Droga pod državnom skrbi

Aim, Zagreb, 26.10.2000.

Skandal je na površinu izbio gotovo slučajno. U stenogramu jednog Tuđmanovog razgovora - kojima se hrvatska javnost obilato zabavlja zadnjih mjeseci - obznanjena je činjenica koju su mnogi naslućivali, ali za nju nije bilo dovoljno dokaza. Da je, naime, kanale ilegalne trgovine drogom u Hrvatskoj, za prošle vlasti, kontrolirao u značajnoj mjeri upravo hrvatski državni vrh, naročito vojni i policijski. Stenogram, ispisan prema razgovoru vođenom 3. ožujka 1997. godine na Pantovčaku, objavio je splitski tjednik Feral tribune. "Tko je taj Skender" - upitao je, prema tekstu stenograma, članove Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS) Franjo Tuđman. "Osoba po imenu Skender", objasnio je Tuđmanu ministar obrane Gojko Šušak. Dodavši, nešto detaljnije, da svi znaju tko je Skender - glavna osoba zadužena za šverc teških droga na hrvatskom tržištu, te u Hercegovini. Njega se, dodao je Šušak, više puta hapsilo i privodilo na informativne razgovore, ali dokaza nije bilo, pa je Skender ostajao slobodan kao ptica na grani. Na Tuđmanovo pitanje je li Skender, možda, povezan i s MUP-om, tadašnji ministar Ivan Penić nije dao odgovor.

Riječ je, inače, o čovjeku koji je hrvatskoj javnosti dosad bio po posve nepoznat. Rođen je 1961. godine u Lovreću pokraj Imotskog, posjednik je brojnih kuća i drugih nekretnina, a unatoč činjenice da nije sudjelovao u ratu, priznat mu je status ratnog vojnog invalida. Po toj osnovi Skender je primao od države mjesečnu nadoknadu nešto manju od tisuću maraka. Više je nego indikativno, povrh toga, da je Skender imao iskaznice vojne i policijske obavještajne službe, SIS-a i SZUP-a, pa je sasvim bjelodano da je imao najviše političko pokriće za svoju djelatnost.

Istraživanje slučaja Skender nastavio je, nakon Ferala, zagrebački Nacional, koji je donio i neke nove, vrlo dragocjene informacije. Prema rekonstrukciji Nacionalovih novinara - ispod teksta potpisan je "istraživački tim", što bi moglo značiti i da su obilato konzultirani policijski, dakle u pravilu dobro upućeni izvori - u šverc drogom državni su se organi (bolje reći: produžene ruke HDZ-a) upleli već početkom rata, 1991. godine, kada je Hrvatskoj trebao novac za naoružanje. Kako je narko tržište beskonačno dobar i praktički nepresušan izvor novca, a država je na listi vrijednosti kotirala iznad svega, pa i brige za zdravlje mladeži, pala je odluka da se posegne i za tim izvorom novca. Drugi važan izvor sredstava nove vlasti bila je, dakako, brojna i solidno stojeća hrvatska emigracija, kako politička tako i ekonomska, pa su se ta dva kanala dotoka gotovine često i ispreplitala. U osobi nedavno uhapšenog generala HVO-a Ivana Andabaka, sve su se te, kako bi Tuđman rekao "silnice" ispreplele. Andabak je bio politički emigrant, vratio se u Hrvatsku kao vojnik, a uhapšen je pod za mnoge iznenađujućom optužbom da je bio jedan od glavnih uvoznika pola tone kokaina u Hrvatsku. Sada se pokazuje da nije bila riječ samo o generalu Andabaku. Prema Nacionalovim tvrdnjama, droga je od početka rata u Hrvatsku uvožena u organizaciji jednog kruga generala, koji su drogu u zemlju dopremali avionom Cessna, koji bi pristajao u vojnu bazu Šepurine kod Zadra. Cijelu je akciju koordinirao, navodno, jedan od generala koje je predsjednik Mesić nedavno poslao u mirovinu.

Prema nekim interpretacijama, mogla bi biti riječ o generalu Anti Gotovinu, također povratniku iz emigracije. Za cijeli su posao znale i hrvatske obavještajne službe: Nacional tvrdi, da su na istom razgovoru kod Tuđmana, i Šušak, i ministar policije Ivan Penić, kao i Tuđmanov sin Miroslav te dr Ivić Pašalić, vješto uspjeli prikriti da im je poznato kako se Skender bavi švercom droge, uz zaštitu dijela vrha Minnistarstva unutarnjih poslova, te Ministarstva obrane. Oni su, tvrdi se dalje, pred Tuđmanom također prešutjeli da im je poznat jedan od glavnih modela šverca droge. Droga je, naime, na hrvatsko tržište dolazila iz Jugoslavije i Republike Srpske. Bila je riječ o jednostavnoj robno-robnoj razmjeni. Hrvatski bi partneri s istoka dobili drogu, a zauzvrat bi srpskim partnerima predavali automobile. Oni su, u režiji istih službi, bili kradeni na hrvatskom tržištu da bi završili u rukama ratnih "neprijatelja". Obje su strane bile više nego zadovoljne poslom. Za kilogram heroina koji bi iz Turske stizao, preko Jugoslavije i Bosne (via Kiseljak) u Hrvatsku, hrvatski su partneri davali po jedan do dva automobila više klase, koja bi od hrvatskih lopova dobijali za par tisuća maraka. Kako je heroin na tržištu, u maloprodaji, postizao dvostruku ili višu cijenu, taj je posao bio itekako unosan.

Taj su posao u Hrvatskoj, pored spomenutog Ivana Skendera, organizirale i vojne i paravojne organizacije, a naročito važnu ulogu imali su Vinko Martinović Štela, jedan od zapovjednika Tutine kažnjeničke bojne (kao i Tuta, Štela je danas u Haagu), Ivo Šušak (rođak pokojnog ministra obrane) te Ferdo Bašić. Nejasna je ostala uloga Mladena Naletilića Tute u švercu drogom. Prema tvrdnjama predstavnika međunarodne zajednice, on je bio jedan od glavnih organizatora šverca drogom, prema Nacionalu, on se od tog posla distancirao.

"Skenderova desna ruka u tom poslu i najpouzdaniji čovjek u tom lancu bio je pukovnik Željko Maglov" tvrdi Nacional, "bivši zapovjednik 73 bojne Vojne policije". Vojska je, a o tome je i dosad bilo puno dokaza, naročito važnu ulogu imala u krađi automobila, dakle, pribavljanju sredstava za nabavu droge. Tako su se vojska, policija i dio državnog vrha isprepleli s organiziranim kriminalom, a Ivan Skender u tom je kolopletu imao važnu i zaštićenu funkciju, na kojoj se osjećao sigurnim sve do dolaska nove vlasti, točnije, do nedavnog hapšenja generala Ivana Andabaka. Nakon tog događaja Skender je, prema Nacionalovim izvorima, ispario iz zemlje, plastičnim operacijama posve promijenio lični opis, da bi nedavno ponovo bio viđen - i prepoznat - u Splitu, iz kojega je nakon otkrivanja ove afere gotovo sigurno ponovo pobjegao u nepoznatom pravcu. Gojko Šušak sve je te činjenice, pa i onu o upletenosti svog rođaka u šverc drogom, znao, ali nije imao snage "prokazati osobe koje stoje iza Skendera jer je znao da bi takva akcija zaljuljala policijski i vojni državni vrh", piše Nacional.

Drugi zagrebački tjednik, Globus, ovim je informacijama dodao i tvrdnje da je Ivan Skender, zapravo, stajao iza atentata na bankara Ibrahima Dedića, koji je dugo vremena bio natjeravan da plaća reket a njegova je poslovna ekspanzija u Hrvatskoj bila protumačena kao "najezda islamskog kapitala". Globus tvrdi da je pomoćnik ministra unutarnjih poslova Željko Sačić prikrivao dokaze o Skenderovoj upletenosti u ovaj atentat, a u njegovu su zaštitu bili uključena i dvojica visokih policijskih dužnosnika iz Dalmacije - jedan zadužen za krim-policiju, a drugi za organizirani kriminal. Praktički, to znači da je narko-kartel imao na raspolaganju golem dio represivnog aparata države - po definiciji, zaduženog upravo za borbu protiv njih. Kako će na ovu aferu reagirati današnji hrvatski MUP? Glasnogovornik policije, Slavko Rako, nije potvrdio Nacionalove tvrdnje kako se o djelovanju Ivana Skendera vodi istraga. Rako tvrdi da MUP čeka daljnje korake Državnog odvjetništva.

Bivši ministar unutarnjih poslova te ravnatelj Ureda za nacionalnu sigurnost, Ivan Jarnjak, izjavio je za Jutarnji list da nikad nije čuo za Ivana Skendera, no on tvrdi da je Miroslav Tuđman imao uvida u sve informacije, te da je "sigurno imao razloga tvrditi da se kriminal infiltrirao u sve države institucije". Postoje brojni dokumenti koje je u istragama vezanim uz drogu sačinio MUP, kaže Jarnjak, no ljudi vezani uz vojsku bili su istraživani od vojne obavještajne službe, o čijim arhivama on ništa ne zna. Ivan Penić izjavio je da ne zna tko je Ivan Skender.

Hoće li ovo biti još jedna od krunskih afera s kojima nova vlast u Hrvatskoj neće uspjeti izaći na kraj? Upleteno je puno imena, neki od njih su još na važnim funkcijama, a kriminal o kojemu je riječ predstavlja godinama jedan od najtežih problema u Hrvatskoj. Zadar, Split i Pula, gradovi su u kojima je već golem dio mladih, ovisan o drogama. Moralna legitimacija za široku akciju istražnih organa, dakle, potpuno je neupitna. Javnost bi pozdravila hapšenje vođa narko kartela, bez obzira na njihove političke orijentacije ili državne dužnosti. Dokaza, po svemu sudeći, ima dovoljno. No, tako je bilo i u dosadašnjim slučajevima krupnog kriminala, koji su još uvijek neprocesuirani.

Boris Rašeta