Beogradski Atelje u Rijeci

Aim, Zagreb, 19.10.2000.

Bilo je to negdje polovicom prvoga čina predstave "Na čijoj strani": major Steve Arnold naređuje svojoj sekretarici da mu na ispitivanje dovede čuvenog dirigenta Wilhelma Furtwaenglera, kojega se sumnjiči za kolaboraciju s Hitlerovim režimom u vrijeme od 1933. do 1945. godine; slavni maestro, za razliku od mnogih svojih kolega, nije naime u znak prosvjeda napustio tadašnji njemački mrak, nego je ostao u svojoj zemlji i svome Berlinu; nastavio je ravnati tamošnjom filharmonijom, dirigirao je jednim koncertom u čast Führerova rođendana i nije se nešto suprotstavljao pomahnitaloj nacističkoj zvijeri; opet, nije se pretvorio u zvijer, nego je koristio svoj utjecaj kako bi spašavao živote židovskim muzičarima što su se u ta zla vremena zatekli na njemačkom teritoriju; američki major Arnold nema baš puno poštovanja prema njegovoj humanosti, ali nema ni baš puno dokaza da je maestro bio zadojeni nacist što ga, naravno, ne priječi da se iživiljava nad njim. E dakle, negdje polovicom prvoga čina Harwoodove predstave "Na čijoj strani" (u režiji Lenke Udovički) maestro ulazi u Arnoldovu sobu za ispitivanje i u tom času gledalištem Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci prolama se aplauz. Jer maestro je Ljuba Tadić.

Beogradski "Atelje 212" posljednji je put gostovao u Rijeci godine 1988.: tada su igrali predstavu "Tebanska kuga" Velimira Lukića u kojoj je jednu od uloga igrao sadašnji upravitelj "Ateljea" Svetozar Cvetković. Naišle su onda neke zajebane godine tokom kojih su Srbi i Hrvati, uglavnom, komunicirali tenkovskim plotunima i - u nešto kasnijoj fazi - cisternama goriva, a svaki pokušaj kulturne suradnje bio je prokazivan kao žal za nekim prošlim vaktima, kao pokušaj restauriranja urušene zajedničke države, kao rad na obnavljanju bratstva i jedinstva... Sve što se na tom planu zbivalo bilo je ilegalno: kazete sa srpskim filmovima kolale su od ruke do ruke, držale su se ispod pultova u videotekama i mogao si ih dobiti jedino ako si bio dobar s gazdom, knjige su donosili rijetki što su putovali s jedne na drugu stranu, po nove albume Ramba Amadeusa ili "Partibrejkersa" išlo se na Arizonu, po novine su išlo do Ljubljane, ali smo o predstavama mogli slušati samo usmenu predaju. Trebalo je imati strpljenja i čekati, pa onda uživo vidjeti koliko se Petar Božović udebljao i koliko je genijalan glumac, kako se Ljuba Tadić postarao i kako i dalje iz njega zrači ona ista karizma ili kako je Petar Kralj isti kao što je bio... Ili, lično se uvjeriti da je Sergej Trifunović (u predstavi "Porodične priče" prema predlošku Biljane Srbljanović i u režiji Jagoša Markovića) trenutačno najbolji evropski mladi glumac, ili da Goran Šušljik tek neznatno zaostaje za njim... Čekanje se isplatilo, ali to opet ne znači da je čekanje bilo potrebno.

"Posljednji put u Rijeci sam gostovao s predstavom 'Marija se bori s anđelima'. U toj predstavi u prvom činu igramo kazališne ljude, a zatim anđele. U njoj sam igrao i ulogu policajca koji izgovara rečenicu koja mi se posebno usjekla u pamćenje. On kaže otprilike ovo: 'Povijest je parni valjak i čovjek koji legne pod njega znajući da će ga zgaziti, umjesto da trči pored njega, pravi je luđak'. Da smo i mi poslušali taj savjet i da je bilo neke vrste povijesne pameti, možda bismo se i mi razišli bez ijednog ispaljenog metka. Nadam se da ćemo svi smoći hrabrosti da se neke stvari, ako već ne zaborave, onda barem nadiđu. Mislim da smo ljudi i da preko umjetnosti i ljepote imamo što ponuditi jedni drugima. Barem to pruža tračak nade", kazao je Petar Kralj po dolasku u Rijeku, a slično su govorili i ostali njegovi kolege.

Ljuba Tadić tih je par dana, uglavnom, šetao riječkim ulicama i prilazili su mu, kaže, njegovi vršnjaci da ga pozdrave i da mu se poklone. Mladi ga nisu pozdravljali, jer ga ne prepoznaju, a on to smatra prirodnim.

"Činjenica je da se politika nama bavi, jer smo svi dio jednog neraskidivog kruga. Politika se ne može izbjeći. Tumačenjem lika njemačkog dirigenta Furtwaenglera u predstavi 'Na čijoj strani' pokušat ću objasniti što sam time mislio. Ja sam se čitavo vrijeme bavio umjetnošću misleći da je umjetnost odvojena od politike, a tako je mislio i Furtwaengler. Međutim, shvatio sam da su umjetnost i politika povezane i da je neizbježno da politika manipulira umjetnošću. U tom smislu pomalo lažem kad kažem da se ne bavim politikom. Bavim se, jer sam javni čovjek i reagiram na neke stvari. I to je bavljenje politikom. Navijam za jedne, a protiv sam drugih. U osnovi, ovakva gostovanja ne smatram političkim činom. Ako je nekome to potrebno, on će to tako shvatiti i izmanipulirati, a ja to ne bih volio", kazao je Tadić u intervjuu "Novom listu".

Ako ćemo pravo, nešto puno manipulacija gostovanjem "Ateljea 212" nije bilo: tu i tamo neki imbecilni novinski napis, te tu i tamo poneka usputna opaska na nekoj konferenciji za novinare Tuđmanova privatnog ustaše Ante Đapića, koji svojim kretenoidnim ispadima i dalje puni novinske stupce i dragocjene minute televizijskog dnevnika. To nam, nakon deset godina užasa i mraka, ulijeva neku nadu da su, ipak, stigla malo normalnija vremena, mislim, još uvijek je to daleko od normalnosti kakvu smo imali prije nego što je počeo krvavi hrvatsko-srpski pir, ali u usporedbi s onim što je bilo u zadnjih deset godina...

A glumci? Glumci su riječkoj publici zorno pokazali da se umjetnost može stvarati i u uvjetima mraka, i to vrhunska umjetnost u uvjetima vrhunskog mraka. Šteta je samo što se hrvatsko glumište Beograđanima ne može odužiti na isti način. Jer u ovoj zemlji niti ima dobrih predstava, niti ima Sergeja Trifunovića. O Petru Božoviću da i ne govorimo.

Ivica Đikić