Hrvatski izdavači na beogradskom sajmu knjiga

Aim, Zagreb, 31.10.2000.

Deset godina nakon posljednje posjete Beogradu, hrvatski izdavači u zadnjemu su tjednu listopada dvijetisućite opet gostovali na tamošnjemu Međunarodnome sajmu knjiga. S oko petsto naslova na Sajmu se predstavilo petnaestak poduzeća okupljenih u Hrvatske neovisne nakladnike. Međutim, odrednica "izložbeni" ovdje niti slučajno nije proizvoljna: najočigledniji problem s hrvatskim knjigama u Beogradu bio je upravo taj da se izdanja nisu smjela prodavati - za razliku od ostalih izlagača - nego samo predstavljati... Tu neugodnu vijest valjalo je na hrvatskom štandu tokom sedam sajamskih dana objasniti svakome od bezbroj posjetilaca ponaosob, i dometnuti kako je razlog ustvari nepostojanje platnog prometa između dviju država, kako sve knjige treba vratiti preko granice u Zagreb, i da još uvijek sve ipak nije sjajno i ružičasto kako bi se namjernik usudio pomisliti.

Pa su tako gosti uporno obilazili hrvatski štand, i s nestrpljenjem čitalaca gladnih dobre literature simultano prelistavali knjige Konzora, Durieuxa, Meandra, Jesenskog i Turka, Feral Tribunea ili Demetre. Činjenica koju tada nitko nije svjesno i javno podcrtao, ali je naprosto nepobitna, manifestirala se u fantastičnom interesu posjetilaca sajma za hrvatski štand. Naime, kada bismo od beogradskog sajma oduzeli desetke tisuća antikvarskih svezaka, turističkih monografija, stručne literature, školskih priručnika, višestruko obnovljenih izdanja i konkurentskih prijevoda na jugoslavenskoj izdavačkoj sceni, ostala bi lijepa i vrijedna jezgra od nekoliko stotina novijih naslova iz domaće i strane lijepe književnosti, i znanstvene literature iz društveno-humanističkih voda. Posrijedi je jezgra, dakle, koja ozbiljne posjetitelje ovakvog sajma naviše i zanima.

Uz nju bi barem trećina knjiga s ovogodišnjega hrvatskog štanda u Beogradu mogla stajati sasvim pristojno, budući da je izbor HNN-a bio velikim dijelom formiran od najkvalitetnijih izdanja u Hrvatskoj devedesetih. Posjetitelji su to prepoznali, primajući hrvatska izdanja kao dio vlastite kulture i jezika, do kojeg im je punu deceniju pristup bio zapriječen. Nebitno s kojeg razloga; ovdje govorimo samo o interesu čitatelja za dobrim štivom. I naravno da će beogradska publika pohrliti prema hrvatskim prijevodima Spenglera ili Carvera, ako baš te naslove nikad nisu imali mogućnost čitati na nekome od razumljivih im jezika. Leđa hrvatskih predstavnika u Beogradu, na povratku u Zagreb također su se povijala pod teretom jugoslavenskih izdanja, koja su oni tamo pokupovali uslijed najčišće čitateljsko-potrošačke groznice, i radi njima neshvatljivo niskih cijena...

Da bi se u brzim potezima iscrtali obrisi Beogradskoga međunarodnog sajma knjiga, i nastupa hrvatskih izdavača na njemu, potrebno je još napomenuti kako je prvi dojam o količini izložene literature i zanimanju publike, upravo zastrašujući. Iza svake izložene knjige jugoslavenskih izdavača svakako je stajao Hrvatima već pomalo neobičan svjetonazor o civilizacijskoj vrijednosti pisane i objavljene riječi, što naspram slike zapuštenog i kaotičnog Beograda uspostavlja jedva podnošljiv kontrast. Razlika između društvene percepcije literarnoga, može se lijepo shvatiti na primjeru prošlogodišnjega zagrebačkog Interlibera, kao neuglednog i jadnog književnog vašara. Bez obzira na očekivano kvalitativno posrtanje Beogradskog sajma, u odnosu na njegove domete npr. polovinom osamdesetih, rijeke posjetitelja svojim odnosom prema knjizi i danas neizostavno izazivaju divljenje.

Poneseni zbijanjem vlastitih redova i recentnim društveno-političkim promjenama, te valom mlađe domaće književnosti potkraj devedesetih, hrvatski izdavači ipak su u Beogradu ove jeseni, dakle, imali što ponuditi. Njihov osnovni poslovni motiv, osim ovoga promotivne naravi, bilo je povezivanje s jugoslavenskim izdavačima i knjižarima, kako bi se konačno otvorilo tržište i knjiga ponudila čitateljima s druge strane granice. Prilikom susreta koji je na tu temu priređen u Beogradu, uz sudjelovanje izdavača i knjižara iz Bosne i Hercegovine, utvrđene su glavne prepreke i mogući načini njihova zaobilaženja. Ovdje ponovo dolazimo do onoga najočiglednijeg problema s hrvatskim štandom u Beogradu, do nepostojanja platnog prometa i međudržavnoga trgovinskog ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, ili kako bi se već taj bauk od ministarske dobre volje imao zvati.

U sadašnjim okolnostima, knjige tiskane i objavljene u Zagrebu nemoguće je prodati u beogradskim knjižarama, i obrnuto. S druge strane, ljudima koji od knjige u obje države žive, to je pitanje od doslovno prvorazrednoga egzistencijalnog značaja. Jedni i drugi smatraju da bi u okolnostima otvorenog tržišta konačno stali na čvršće noge, te pomalo vratili dostojanstvo sebi i piscima, te knjizi kao takvoj. Jedini izuzetak, jedino zdravo odmorište u pustari koja na tržištu vlada, znači sarajevska knjižara Buybook, u kojoj se već pet godina prodaju knjige iz svih zemalja nekadašnje Jugoslavije. Kao na ničijoj zemlji, u taj svojevrsni knjižarski duty free shop njegovi vlasnici, pisci Damir Uzunović i Goran Samardžić i dalje dovlače birane naslove na jezicima južnih Slavena, nerijetko torbareći preko graničnih prijelaza i knjizi malo sklonih carinskih kerbera.

Hrvatski i jugoslavenski izdavači i knjižari, na beogradskom susretu ovu su dvojicu gledali s neskrivenom zavišću, i dakako poštovanjem. Svima njima će se čak i nakon formalno-političkog blagoslova za trgovinu ispriječiti jedna gola ekonomska datost: cijene proizvodnje knjige i kupovna moć publike u Hrvatskoj i SR Jugoslaviji jako se razlikuju. Knjiga koja u Beogradu košta pet maraka, u Zagrebu se cijeni na 20... Iako će se ekonomskim rastom u dvije države te razlike smanjivati, provalija će još barem nekoliko godina ostati preduboka, pa je jedino rješenje koje se u ovom trenu nameće kao trgovački bypass, zapravo koprodukcija između izdavača. Ona bi mogla funkcionirati na slijedeći način: izdanja zagrebačkog Meandra, primjerice, tiskat će se i objaviti u beogradskim Stubovima kulture, i bit će potpuno istog izgleda, ali s cijenom prilagođenom beogradskom kupcu.

To valjda znači da će knjige imati markicu ministarstva financija, koje će nadzirati zakonitost proizvodnog i fiskalnog dijela takve izdavačke akrobacije. Malo tko zasad može pretpostaviti kako bi to točno bilo izvedeno, ali zauzvrat upada u oko jedna moguća katastrofalna posljedica budućeg otvaranja tržišta. Na beogradskom sajmu i štandovima jugoslavenskih izlagača jako su uočljivi bili rječnici hrvatsko-engleski, u izdanju zagrebačke Školske knjige. I bili su triput jeftiniji od istih rječnika u zagrebačkim knjižarama, baš kao i bugarska CD-izdanja svjetskih autora, a zapravo piratske kopije koje su mnogostruko jeftinije od originala. U slučaju rječnika Školske knjige radi se o potpuno istom odnosu, osim što su jugoslavenska piratska izdanja knjiga potpuno iste tehničke kvalitete kao i ona originalna, zagrebačka. E, taj problem već je gotovo nerješiv.

Naime, otvaranjem tržišta, koje će biti ekonomski liberalno ili ga neće biti, otvorit će se i put šverca piratskim izdanjima knjige, kao i CD-ova ili cigareta. O kvalitativnoj razlici između originalnih i piratskih CD-ova ili cigareta još možemo suditi i voditi računa, ali kod knjiga ona faktično ne postoji. Kada piratski rječnici jednom počnu prelaziti granicu, Školska knjiga slobodno će moći ugasiti strojeve, i obratiti se Trgovačkom sudu za stečaj. Kako Školska knjiga sa rječnicima, tako i svi ostali hrvatski izdavači sa svojim knjigama. Jer, ako jednom uskoro i potraže usluge od neviđeno jeftinih jugoslavenskih tiskara i grafičara i proizvođača papira, trošak hrvatske distribucije i porezi još će ih uvijek činiti tragično nekonkurentnima u poredbi sa žilavim prekograničnim piratima... Ako su hrvatski izdavači na povratku iz Beograda to shvatili, vjerojatno su očajni.

Ako i nisu, brzo će biti dovedeni pred gotov čin. Ukazat će im se kobna rupa od godinu-dvije, koliko je najmanje potrebno za uspostavljanje kakvoga-takvog nadzora nad zakonitošću međunarodne trgovine, i za ekonomsko niveliranje proizvodnih i potrošačkih standarda u dvije države. Otvaranje granice između Hrvatske i SR Jugoslavije poželjno je i neophodno, ali su i poteškoće što će ih ono donijeti nesagledive. SR Jugoslavija odlikuje se potpunom anarhijom po pitanju zakonitosti svakog poslovanja, a niti Hrvatska još nema dovoljno utvrđene mehanizme pravne kontrole nad proizvodnjom i prodajom. Euforija koju su hrvatski izdavači proživjeli u Beogradu bit će uskoro zamijenjena teškim brigama; a ogorčenost naših desničara bit će nadoknađena destiliranom zluradošću. Kao na kraju svake ovdašnje priče, upomoć se može zazivati samo pravna država, čije prednosti tek počinjemo otkrivati.

Igor Lasić