Cigani: Od vica do stvarnosti

Banjaluka, 23. oktobar 2000. (AIM)

Kada je prije osam godina počeo rat u Bosni i Hercegovini (BIH), sa prvim ispaljenim hicima, kako to obično biva na Balkanu, pojavili su i vicevi o Romima. Jedan od njih glasi, otprilike, ovako: presrela vojna policija jednog Roma, pa ga pitaju šta je po nacionalnosti. Ovaj odgovara da je 'Cigo'. "Ne pitamo te to - dere se namrgođeni policajac – jesi li Srbin, Hrvat ili musliman. "E, toliki Ciganin već nisam", odgovara Cigo.

Tako je popularni Cigo u vicu nadmudrio srpsku policiju. Međutim, u ratu koji nisu ni htjeli, ni započeli, Romi su stradali širom bivše Jugoslavije. Kada je počeo rat u Hrvatskoj, pod utiskom kolektivnog pamćenja iz 1941. godine, kada su punili ustaške koncentracione logore, Romi su među prvima krenuli u izbjeglištvo.

Nakon rata na Kosovu, stotine tijela nesrećnih Roma, isplivalo je na crnogorsku jadransku obalu. Tako je za mnoge od njih završio pokušaj da pobjegnu u obećanu zemlju Italiju i od Srba i od Albanaca. Oni koji su ostali na Kosovu, danas žive u bijedi, strahu i izolaciji.

Kada je počelo NATO bombardovanje, Romi iz Srbije su bježeli u Bosnu. Mnogi njihovi sunarodnici su, nekoliko godina ranije, bježali iz Hrvatske i Bosne u Srbiju. Neki su devedesetih iz Federacije BiH pobjegli u Republiku Srpsku, neki su bježali u suprotnom pravcu, a oni najsrećniji i najsnalažljiviji među njima, pobjegli su od svega na zapad. Bilo je i Roma koji su ratovali i ginuli u različitim vojskama, ali im to nije pomoglo da se integrišu u neku od nacionalnih zajednica.

I dok Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Albanci pokušavaju da prebroje svoje
žrtve, izbjeglice i povratnike, makar i iz najpragmatičnijih političkih razloga, o kretanju i stradanju Roma niko u eks Jugoslaviji nema gotovo nikakvih podataka. Čak i u medijima se o Romima govori isključivo u dva varijeteta: ili u crnim hronikama, kada se dogodi neka velika nesreća, ili u živopisnim reportažama o 'ciganskom životu', koje su nerijetko na granici dobrog ukusa. Naravno, takvo pisanje ne doprinosi rušenju predrasuda o Romima kao skitnicama, prosjacima i sitnim kradljivcima.

Ni u Republici Srpskoj nema statističkih podataka o Romima. Romi nemaju u RS svoje registrovano udruženje, niti političku stranku. U popisu stanovništva 1981. godine u BiH, odnosno SFRJ, Romi su popisivani kao posebna kategorija, ali u posljednjem popisu iz 1991. godine oni su svrstani u rubriku 'ostali'. To je za sada poslednji popis stanovništva na ovim prostorima.

Zahvaljujući banjalučkoj nevladinoj organizacije 'Zravo da ste', koja sa britanskom humanitarnom organizacijom 'Save the Children' (Spasimo djecu), radi istraživanje o Romima u Republici Srpskoj (RS), RS je vjerovatno jedino područje na prostoru eks Jugoslavije, na kojem su prikupljeni, makar i nepotpuni, podaci o životu Roma.

Nada Uletilović, projekt menadžer NVO 'Zdravo da ste', onjašnjava da ovi podaci nisu konačni, jer istraživanje još traje. Ona procjenjuje da u RS žive 733 romske porodice, od toga 208 porodica domicilnog stanovništva, 150 izbjeglih i raseljenih porodica Roma i 375 porodica povratnika. U Brčkom, Breziku i Bijeljini Romi imaju svoja udruženja, ali ona nisu registrovana u RS, nego djeluju kao ogranci udruženja iz Federacije BiH.

Prije rata jedna od najvećih romskih naseobina u BiH bio je Veseli Brijeg u banjalučkom naselju Rebrovac. Danas je demografska slika ovog kraj potpuno izmijenjena. Većina Roma je napustila Banju Luku, pa tako u romskim kućama na Veselom Brijegu danas žive raseljeni i izbjegli Srbi. "Prije rata je u osnovnu školu 'Esad Midžić' u ovom naselju, u jednu generaciju, upisivano i po stotinu romske djece. Danas na Veselom Brijegu žive samo trojica Roma", kaže gospođa Uletilović.

I u Derventi je prije rata postojalo romsko naselje sa oko 300 porodica, ali danas u njemi živi samo troje starih Roma o kojima brine Centar za socijalni rad.

Jedna od najosobenijih romskih izbjegličkih grupa u RS su Romi izbjegli sa Kosova u Prijedor. Oni tvrde da se neće vraćati na Kosovo, mada ovdje nemaju nikakv status i žive potpuno izolovano. Oni su po vjeroispovjesti muslimani i pošto ne znaju srpski jezik, komuniciraju međusobno na romskom, a katkad i na albanskom.

Gospođa Uletilović objašnjava da u RS živi još nekoliko grupa romskih zajednica. "Karavlasi su Romi pravoslavne vjeroispovjesti i rumunskog porijekla. Na teroitoriji RS žive već 300 godina. Oni su dosta dobro integrisani u lokalnu zajednicu, imaju svoje kuće i stabilna naselja", kaže. Njihova istraživanja pokazuju da po jedan član iz svake porodice radi u zapadnoj Evropi. Oni su solidno situirani i njihova djeca najčešće idu u školu. Njaveće zajednice Roma Karavlaha se nanaze u Malom Sitnešu kod Srpca, Devetini kod Hrvaćana, Vlatkoviću kod Bijeljine i u Ostružnji kod Doboja.

Drugu grupu čine Romi muslimanske vjeroispovjesti, koji su ovdje živjeli prije rata, a u toku rata su uglavnom napustili RS. Oni se danas vraćaju u RS. Treću grupu čine pravoslavni Romi, koji nisu Karavlasi i u RS su početkom devedesetih izbjegli iz Hrvatske. Oni su uglavnom naselili dijelove Posavine oko Srpkog Broda. Izbjegli su sa područja Novske, Zagreba i Virovitice. U RS žive kao i druge izbjeglice. Dakle, teško. Prijete im deložacije, jer su nastanjeni uglavnom u tuđim kućama, najčešće u kućama posavskih Hrvata. Iako su u Hrvatskoj bili situirani i relativno dobor integrisani, ne pomišljaju na povratak. O razlozima za to nerado govore, jedino što kažu je da su njihove kuće srušene i popaljene, pa povratak u Hrvatsku ne bi imao nikakvog smisla. Iako nemaju nikakvih redovnih primanja oni su se dosta dobro snašli u novoj sredini. Najčešće se bave sakupljanjem starog gvožđa i sličnih sekundarnih sirovina.

U Prijedoru živi malobrojna grupa Roma muslimana, izbjeglica iz Sanskog Mosta. Oni su 1995. napustili zavičaj, bježeći u RS zajedno sa Srbima. Sada žive izuzetno teško.

Romi izbjegli iz Jugoslavije tokom NATO bombardovanja, došli su u RS uglavnom iz ekonomskih razloga. Oni danas ovdje nemaju nikakvih prava, niti ih žele. Ti neobični ekonomski emigranti su u stalnom pokretu. Imali su svoje naselje kod željezničke stanice u Banjoj Luci. Kada su se kolibe od najlona raširile, gradske vlasti su naložile uklanjanje. Romi su se raspršili po gradu, a potom krenuli dalje širom RS u potrazi za napuštenom imovinom. Oni su potpuno neintegrisani, njihova djeca uglavnom prose po kafanama i drumovima, a roditelji i ne pomišljaju da ih pošalju u školu. Ova grupa je u RS stigla uglavnom iz okoline Čačka i Šapca.

Romi muslimanske vjeroispovjesti, koji su devedesetih izbjegli, u poslednje vrijeme se vraćaju u RS. Najviše Roma povratnika ima u Suljagića Sokaku, Broduši i Brodu kod Brčkog. Više od hiljadu ih se vratilo u Bijeljinu. U Opštine Modriča i Vukosavlje vratila se, takođe, velika zajednica Roma, dok nešto manje romskih povratnika ima u Tesliću i Prijedoru.

Posebno teško žive Romi povratnici u selu Brezik kod Modriče. Tu se vratilo oko 30 porodica, a u selu su samo dvije kuće osposobljene za stanovanje. Ostali žive pod šatorima i u straćarama. U selu nema ni struje ni vode, ali ima puno djece.

U Suljagića Sokaku su međunarodni donatori Romima renovirali 16 kuća i u njih smjestili 50 porodica. Ali, ni oni nemaju vodovoda i kanalizacije, pa se u selu pojavila žutica.

U Bijeljini je prije rata postojala brojna i bogata romska zajednica. U naselju Tombak je živjelo oko 8 hiljada Roma u velelepnim kućama. U cigamnskim vilama su tokom rata bile smeještene čak i neke državne institucije RS. Bijeljinski Romi su stekli kapital baveći se preprodajom mesinga i bakra, a bili su i glavni semberski nakupci stoke. U ovaj grad se vratilo više od hiljadu Roma, ali oni sada žive uglavnom u dvorišnim zgradama pored svojih komfornih kuća, jer nije izvršena ni jedna deložacija. Jedino je predsjedniku ovdašnjeg romskog udruženja Hamdiji Husiću vraćen dio njegove kuće.

Bijeljinski Romi su ogorčeni na lokalne vlasti, jer su uvjereni da im onemogućavaju povratak kako bi ih se trajno riješile.

Iz Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope, sugerisano je da u idućoj

1. godini, koja je proglašena međunarodnom godinom Roma, i vladine i nevladine organizacije u regionu fokusiraju svoje akcije, ne samo na istraživanja o životu ove specifične etničke grupe, nego i na konkretnu akcije kako bi im se pomoglo da se integrišu u društvene tokove.

Za sada, Romi ostaju inspiracija za snimanje antologijskih filmova i duhovite viceve. Kažu da su u južnoj Srbiji Romi na minulim izborima za predsjednika SRJ listom glasali za Koštunicu. Kada su ih novinari pitali zašto je Koštunica njihov favorit, odgovoreno im je: zato što on snima najbolje filmove. Ako je ova anegdota istinita, znači da su tamošnji Romi intrgrišu u društvo. To što ne razlikuju Vojislava Koštunicu od Emir Kusturice, manje je važno.

Tijana TADIĆ (AIM)