon prilično muke, uspjela prodati svoj zrakoplov - Challenger 601 - za nešto više od 15 milijuna dolara i taj bi se novac, kad se odbije milijun dolara potrošen za generalni remont zrakoplova, kupljenog prije nekoliko godina, trebao sliti u praznu blagajnu za obnovu Vukovara. Možda će tada krenuti i obnova, mada 15 milijuna dolara u vukovarskim ruševinama predstavlja tek kap u moru. Ove godine naime, u Vukovaru nije obnovljen ni jedan veći stambeni objekt, mada se na popisu još uvijek nalaze 3.808 stanova za čiju bi sanaciju trebalo 571 milijun kuna, ili 65 milijuna dolara. Hrvatska bi Vlada dakle - samo za obnovu stambenog fonda - trebala prodati još tri zrakoplova, kojih dakako nema.

No, drugi dio obećanja s kojim su premijer Račan i njegovi ministri mahali prigodom svibanjskog posjeta Vukovaru, zakon o obnovi tog grada, tek bi ovog mjeseca trebao doći u Sabor. Zakon se u parlamentarnoj proceduri trebao naći već na prvoj jesenskoj sjednici, ali kako hrvatska politika nikad nije lišena apsurda, njegovo su stavljanje na dnevni red - kako je diskretno prišapnuo jedan saborski zastupnik iz skupine inicijatora zakona o Vukovaru - potisnula zbivanja vezana uz nicanje brojnih stožera za "obranu digniteteta Domovinskog rata". Sabor se tada počeo baviti raspravom o istom pitanju koja je završila već poznatom deklaracijom o Domovinskom ratu, pa taj primjer bolje nego išta pokazuje kako forma uvijek dobiva prednost pred sadržajem. Da se Sabor s toliko žara i strasti posvetio kvalitetnoj izradi zakona o obnovi Vukovara, bio bi to kudikamo značajniji doprinos "obrani digniteta Domovinskog rata", nego sve prazne tlapnje i nagodbenjačke deklaracije.

Za koji dan, 18. studenoga, Vukovar će obilježiti devetu godišnjicu pada, datum koji se sve do 15. siječnja 1998. godine, kad je okončana mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, slavio kao dan oslobođenja. No, za tih devet godina otkad je prestalo višemjesečno razaranje Vukovara, na njegovoj se obnovi uradilo vrlo malo. Za krajinske vlasti, do kraja 1997. gotovo da i nije bilo nikakve obnove - tek, bile su raščišćene ruševine, toliko da se u gradu može uspostaviti kakav-takav promet. Kad je 1995. u pauzi pregovora koji su završili potpisivanjem Daytonskog sporazuma, stavljen potpis i na akt o mirnoj reintegraciji Podunavlja i najzadrtijim zagovornicima "srpske krajine" bilo je jasno da će to područje ponovno ući u sastav Hrvatske. Naravno da tada nitko nije brinuo o obnovi i da s izuzetkom bolnice, hotela i pravoslavne crkve, gotovo ni u što više nije ulagano.

Osim pompe i puno slatkorječivih izjava kako će hrvatska vlast, nakon ulaska u Podunavlje, 15. siječnja 1998., pozlatiti taj grad, obnova Vukovara tekla je iznimno sporo. Politika Tuđmanove vlasti bila je stvaranje stanja "što gore, to bolje", kako bi se što veći broj Srba iselio s tog područja. U tome se prilično i uspjelo, a cijena takve politike današnja je slika Vukovara. Grad jedva da životari, nezaposlenost je enormna čak i za hrvatske prilike, gdje je stopa onih koji traže posao iznad 20 posto. U gospodarstvo se nije namjerno ulagalo, jer je nezaposlenost jedan od dobrih razloga da se napusti to područje. Tuđman je čak imao namjeru - vidjelo se to iz jednog od stenograma njegovih razgovora - naseliti u Vukovar Hrvate iz Bosne, budu li se onamo, zbog teškog života i besperspektivnosti, odbili vraćati vukovarski Hrvati.

Ni nova vlast kao da ne zna što bi s Vukovarom. Na siječanjskim izborima upravo je u izbornoj jedinici čije je jezgro činila vukovarsko-srijemska županija, HDZ izvojevao svoju jedinu pobjedu. Možda ponajviše zbog toga, ni Račanovoj se Vladi ne žuri suviše s obnovom, bar ne dok na razini županije i dalje egzistira vlast uspostavljenja za Tuđmanove vladavine. Na lokalnoj razini, u županiji, na vlasti je i dalje HDZ pa bi sve pomake u obnovi ta stranka, sasvim sigurno, pripisivala u svoje zasluge. No, neće biti nikakvo čudo ako ta stranka, zakamuflirana u "hrvatsku opciju" pobijedi i na lokalnim izborima u proljeće sljedeće godine. Riječ je naime o tzv. "hrvatskom bloku", naoko raznorodnoj skupini pet stranaka, koje su uspostavile svoju koordinaciju pripremajući se pod motom "ili hrvatska opcija ili nema života u Vukovaru" za lokalne proljetne izbore. Uz HDZ, kao okosnicu, "hrvatsku opciju" čine Budišini liberali (HSLS); Demokratski centar HDZ-ovog otpadnika Mate Granića, Hrvatska pučka stranka Tomislava Merčepa i dakako - Đapićev HSP. Ujedinila ih je kažu "realna opasnost da na predstojećim lokalnim izborima za gradonačelnika bude izabran predstavnik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), Vojislava Stanimirovića".

"Ako bi gradonačelnik Vukovara bio iz redova SDSS-a mislim da bi sve žrtve u Domovinskom ratu bile uzaludne. Ako hrvatska opcija izgubi izbore, Hrvatska više ne bi imala Vukovar jer bi se u njemu naseljavali Srbi iz Šida, Palanke.", objašnjava nastanak "hrvatske opcije" prvi čovjek vukovarskog HDZ-a Petar Mlinarić. Jedan iz plejade Budišinih liberala, lokalni čelnik HSLS-a Tomislav Berendi, koji se ne libi koaliranja s HSP-om i strankom Tomislava Merčepa, kaže pak kako "u Vukovaru nema života ako na izborima ne opstane 'hrvatska opcija'", potvrđujući isto ono što govori jedan od čelnika tamošnjeg HDZ-a: "Ne smijemo dopustiti da o budućnosti naše djece odlučuje netko tko to nije zaslužio. Treba učiniti sve što je u našoj moći da na lokalnim izborima pobijedi 'hrvatska opcija', a poslije ćemo se između sebe dogovoriti tko će iz koje stranke obnašati vlast".

SDP se drži podalje od vukovarske "hrvatske opcije", poručujući kako ne postoji mogućnost da SDSS u Vukovaru osvoji vlast, jer su "građani Vukovara srpske nacionalnosti svjesni da ne mogu živjeti i graditi budućnost u getoiziranom Vukovaru". No, prošlotjedni lokalni izbori u Petrinji, gdje je HSP osvojio isti broj vijećničkih mjesta koliko zajedno SDP i Hrvatska narodna stranka (prema nekim istraživanjima trenutačno druga stranka po snazi u Hrvatskoj), pokazali su da ne treba podcjenjivati snagu desnice na bivšim ratom opustošenim područjima. Đapićevo hvalisanje kako njegova stranka dominira na tim prostorima ne treba olako odbaciti, pa bi SDP i dio njegovih koalicijskih partnera koji se nisu priključili "hrvatskoj opciji" u Vukovaru, mogli biti iznenađeni rezultatom proljetnih lokalnih izbora u Vukovaru.

Što će biti s tim gradom i županijom ako ondje vlast odnese "hrvatska opcija" s tezama koje nisu daleko od sadržaja anonimnog letka koji posljednjih tjedana kruži Podunavljem i u kojem se Hrvati pozivaju da gdje god to mogu bojkotiraju i ignoriraju svoje sugrađane Srbe. Taj letak, donekle sofisticiranija verzija ranijih sličnih pamfleta protiv "četnika i velikosrba", poziva na strogi bojkot svega što ima srpski predznak u Vukovaru - od ljudi, njihovih trgovina, restorana, običaja, mjesta na koje navraćaju.

Taj nesretni grad na rubu Hrvatske, ne samo zemljopisnom, već kako se to ranije govorilo - svekolikom - očito ne može usrećiti ni prodaja svih zrakoplova kojima raspolaže Hrvatska. Problemi su ondje mnogo prizemniji nego što se da nazrijeti iz bilo kojeg aviona, uključujući i Challengera što ga je Vlada prodala ne bi li pomogla razrušenom Vukovaru.

Drago Hedl