Počela masovna privatizacija u FBiH

Traži se trinaest milijardi maraka za hiljadu preduzeća

AIM, SARAJEVO, 01.11.2000. Objavljivanjem u medijima prvog javnog poziva za upis dionica, 30. oktobra, počela je masovna privatizacija u Federaciji BiH. Dva miliona građana FBiH koji raspolažu sa 15,6 milijardi maraka u privatizacijskim certifikatima, moći će u ovom prvom krugu birati između 547 preduzeća, što je približno polovina ukupnog broja državnih preduzeća, u kojima je vrijednost državnog kapitala nešto više od tri milijarde maraka.

• Ovdje se radi o prvom javnom pozivu za upis dionica, i njime su obuhvaćena ona preduzeća koja su potpuno spremna za privatizaciju, sa odobrenim početnim bilansima i programima privatizacije. Nakon ovog poziva uslijediće i drugi poziv gdje će na prodaju biti ponuđen državni kapital u onim preduzećima koja još uvijek nisu kompletirala svu neophodnu dokumentaciju, kaže za AIM Nermina Kapić, pomoćnik direktora Agencije za privatizaciju u FBiH.

U privatne ruke u FBiH treba preći ukupno 1029 preduzeća, vrijednih, barem na papiru, 13,4 milijarde maraka. Ipak građani samo sa certifikatima u džepovima, imaće šanse da kupe dionice samo u 752 preduzeća. Ostatak od 277 preduzeća biće privatizovan kroz prodaju na tenderima, što znači da će se tražiti gotov novac kojeg obični smrtnici nemaju. U ovoj grupi nalazi se i 86 strateških preduzeća, po izboru međunarodnih eksperata, za koje će se kupci prvenstveno tražiti u inostranstvu. Stareteškim investitorima će na ovaj način biti ponuđeno 67 odsto ukupnog kapitala svake firme. Domaćim građanima, vlasnicima privatizacijskih certifikata, za utjehu ostaje mogućnost kupovine preostalih 33 odsto kapitala u ovim preduzećima kroz javni upis dionica. Izuzetak čine telekomunikacije i elektroprivreda, za sada i najprofitabilnija preduzeća u FBiH, gdje će kroz javni upis dionica biti ponuđeno samo 15 odsto državnog kapitala. Ukupna vrijednost državnog kapitala koji će biti ponuđen na prodaju putem tendera, dakle za gotovinu, iznosi 7,1 milijarde maraka. U rukama države, do daljnjeg će ostati 3,7 milijardi kapitala u preduzećima koja neće biti privatizovana. Barem ne u bliskoj budućnosti.

Proces privatizacije u FBiH iskorišten je i da se država riješi svojih dugova prema vlastitim građanima. Ukupna vrijednost privatizacijskih certifikata podijeljenih građanima je 15,6 milijardi maraka. Tu je pored opštih potraživanja za sve punoljetne građane uključena i predratna devizna štednja u domaćim bankama, jer je novac štediša odavno potrošen a njima je za utjehu ponuđeno obeštećenje u vidu privatizacijskih certifikata. Na isti način isplaćene su i četvorogodišnje ratne plate vojnicima, kao i dugovi države prema penzionerima.

Sudeći po samom broju preduzeća, građanima sa certifikatima biće nedostupno tek oko četvrtine državnih preduzeća. međutim vrijednost državnog kapitala u ovim "probranim" preduzećima iznosi 7,1 milijardu maraka. Drugim riječima, za kupovinu certifikatima ostaje nešto manje od polovine ukupnog državnog kapitala koji će preći u privatne ruke.

Time je država praktično prepolovila nominalnu vrijednost certifikata koje je podijelila građanima. Ipak, zbog ovog državnog "udarca ispod pojasa" građani se ne bune, jer na slobodnom tržištu certifikati vrijede tek tri odsto od svog nominalnog iznosa.

Šta uraditi sa privatizacijskim certifikatima i gdje ih uložiti, pitanje je na koje većina građana nema odgovora, mada je u protekle dvije godine na kampanju educiranja građana potrošeno više od dva miliona dolara. Građani i dalje sa nevjericom primaju prognoze stručnjaka da će do kraja iduće godine najveći dosadašnjih državnih preduzeća preći u privatne ruke, a zahvaljujući mahinacijama u "maloj privatizaciji" čitavu pretvorbu vlasništva doživljavaju mahom tek kao još jednu prevaru, u kojoj će tajkuni bliski vlasti za simbolične iznose pokupovati sve što vrijedi, a da su certifikati podijeljeni običnim smrtnicima tek još jedan bezvrijedni "državni" papir.

O nezainteresovanosti građana za vlastito učešće u istorijskom izlasku iz socijalizma i prelasku u kapitalizam najbolje svjedoči podatak da je do sada osam postojećih privatizacijskih investicionih fondova (PIF) prikupilo ukupno 1,5 milijardi maraka u privatizacijskim certifikatima od oko 100 hiljada građana. Doda li se ovome i 1,2 milijarde maraka u certifikatima do sada utrošenih za otkup stanova i kupovinu državne imovine u "maloj privatizaciji", dolazi se do poraznog podatka da je i dalje neiskorišteno oko 13 milijardi maraka u privatizacijskim certifikatima, odnosno da je van "privatizacijskog terena" 95 odsto vlasnika certifikata.

Kako je masovna privatizacija tek na početku, ima još dovoljno vremena da se većina vlasnika certifikata aktivno uključi u privatizaciju, bilo direktnom kupovinom dionica određene firme, bilo ulaganjem svojih certifikata u privatizacijske investicione fondove.

Vremena za razmišljanje ima dovoljno, do 26. februara 2001. godine, kada ističe rok za upis dionica u preduzećima koja su već ponuđena na prodaju. Ukoliko se nakon sabiranja uplaćenih certifikata dostignuti iznos bude kretao u rasponu od 80 do 120 odsto od početne cijene, prodaja je uspjela, a udio pojedinačnih dioničara zavisiće od toga sa kolikim su iznosom certifikata ušli u igru. Budu li ovi okviri probijeni, bilo da je uplaćeno dvadeset odsto manje ili dvadeset odsto više od početne cijene, prodaja se poništava i preduzeće ide u drugi krug privatizacije. Kako sada stvari stoje, drugi krug javnog upisa dionica, odnosno "popravni" mogao bi početi u junu iduće godine, i za razliku od prvog kruga on će trajati duplo manje, šezdeset dana.

O konačnim efektima privatizacije, mišljenja su podijeljena i među ekspertima. Tako Velimir Lovrić, predsjednik Upravnog odbora federalne agencije za privatizaciju, smatra da će prodajom 277 preduzeća metodom tendera, država u naredne tri do četiri godine zaraditi "15 milijardi maraka, od čega šest milijardi u gotovom novcu, a devet do deset milijardi maraka u investicijama ". Većina nezavisnih ekonomista nije tako optimistična, ističući da je u najvećem broju knjigovodstvena vrijednost domaćih preduzeća "napuhana" i daleko iznad njihove realne tržišne vrijednosti.

Građani, zabavljeni borbom za golo preživljavanje od danas do sutra, ne obraćaju previše pažnje na rasprave stručnjaka i uvjeravanja da im danas uloženi certifikati u bližoj ili daljoj budućnosti mogu, ali i ne moraju, donositi ekstra prihod u vidu dividendi. Jedini motiv koji vide za ulaganje certifikata je lažna nada da će time sačuvati svoje radno mjesto. Još veća zabluda je da će se država nekada možda ipak smilovati i umjesto certifikatima svoje stare dugove prema građanima izmiriti u pravom novcu.

Certifikati imaju vrijednost, barem potencijalnu, u narednih godinu dana, eventualno koji mjesec duže, do okončanja procesa privatizacije. Nakon toga svi neiskorišteni certifikati biće poništeni, odnosno prestaće da postoje.

Opšta apatija i nepovjerenje prema certifikatima i samoj privatizaciji, olakšava posao novopečenim tajkunima. Oni su već za mizerne iznose u kešu pokupovali privatizacijske certifikate u milionskim iznosima, od onih kojima je važniji bio kilogram hljeba i litar mlijeka danas, nego neizvjesna dividenda za par godina. Što su na taj način možda propustili poslednju šansu da učestvuju u velikoj preraspodjeli imovine koja je nekada bila državna, njima ne znači previše.

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)