Odlazak Izetbegovića

AIM, SARAJEVO, 19.10.2000. Alija Izetbegović, nakon punih deset godina, nije više član Pradsjedništva BiH. Navodno svojom voljom, a zbog poznih godina, odlučio je povući se iz ovog tijela u kojem je čitavo desetljeće bio dominirajuća ličnost za razliku od podugog spiska raznih defilirajućih članova kolektivnog šefa zemlje. No, već njegovo prvo pojašnjenje kako se povlači iz Presjedništva ali ne i iz politike, ukazuje na tačnost tvrdnji da državničku funkciju ne napušta svojom, već voljom (čitaj pritiskom) visokih poslenika medjunarodne zajednice. Name, čovjek koji zbog starosti i zamora napušta vlast, zasigurno ne planira penzionerske dane trošiti u rukovodjenju još uvijek vladajućom SDA partijom, niti se stavlja na čelo njenog izbornog štaba za predstojeće (odlučujuće?) izbore, što Izetbegović upravo čini.

Odlazeći član Predsjedništva zasigurno je ličnost koja je obilježila posljednje desetljećje Bosne i Hercegovine. Ostat će upamćen kao političar koji je odbio biti predsjednikom gradjana BiH zarad pozicije bošnjačkog lidera, koji je tijekom rata imao podršku Zapada da bi je u vremenu poslije rata transformirao u kontinuirane pritiske, te koji je svoje političke odluke u pravilu donosio s zakašnjenjem, odnosno tek kad bi ga politička situacija ili razvoj dogadjaja nagnali na to. Gradjani BiH, bez obzira na naklonjenost ili pak oportunizam spram Izetbegovića, pamtit će ga najčešće po već antologijskim izjavama "Ja jedno mislim prije, a drugo poslije podne" te "Mirno spavajte, rata neće biti". Upravo u tim izjavama leži suština Izetbegovićeve vladavine: odbijanje pravovremenog odlučivanja te pristanak na poziciju - kad se desi, mislit ću o tome. Ako se dominantni lideri prepoznaju po vještini odlučivanja i povlačenja koraka unaprijed, Izetbegović se pak očituje premišljanjem, odugovlačenjem te odlučivanjem korak unazad, kada se nešto već desi. Takvim stavom, sažmanim u retorici "ja nisam za to, ali sam prisiljen tako odlučiti", Izetbegović je izbjegavao (kasnije se pokazalo tek privremeno) osobnu odgovornost za donesene odluke i priskrbio si epitet kooperativnog i nemilitantnog političara. Osobito početkom rata čak i među nebošnjacima kojima nacija nije predstavljala alfu & omegu postojanja, te medjunarodne zajednice koja je u njemu vidjela tolerantnog političara.

Izetbegović je, inače, rođen 1925. u Bosanskom Šamcu. Pvi put sudjeno mu je u komunističkom režimu 1946. godine kao pripadniku anatemiziranih Mladih muslimana, drugi put 1983. godine kao islamskom fundamentalisti. U pauzi izmedju dva hapšenja uglavnom je pisao. Najznačajnija djela, za koja će mnogi njegovi protivnici tvrditi da su zapravo skripte njegovog političkog djelovanja i zamišljanja Bosne, su mu "Islamska deklaracija", "Problemi islamskog preporoda" a poslije ovoga rata objavit će "Islam izmedju Istoka i Zapada" te dva serijala svojih govora i intervjua. Zaboravljen je podatak da je upravo Izetbegović formirao prvu jednonacionalnu stranku u BiH - Stranku demokratske akcije - a na snažan nagorovor tadašnje Tuđmanove strukture u BiH. Nakon Izetbegovićeve SDA uslijedilo je formiranje HDZ-a uz svu moguću podršku Zagreba, te konačno SDS-a na čijoj je osivačkoj skupštini gostujući Izetbegović izjavio: "Gdje ste braćo, dugo smo vas čekali". Na tom skupu (u Foči!) simobolično su zavezane stranačke zastave SDS i SDA, puštani su bileli golubovi kao simboli trajnog mira među Srbima i Bošnjacima a Izetbegović ustvrdio da konačno ima partnere s kojima se golgota bosanskih muslimana više neće ponavljati!

Na čelo Predsjedništva BiH dolazi kao kandidat SDA sa liste mislimanskih kandidata, nakon prvih izbora u BiH održanih prije tačno deset godina. U tadašnje sedmočlano Predsjedništvo BiH (dva Muslimana, dva Hrvata, dva Srbina i jedan iz reda ostalih naroda), pored Izetbegovića ulazi i njegov stranački potpredsjednik Fikret Abdić, potom dva kadidata SDS-a (Biljana Plavšić i Nikola Koljević), dva HDZ-ovca (Stjepan Kljujić i Miro Lasić) te takoder SDA-ov kadar Ejup Ganić, ali kao predstavnik Jugoslavena? Mada Izetbegović ne osvaja najveći broj glasova, tada neophodnih za prezimanje mjesta predsjednika Predsjedništva, uz podršku SDSa ("Glasali smo za Izetbegovića, jer njega nam je sami Bog posao", Biljana Plavšić, 1991.) on ipak preuzima tu funkciju. Kako je najveći broj glasova medju predsjedničkom sedmorokom osvojio nesuđeni predsjednik Fikret Abdić, ovo predstavlja početak političkog razmimoilaženja Izetbegovića i Avdića koji će u godinama koje dolaze prerasti u otvoreni i politički i vojni sukob.

ODNOS PREMA DRŽAVI: Iako deklarativno opredjeljen za Bosnu i Hercegovinu, Izetbegović nikada nije imao viziju države BiH. Rastrgan između prizivanog i dobijenog međunarodnog priznanja nezavisnosti BiH s jedne, i intimnog ideala muslimanske države na ovom tlu s druge strane ("Ja bih volio da imamo muslimansku državu, ali je to ovdje nemoguće") Izetbegović se odrekao planiranja svojih poteza i pristao na poziciju državnika bez vizije svoje države. U takvoj nimalo zahvalnoj, čak bezizlaznoj poziciji, desit će mu se da prvo pristane a nakon dva dana odbije Kutiljerov sporazum za BiH (Lisabon, 1991.) koji je BiH uredjivao kao jedinstvenu državu sa šest do osam teritorijalnih a ne nacionalnih provincija, da bi 1995. potpisao Daytonski sporazum s daleko tvrđom nacionalnom i entitetskom razgraničenošću te nepovoljnim statusom BiH kao države. Mada je, nakon serije pritisaka, na Kutiljerov plan pristao i tadašnji lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, Izetbegović je nakon povratka u Sarajevo objelodanio da povlači svoj pristanak te snažno utjecao na spriječavanje rada državnog Savjeta za zaštitu nacionalnih interesa (preuzeto iz zakona socijalističke RBiH) koji bi mogao dati svoj sud o budućnosti BiH. Tako se kompletna rasprava o sudbini zemlje svela na trostranačke pregovore SDA-SDS-HDZ. Kakvu je time uslugu učinio svojim koalicijskim partnerima iz SDSa i HDZa, odnosno tada zvaničnim režimima Beograda i Zagreba, pokazat će rat koji je uslijedio.

Da Izetbegović državu nije promatrao kao uređeni sistem s jasnim pravilima funkcioniranja, pokazuje i njegov odnos prema kadrovskoj politici. Nepotizam postaje osnovicom njegova političkog sistema. Sam se okružuje svojom najbližom rodbinom te zatvorskim prijateljima i njihovom djecom - a nepovjerenje prema stručnim kadrovima koji ne pripadaju ovim rodbinskim klanovima, isntutucionalizira svojom porukom rukovodstvu SDA: "Birajte podobne, a ne sposobne!" Korupcija koja je tijekom ratnih i poratnih godina postala, zapravo, jedini način vođenja države, logična je posljedica Izetbegovićevog nerazumijevanja ili neprihvatanja države prava. Iako pravnik po stuci, Izetbegović će svoje shvaćanje BiH, gotovo kao beogovatske srednjevjekovne države, te pravde koja obavezno ima nacionalni predznak krunisati protestom zbog deložiranja Bošnjaka iz bespravno zaposjednutih kuća tuzlanskih Srba i Hrvata: "Nisam za njihovo deložiranje. Znam da zakon tako nalaže, ali zakon je jedno, a pravda nešto drugo".

Konačno, jedna od najjačih karakteristika Izetbegovića kao državnika je ta da za decenijskog političkog djelovanja nikada nije izašao iz jednonacionalnog okvira djelovanja, čak i kada je imao šansu da se promovira u predsjednika građana BiH. Naprotiv, shodno poziciji koju je sam sebi odredio, i politički i vojni interes koji je pokazivao odnosio se isključivo za teritorij koji bi trebao biti "bošnjačka zemlja", i time postao državnikom koji za deset godina vladavine nije posjetio niti jedno mjesto izvan tih granica, pa čak ni rodni Šamac (danas u RS).

ODNOS PREMA ZAPADU I ISLAMSKOM SVIJETU: Izetbegovićeva vanjska politika mogla bi se okarakterizirati desetljećem stalnog pozivanja u pomoć Zapada, a neskrivenoj vjeri isključivo u Islamski svijet. Iskreno prijateljstvo moguće je, po njemu, samo sa islamskim zemljama, poput Saudi Arabije ili Irana otkuda potječe i njegov blagonaklon stav prema uvezenim mudžahedinima u BiH, ali ne i sa onima koje su sekularne vrijednosti inkorporirale u svoj državni sistem. Ostat će zabilježen skandal povom Izetbegovićeve posjete Turskoj kada je odbio da posjeti Ataturkov grob što nalaže uobičajeni državni protokol ove zemlje, zbog svog privatnog neslanganja sa sekularnim reformama koje je ovaj turski državnik učinio u svojoj zemlji. Evropsku i Američku ulogu u BiH će deklarativno prihvatiti, prvenstveno zbog vojnog slabljenja svojih neprijatelja, ali kontinuirana kampanja protiv zapadnog sistema vrijednosti i normi življenja ostat će okosnicom njegove politike do danas.

Suštinski, Izetbegović nikada nije prihvatio niti zapadni model slobodnog tržišta ili pokazao neko veće ineresovanje za tranziciju BiH, te je proces privatizacije u BiH ovjenčan korumpiranošću i nepotizmom, a ekonomija državnim kriminalom. Ipak, Izetbegović respektuje Zapad kao silu, pogotovu Sjedinjene američke države, što je rezultiralo njegovim potpisom na Daytonski mirovni sporazum za koji se ne može reći i da je izraz njegove volje. Medjutim, za razliku od svojih partijskih drugova i rodbinskog klana kojim je okružen, za Izetbegovića se može reći da je prema Daytonskom sporazumu imao afirmativniji i realniji stav ("Nije Dayton odredio Bosnu, već je Bosna takva kakva je bila odredila Dayton, i on se neće promjeniti iz želje ili glave jednog političara već na osnovu relanih i psiholoških promjena u samoj Bosni I njenom okruženju.") što ga stavlja u klasu iznad lojalnih aparatčika i objašnava njegovo suvereno vladanje strankom svih deset godina.

ODNOS PREMA SRBIJI I HRVATSKOJ: Odgovarajući jednom na pitanje, ako bi morao birati, s kim bi se radije udružio s Beogradom ili Zagrebom, Izetbegović je odgovorio u stilu - to je kao da pitate bolesnika od čega bi više volio umrijeti: nasilno ili od raka?

Ipak, činjenica je da je izmedju dva bosanska susjeda, sličnih aspiracija o podjeli BiH, većim dijelom bio naklonjeniji Hrvatskoj. Uostalom, na osnovu pritisaka iz HDZ-a otvorio je Pandorinu kutiju i prvi osnovao jednonacionalnu stranku u BiH te iskazao nepovjerenje prema stučnom vojnom kadru koji je iz bivše JNA prelazio u novooformljenu Armiju BiH. Time su brojni školovani vojnici, među njima i Bošnjaci završene vojne akademije, u Izetbegovićevoj vojsci bili škartirani. Ipak, ključnu nijansu u različitom gledanju na susjede Izetbegović je potvrdio izjavom da stabilna BiH treba "demokratsku Hrvatsku na zapadu i slabu Srbiju na Istoku". Zašto Bosni ne bi bilo u interesu da i susjedna Srbija bude demokratska a ne slaba država, u njegovom slučaju izlišno je pitati.

ODNOS PREMA RELIGIJI: Izetbegović je vjernik koji, po svom osobnom priznanju, preferira vjesku a ne sekulanu državu. Kao, pak, državniku sekularne države to mu je proiciralo dodatnu konfuziju u rukovođenju zemljom. Na mjestu predsjednika Predsjedništva BiH, priznate kao multietničke zajednice, morao se naime javno zalagati za njenu sekularnost, ali je u praksi korisio islam kao osnovicu političkog djelovanja, ali I očuvanja vlasti. Snažno vezivanje njegove stranke i Islamske zajednice u BiH proiciralo je gotovo jednonacionalne strukture vlasti i Armije BiH, u kojima su vjeski pozdravi i vrijednosti zamijenili svjetovne, a borci za slobodnu BiH promovirani u borce za islam. Ostank na vlasti SDA i promovirani novi način življenja u ovom dijelu zemlje time je direktno vezivan za religioznu osnovicu, što se i pri današnjoj promitivnoj kampanji očituje kroz SDA poruke biračima "Nećete valjda Srbina Ljubišu Markovića (SDP, predsjednik sarajevske općine Centar nakon lokalnih izbora u aprilu 2000, op.a.) pitati za svoja prava", ili pak "Ne glasajte za njih (misli se na SDP) oni jedu krmetinu!"

Ono što danas, čini se, najviše pogađa Izetbegovića jeste činjenica da je njegovo napuštanje Predsjedništva BiH doživljeno poput promjena u susjednoj Hrvatskoj ili Srbiji, čak i prije eventulanog izbornog fjaska njegove stranke. Naime, novinski napisi ovdašnjih medijia obiluju konstatacijama da nakon pada Tuđmanove HDZ u Hrvatskoj i Miloševića u Srbiji, i u Bosni nastupa "postIzetbegovićeva era". Stoga lider SDA, razotkrivajući još jednom da iz Predsjedništva BiH nije otišao dobrovoljno, poručuje da je odlaskom iz Predsjedništva "samo promijenio kabinet u kojem radi, a da svi poslovi ostaju isti jer su problemi države i problemi moje stranke". Drugim riječima, Izetbegović je i dalje ključna figura na be-ha političkoj sceni, sve dok izborni rezultati ne potvrde suprotno. Uostalom, njegov zamjenik u Predsjedništvu - ne visoko kotirajući u samoj SDA, Halid Genjac - jasan je dokaz da će odluke u Predsjedništvu biti donošene isključivo u Izetbegovićevom novom kabinetu. Od Genjca, naime, niko živ ne očekuje bilo kakvo odlučivanje ili samostalan rad kao što se to, primjerice, nije očekivalo od izvjesnog Mirsada Čemana (sjeća li ga se iko?) koji je u ratu bio čak predsjednik SDA jer je Izetbegoviću spočitavano da obavlja zakonski nepojive fukcije predsjednika stranke i predsjednika državnog predsjedništva.

Postizetbegovićeva era, stoga, ne počinje njegovim odlaskom iz Predsjedništva već isključivo porazom njegovog koncepta vlasti, što brojne analize predviđaju za predstojeće novembarske izbore u BiH. Nije zato čudno da je izbornu kampanju svoje stranke usmjerio isključivo protiv jačajućih socijaldemokrata, plašeći Bošnjake navodnim povratkom ateističnog i rigoroznog komunizma. Sve izvjesnija pobjeda SDPa, nakon Izetbegovićevih "deset najtežih godina", otvorit će u BiH novo pitanje koje vjerovatno ne ostavlja mirnim lidera SDA - da li će biti revanšizma? Naime, dolaskom na vlast 1990. Izetbegović uistinu nije pokazao osvetoljubivost prema onima koji su mu u sudili u komunističkom režimu, a pojedini od njih našli su - zahvaljujući klanovsko/rodbinskim vezama - i utočište u SDA, nakon, naravno, prethodno dokazane lojanlosti. Stoga će se eventualni novi koncept vlasti u BiH procjenjivati i na osnovu odnosa spram Izetbegovića (i njegovih podanika) odnosno institucionalnog i realnog sagledavanja njegove uloge u ratu ali i miru u BiH. Tako će čovjek koji je obilježio kraj 20. stoljeća u BiH, a za kojeg mnogi tvrde da bi ga voljeli imati za prvog komšiju ali nikako i za predsjednika države, i dalje biti tu, oko nas.

Ivana DRAŽIĆ