Reportaža iz Kozaruše: Džamija i politika

Banjaluka, 31. oktobra 2000. (AIM)

Je l' stvarno otvoriše tu džamiju? Ovakvim pitanjima dočekani su novinari koji su se 30. oktobra vratili iz Kozaruše kod Prijedora u Banju Luku. One starije među njima podsjetilo je to na ranu jesen 1991.godine, kada su sa sličnom nevjericom, reportere pristigle iz Hrvatske, pitali: zar se tamo stvarno puca? Odgovor je uskoro svima bio poznat.

U selu Kozaruša, nedaleko od Prijedora, sakupilo se tog dana zaista neobično društvo: mitropolit dabrobosanski Nikolaj, nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić, predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci, Reis ul ulema dr Mustafa Cerić, te mnoštvo ambasadora i njihovih izaslanika, novinarske ekipe, elegantni prevodioci u šanel kostimima, žene u dimijama i šamijama, policajci i sforovci... Svi su se okupili ispred male bijele džamije sa zelenim prozorima, iza koje su se nazirale srušene kuće.

Da se posljednjih osam godina u BiH nije izdešavalo sve što se izdešavalo, otvaranje jedne seoske džamije sigurno ne bi bio prvorazredni medijski i politički događaj. Ali, džamija u Kozaruši je prva poslje rata obnovljena i svečano otvorena džamija u Republici Srspkoj. A to je već događaj, pogotovo ako se dešava 13 dana prije izbora.

Do džamije u Kozaruši tog dana mogli su doći samo gosti i novinarske ekipe, jer je policija RS, iz bezbjednosnih razloga, saobraćaj preusmjeravala ka drugom kraju sela. Jedan besposleni, a oštroumni seljak, vjerovatno Srbin, stajao je na raskršću i upozoravao novinare: požurite da snimite popa, fratra i hodžu dok onako lijepo sjede zajedno, nikad se ne zna koliko će to trajati.

U malom džamijskom dvorištu, oko kojeg su bili načičkani bijeli džipovi i autobusi sa oznakom UN, svečanost je počela u 11 časova. U akademskom miru, za mikrofonom su se smjenjivali govornici. Egipatski ambasador u BiH skupu se obratio u ime ambasadora islamskih zemalja. Gospodin Salah el Ašri je rekao da je, kada je putujući sa banjalučkog aerodroma ugledao vitki bijeli minaret, shvatio da se islam vratio na ovo područje.

Jakov Finci, predsjednik Jevrejske zajednice u BiH, rekao je da niko ne treba da se čudi što su se u Kozaruši okupili prvi ljudi četiri vjerske zajednice. "Stotinama godina mi zajedno obilježavamo sve radosne događaje, posjećujući jedni druge. A danas je sretan i radostan dan", rekao je Finci. Slučaj je htio da je taj 30. oktobar, koji je Finci nazvao radosnim danom, Vlada RS proglasila danom žalosti u Republici Srpskoj, povodom sahrane tijela 100 neidentifikovanih srpskih boraca i žrtava minulog rata, koja su ostala neidentifikovana. Ali njegova izjava nije mogla izazvati skandal, jer niko od predstavnika RS, čak ni ministar vjera, nije prisustvovao otvaranju džamije u Kozaruši. A opštinu Prijedor, kojoj pripada selo Kozaruša, na ovom skupu je predstavljao predsjednik prijedorske opštine Muharem Mursalović.

Monsinjor Puljić i mitropolit Nikolaj govorili su o vjerskoj toleranciji, svako na svoj način. Puljić nije propustio da kaže kako očekuje da muslimani poslije svake molitve u ovoj džamiji osjete da su bolji ljudi, jer je to smisao molitve. Mitropolit Nikolaj, najavljen i kao predsjednik Međureligijskog vijeća BiH za ovu godinu, u svom podužem obraćanju, naveo je, između ostalog, da je otvaranje ove bogomolje u Kozaruši vaskrsavanje jedne civilizacije koja na ovom području nije zanemariva. "Neka se ni u jednoj bogomolji ne podstrekava mržnja, takve nam bogomolje nisu potrebne. Trebaju nam one koje će propovijedati ljubav prema Bogu i bližnjima. Takva je i ljubav Božja, koja pokriva mnoštvo grijehova, jer mi nismo bezgrešni", rekao je mitropolit Nikolaj.

Zamjenik šefa Misije UN u BiH Džulijan Haston je podsjetio da sve kulture i religije u BiH imaju svoje mjesto u Evropi i da se međunarodna zajednica zalaže za rekonstrukciju svih vjerskih objekata u BiH.

Kada je za mikrofon stao res ul ulema Mustafa Cerić, nastupio je pravi dramski preokret. Bio je to kraj komorne atmosfere i prigodnih fraza. Vješto se prebacujući sa arapskog na engleski i, kako ga je nazvao, bosanski jezik, uputio je nekoliko nedvosmislenih političkih poruka. Prvo se zahvalio svim prisutnim predstavnicima država i međunarodnih organizacija, ali naročito stanovnicima Kozaruše, koje je zamolio da podignu ruku, kako bi vidio koliko ih ima. Potom im je poručio: "Zapamtite dobro ko je danas došao, a naročito zapamtite ko nije došao, a trebalo je da dođe".

Ova žaoka nije se odnosila samo na poredstavnike RS, nego vjerovatno i na američkog ambasadora i predstavnike ORH-a, koji su takođe propustili da uveličaju svečanost otvaranja prve džamije u RS.

Gospodin Cerić je zatim rekao da se džamija u Kozaruši otvara po drugi put, da bi svi bili sigurni da je zaista otvorena. Naime, prije dva mjeseca u ovoj obnovljenoj džamiji je održana prva poslijeratna molitva, ali tada nije bilo svečanosti, ni medijske pompe. "Mojim kolegama koji su se na mene ljutili što sam danas pozvao mitropolita, nadbiskupa i gospodina Fincija, preporučujem da popiju malo hladne vode i da ohlade svoju ljutnju. Cijenite naročito što je gospodin Nikolaj danas ovdje sa nama. On nije rušio džamije i zato je danas mogao da dođe", rekao je Cerić, obraćajući se hodžama, kojih je tog dana u Kozaruši bilo najmanje tridesetak.

Kolege efendije Cerića vjerovatno nisu ni pomišljale da je vremešni pravoslavni episkop zbilja podmetao eksploziv pod džamije, ali mu nisu oprostili što je cijeli rat proveo na Palama uz Radovan Karadžića, kao što ni monsinjoru Puljiću nisu zaboravili ratnu bliskost sa HDZ-om. "Politička je i ljudska sramota što se političari boje svojih glasača da daju dozvolu za obnovu džamije, koja je porušena u Banjoj Luci usred bijela dana. Nemojte se upisivati u isti klub sa njima, pridružite se nama koji zajedno hodamo po Bosni gradeći mir i toleranciju. Jer, budućnost će dati za pravo nama, a ne njima", poručio je efendija Cerić, očigledno misleći na premijera RS Milorada Dodika i načelnike Banjaluke i Prijedora, koji su iz njegove stranke. Usput je rekao kako je dozvolu za gradnju Ferhadije tražio svuda, od Ujedinjenih nacija do Pekinga, kako bi i prisutne diplomate podsjetio na neke stvari.

Cerić je džamiju u Kozaruši nazvao 'džamijom nade', ispričao priču o ljepoti krajolika i zemlje na kojoj ima mjesta za sve, jer ju je bog svima dao, da bi svoje izlaganje poentirao molitvom koju je govorio na arapskom, engleskom i bosankom.

Nakon dugog aplauza, visoki gosti su se razišli, oduševljeni Cerićevim retoričkim umijećem. Muslimani vjernici su pozvani u džamiju na zakašnjelu podnevnu molitvu. I svako je krenuo svojim putem: šarene dimije i crveni fesovi u novu džamiju, a kamere, aktovke i kostimi ka Banjaluci i Sarajevu. Iza njih su ostale polusrušene kuće u kojima žive povratnici u Kozarušu i srpske izbjeglice iz Hrvatske, koje bi trebalo da budu deložilrane, ali nemaju kuda otići. I jedne i druge čeka duga i teška zima.

Mediji u RS su ovom događaju dali sasvim različit tretman. Dok za neke otvaranje prve džamije u RS nije ni postojalo, Nezavisne novine su skupu u Kozaruši poklonile cijelu stranu, na banjalučkoj Alternativnoj televiziji to je bio visokopozicionirani događaj dana, a u Dnevniku Televizije Republike Srpske novootvorena džamija je došla na red tek u dvadesetoj minuti.

Tijana Tadić (AIM)