Natezanje oko ustavnih ovlasti

Aim, Zagreb, 23.10.2000.

Hrvatski se politički vrh oko promjena Ustava ponovo posvađao. S približavanjem finiša, sukobi su sve otvoreniji i ljući. Neslaganja bi, strahuje se, mogla dovesti i do destabilizacije šestostranačke vladajuće koalicije.

Držeći se izbornih obećanja, promjene su Ustava prije nekoliko mjeseci zajedničkim potpisom inicirali predsjednik Republike Stjepan Mesić i premijer Ivica Račan. Ali kada je nacrt promjena upućen u proceduru, šef se države osjetio izigranim. Nadležni saborski odbor, uz potporu vlade, drastično mu je srezao ovlasti. Mesić je na to povukao rezolutan potez - uzdajući se u svoj glavni adut, veliku podršku javnosti, opširnim je pismom od Sabora zatražio da mu se ostave gotovo sve dosadašnje ingerencije, čak i ona o tituliranju državnim poglavarom, kojoj se, dok je bio u opoziciji, rado izrugivao. Široko postavljena lista vjerojatno je ponuda za trgovinu. Mesić traži sve - da bi dobio ono do čega mu je zaista stalo. A stalo mu je, kako sam cijelo vrijeme tvrdi, do tri stvari: zapovijedanja vojskom, što nitko ne dovodi u pitanje, do kontrole tajnih službi, što će se urediti zakonom, i do sukreiranja vanjske politike, što mu se prijedlogom ustavnih promjena gotovo u cijelosti oduzima.

Što sada? Predsjednik Republike svoje zahtjeve parlamentu ne može nametnuti, ali čini se da ni vladajuća šestorka predložene ustavne promjene mimo njegove volje faktički ne može izglasati. Ni jedna od mogućnosti koje Mesiću stoje na raspolaganju, raspuštanje vlade ili raspisivanje referenduma, realno nije provediva. Nije realno ni da vladajuća koalicija za osporeni prijedlog sakupi dovoljan broj glasova. Prije bi se i ona sama u tom glasanju mogla raskoliti. Tako je, čini se, sigurno samo jedno: da ni jedna od sada suprotstavljenih opcija ne može proći.

Nema sumnje da se Hrvatska na izborima izjasnila kontra Tuđmanova predsjedničkog sistema, optirala je za parlamentarizam. Ali što to stvarno znači - tada nije konkretizirano. Generalno, znalo se da treba ojačati ulogu Sabora i vlade, na račun predsjedničkih ovlasti. U proteklih devet mjeseci ispostavilo se da Tuđmanov i Mesićev prezidencijalizam nisu isti. Bivši je predsjednik daleko prelazio ovlasti postavljene mu Ustavom, sadašnji takav iskorak u uzurpaciju - ne poduzima. U proteklih se devet mjeseci također pokazalo da je Vlada slaba i neodlučna. Slabost je rezultat njene sistemski potisnute pozicije, neodlučnost posljedica njenog personalnog sastava. Sigurno je da njenu ulogu Ustavom treba ojačati, ali je pitanje koliko. Premijer bi htio kancelarske ovlasti, smatra da bi tako bio efikasniji. Analitičari, pak, primjećuju da on ni sa sadašnjim ovlastima ne zna što bi, odluke teško donosi, pa su poticaji, koji su u proteklom vremenu povremeno dolazili s Pantovčaka, od šefa države, bili dragocjeni. Ta se mogućnost promjenom Ustava ne bi smjela ukinuti. Općenito je mišljenje da se Račanovom kabinetu ne smije prepustiti da sam sebi udara ritam.

Predsjednik Mesić pokazao je da u stani-pani situacijama reagira državnički, sposoban je povući potez za koji nitko drugi nema petlje. Njegova nedavna odluka da u mirovinu pošalje nekolicinu generala, koji su se posebnim pismom obratili javnosti, što je predstavljalo svojevrsnu političku demonstraciju, spasila je Hrvatsku od potencijalno vrlo opasne situacije. To pismo predstavljalo je sastavni dio kampanje desnice kontra aktualne vlasti i sugeriralo je da se u dijelu vojske kuha pobuna. Mesićeva odluka o umirovljenju generala presjekla je razigravanje tog scenarija. Ali u vladajućoj je koaliciji primljena s velikom rezervom. Ministar obrane Radoš ili premijer Račan takvu odluku nikada ne bi donijeli. Oduzeti šefu države mogućnost za takve reakcije i pretvoriti ga, kako on kaže, u fikus - nije pametno. Ali Mesićev zahtjev da zadrži anakroni naziv državnog poglavara, u javnosti nije dobro odjeknuo. Zapravo se pokazao kontraproduktivnim.

Po svemu sudeći, sukob oko sadržaja ustavnih promjena između Predsjedničkih i Banskih dvora rezultirat će nekim kompromisom. Premijer Račan tvrdi da su se Hrvati na izborima odlučili za parlamentarni sistem te da njegova vlada to izborno obećanje mora ispuniti. Dobro zvuči, ali ista se vlada prema drugim izbornim obavezama ne ponaša tako striktno. Uglavnom ih tretira kao da su od gume. Mesić, pak, tvrdi da - izostane li dogovor - on više neće imati nikakva razloga čuvati vladi leđa. To bi za Račanov kabinet moglo biti krajnje neugodno. Javnost je radom Vlade dosta nezadovoljna, a Mesić je vrlo popularan. Njegova dosadašnja podrška u nekim po premijera delikatnim situacijama pokazala se vrlo važnom.

Javnost raspravama o promjeni Ustava nije previše zaokupljena. Prvo zato jer običan svijet smatra da to u ovom trenutku nije najvažniji problem Hrvatske, da je mnogo bitnije pokrenuti ekonomske reforme i izvući zemlju iz krize koja se svakim danom sve više produbljuje. Sukobi oko Ustava od tog je prioriteta udaljavaju. Drugo, javnost je nezadovoljna jer se debata o ustavnim promjenama svela na golu borbu za prevlast. U vladajućim krugovima promjene uglavnom vide kao sredstvo za redistribuciju moći. Zato se i ponašaju kao da je sadržaj Ustava isključivo u njihovoj zoni interesa. Obje, oko Ustava posvađane strane, drže se kao da je jedino bitno tko će biti prvi čovjek u državi - predsjednik Republike ili premijer. Iznalaženje uravnoteženog modela funkcioniranja države u drugom je planu. Proklamirano jačanje uloge Sabora - nitko više ne spominje. Stručnjaci primjećuju da se Ustav pokušava prilagoditi postojećem odnosu snaga u državnom rukovodstvu, pa najavljuju da ni promjene, koje se sada dogovaraju, neće biti dugog vijeka. Njihova je prognoza da će s promjenom vlasti i Ustav morati ponovo na remont.

Jelena Lovrić