Svako na svome

Crnogorsko viđenje zajedništva sa Srbijom

Glavni odbor DPS-a definitivno se opredijelio za stvaranje Unije dvije prethodno međunarodno priznate države Crne Gore i Srbije. Dan kasnije, u Beogradu, premijer Vujanović i prvi čovjek parlamenta Marović rekli su da to nije crnogorski ultimatu. Da li to znači da DPS u stvari ne zna što hoće, ili je sve dio stare igre sjedenja na dvije stolice

AIM Podgorica, 28.10.2000. godine

Biti blizu, a ipak dovoljno daleko – to je nova formula zajedništva koju je rukovodstvo Demokratske partije socijalista, najjače i najuticajnije članice crnogorske vladajuće koalicije, ponudilo političkim partnerima u Beogradu, Demokratskoj opoziciji Srbije.

Glavni odbor DPS-a je, debatujući više sati, zaključio da je najbolje da Srbija i Crna Gora urede svoje buduće odnose “na principu saveza međunarodno priznattih država Crne Gore i Srbije, sa precizno utvrđenim zajedničkim funkcijama”. Dvije međunarodno priznate države, prema novootkrivenoj formuli, imale bi zajedničke monetarnu, spoljnopolitičku i odbrambenu funkciji.

Predsjednik Izvršnog odbora DPS-a Miodrag Vuković objasnio je da motivi za dodatno minimiziranje crnogorsko – srpskog zajedništva, u odnosu na rješenja predložena u Platformi crnogorske Vlade od avgusta lanjske godine, leže u “negativnom iskustvu funkcionisanja postojeće zajednice”, te u “iskrenoj želji da se ti odnosi uspostave na principima koji neće zavisiti od trenutne političke volje ni u Crnoj Gori ni u Srbiji, niti će više moći biti predmet zloupotreba bilo kojih struktura”.

DPS je, kako je objašnjeno, spremna da čeka na konstituisanje “nove demokratske vlade Srbije”, sa kojom bi crnogorska Vlada utanačila konačni prijedlog budućeg zajedništva dvije međunarodno priznate države. A o tom prijedlogu bi se, potom, izjasnili na referendumu građani i Crne Gore i Srbije.

Neispavani potpredsjednici DPS-a Svetozar Marović i Filip Vujanović su odmah poslije sjednice partijskog Glavnog odbora odletjeli za Beograd na vijećanje sa većom grupom lidera DOS-a. Opipljiv rezultat tog sastanka bio je dogovor da se formira ekspertska grupa, koja će imati zadatak da, kako je rečeno, “postavi platformu za buduće razgovore”. Osim toga, sastanak je otkrio da se crnogorska strana, odnosno DPS, ne kani držati svoje ponude tako da ona ispadne ultimativna.

“Spremni smo da nadjemo zajedničko rjesenje, da se dogovorimo u interesu građana Srbije i Crne Gore i zajednice dvije republike", rekao je Filip Vujanović, ne otkrivajući, pri tom, šta je to u ponudi njegove partije na čemu se neće insistirati po svaku cijenu.

Formula budućeg crnogorsko – srpskog zajedništva koju su ovih dana smislili Đukanovićevi socijalisti jeste “veliki iskorak” u odnosu na onu koja je sadržana u Platformi crnogorske Vlade iz avgusta prošle godine – iskorak u smislu daljeg labavljenja veza između Crne Gore i Srbije. Kao takvu je upravo doživio Žarko Rakčević, predsjednik Socijaldemokratske partije, koja je koalicioni partner DPS-a i koja preferira čistu varijantu crnogorske državne nezavisnosti. No, taj iskorak je nedovoljan za onaj kov independista kakvi su crnogorski liberali.

Istovremeno, on je previše “bezobrazan” sa stanovišta Narodne stranke, drugog koalicionog partnera DPS-a. Ispada, prema tome, da su Đukanovićevi socijalisti i sada ostali vjerni sebi u traženju nekog srednjeg puta. Nijesu se odrekli zajedništva sa Srbijom, ali su, takođe, jednom nogom ostali ukopani na pozicijama crnogorske državne nezavisnosti, insistirajući na tome da Crna Gora u buduću zajednicu uđe kao međunarodo priznata država. Najbezbolnije bi za njih bilo ako to aminuje i nova srpska vlast.

Time što je smislilo da bude i tamo i ovamo, rukovodstvo DPS-a je očigledno nastojalo da pomiri razlike unutar sebe, ali i unutar vlastitog članstva i biračkog tijela, koje se dijeli na one koji su za nezavisnu Crnu Goru i na one kojima je na srcu zajedništvo konfederalnog tipa sa Srbijom. Osim toga, vjerovatno se nijesu maksimalističkim zahtjevima željeli iritirati evropski i američki prijatelji, koji nikada nijesu pokazivali entuzijazam kada je bilo govora o tome da Crna Gora postane nezavisna država.

Crnogorskom predsjedniku Milu Đukanoviću i njegovim partijskim drugovima sada predstoji borba na tri fronta. Kod kuće, u Crnoj Gori, treba da privole svoje koalicione partnere na dalju saradnju, pa, dakle, i na to da se u Vladi ozvaniči njihovo viđenje budućih crnogorsko – srpskih odnosa. U Beogradu moraju da se nose sa argumentima lidera i stručnjaka DOS-a, a u razgovoru sa predstavnicima međunarodne zajednice da budu krajnje ubjedljivi u odbrani svojih stanovišta.

Kod kuće DPS već ima “frku”, jer se Narodna stranka ozbiljno narogušila i na samu pomisao da Podgorica predloži Beogradu mogućnost dvostrukog članstva u međunarodnim organizacijama i institucijama. Narodnjaci su čak priprijetili da će otkazati koalicionu saradnju ukoliko se ozvaniči platforma DPS-a, čime bi sadašnja crnogorska vlada izgubila većinsku podršku u parlamentu. Premošćavanje tog problema prećutnom ili otvorenom podrškom Liberalnog saveza nije izgledno poslije negativnih reakcija njegovog vođstva na zaključke Glavnog odbora DPS-a.

Pitanje je da li će i Socijaldemokratska partija zadržati do kraja benevolentan stav prema zamislima Đukanovićevih socijalista, pogotovo ako oni pokažu pretjeranu popustljivot tokom pregovora u Beogradu. DPS bi mogao doći u situaciju da bira između vanrednih parlamentarnih izbora i paktiranja sa zakletim političkim protivnicima – Socijalističkom narodnom partijom Momira Bulatovića.

Za sada se ne može pouzdano procijeniti koliko su lideri DOS-a impresionirani onim što im se nudi iz Podgorice i da li su uopšte spremni da pristanu na varijantu zajedništva, prema kojoj bi i Crna Gora i Srbija bile međunarodno priznate države. Prije bi se, međutim, moglo reći da novoj srpskoj političkoj eliti takva mogućnost nije po volji nego da jeste. Uz to, u Beogradu očigledno računaju i na to da će međunarodna zajednica crnogorske zahtjeve odbaciti kao neumjesne i neracionalne.

To se, uostalom, može i nazrijeti u spremnosti da se SRJ, uprkos zvaničnim rezervama Crne Gore, što prije ugura u Ujedinjene nacije i druge međunarodne organizacije i institucije, prije bilo kakvog dogovora sa Beogradom.

Ono čega se, s pravom, pribojavaju nepomirljivi zagovornici crnogorske državne nezavisnosti je da će, kao i uoči stvaranja SR Jugoslavije, crnogorska vlast (ko god da je tada bude činio) odustati od maksimalističkih zahtjeva i privoljeti se nekom kompromisnom rješenju, koje će, naravno, Crnoj Gori obezbijediti mnogo bolju poziciju nego što je imala do sada, ali je neće učiniti međunarodno priznatom državom.

Najozbiljniji prigovor, s tim u vezi, je onaj da postoji opasnost od toga da se ponovo crnogorska i srpska vladajuća politička elita dogovore o državnom zajedništvu, dovodeći građane i Crne Gore i Srbije pred svršen čin. Na ishod naknadnih referenduma vlast uvijek može uticati toliko da budu u njenu korist.

Na rasplet će se, očigledno, sačekati još izvjesno vrijeme, ali će po onome što se narednih dana bude dešavalo u crnogorskoj vladajućoj koaliciji biti jasnije kakav bi taj rasplet mogao biti.

Dragoljub VUKOVIĆ (AIM)