Kolektivni um hrvatske nogometne vrste

Aim, Zagreb, 17.10.2000.

Sindrom blaćenje domovinskog rata maligno se širi Hrvatskom, te poprima oblik kroničnog oboljenja hrvatskog društveno-političkog tkiva. Prvi simptomi bolesti najprije su zamijećeni kod poraženih bivših vladaoca, dakle, HDZ-a, paralelno s nacionalističkim desnim strankama na čelu s HSP-om odnosno HKDU-om, te različitim skupinama koje sebe nazivaju stožerima za zaštitu digniteta Domovinskog rata. O kakvom je sindromu, zapravo, riječ i kako se rečeni sindrom manifestira došlo je do izražaja u famoznoj Predstavci (svojevrsnom revolucionarnom pokliču kontra nove, navodno komunističke antihrvatske vlasti), dvanaestorice hrvatskih generala. Na revolucionarni je virus dvanaestorice generala predsjednik Stjepan Mesić upotrijebio odgovarajući serum kojim je aktivne generale umirovio.

Tek što je priča oko generala sišla s naslovnih stranica raznih tiskovina, sindrom blaćenje Domovinskog rata zahvatio je i hrvatsku nogometnu reprezentaciju na čelu s kontroverznim izbornikom Miroslavom Ćirom Blaževićem, te politički osviještenim meštrima od lopte Igorom Štimcom i Davorom Šukerom. Izabrana je nogometna vrsta uoči kvalifikacijske utakmice za Svjetsko nogometno prvenstvo s reprezentacijom Škotske pokazala sav sklad kolektivnog promišljanja hrvatske društveno-političke situacije jednodušnim potpisivanjem Proglasa hrvatskom narodu za zaštitu časti Domovinskog rata.

Sukladno potpisu na rečenom Proglasu Ćiro & njegova odabrana vrsta smatraju da "...sadašnje vlasti Republike Hrvatske postostručuju veleizdajne postupke bivše vlasti, postostručuju oproste četničkim zločincima iz našega Domovinskog rata za hrvatski opstanak." Slažu se tako hrvatski reprezentativci da - kako također stoji u proglasu: "Sadašnje vlasti Republike Hrvatske, u duhu nagodbenjačke sljepoće i veleizdaje, u službi za protuhrvatske naume inozemne plutokracije i globalizacijskoga neoimperijalizma, sve grublje krše Ustav RH i sva postignuća dugostoljetnoga boja Hrvata za slobodu i nezavisnost!".

Politički angažman hrvatskih nogometnih zvijezda drugorazrednim je učinio onaj sportski, dakle, samu utakmicu. Ako je suditi po reakcijama koje su uslijedile nakon tog domoljubnog podviga "Vatrenih" , nemalom je broju hrvatskih građana prisjela i sama utakmica. Kako se, naime, građane dojmio junački nogometno-politički akt cro-loptaša svjedoče slijedeće reakcije: "Blago nama kad siromašni generali i siromašni nogometaši vode brigu o Domovinskom ratu"; "Gospodo Ćiro i reprezentativci, dok sam ja bio na prvoj crti bojišta, vi ste zgrtali milijune. Niste me morali braniti od vlasti koju je narod izabrao"; "Predlažem našim nogometašima da svoje milijune iz inozemnih banaka prebace u Hrvatsku, otvore poduzeća i zaposle 50 do 100 nezaposlenih branitelja"; "Da se peticija potpisuje u Poreznoj upravi, Ćiro i kompanija sigurno ne bi znali doći"; "Ćiro reci svojim odnosno HDZ-ovim dužnicima da se naslovnice osvajaju rezultatima u korist Hrvatske".

Negativnim reakcijama građana, svojom su se negativnom ocjenom takvog gesta nogometaša pridružili i predsjednik Mesić i premijer Ivica Račan. Budući da su nogometaši umjesto u odjelima, dakle, privatno, peticiju potpisali u reprezentativnim dresovima, svoje negodovanje je zbog takve neodmjerenosti nogometaša izrazio i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković. Zanimljiva je, međutim, situacija koja je uslijedila nakon takvog angažmana reprezentacije, a nju bi se moglo opisati jednom biblijskom rečenicom: "Oprostite im, nisu znali što čine (potpisuju)". O čemu se, naime, radi? Vidjevši kakvu su buru negodovanja izazvali u javnosti, nogometaši su se počeli vaditi da nisu znali da su potpisali to što su potpisali, budući da su oni mislili kako potpisuju dokument o zaštiti branitelja koji će, potom, ići u saborsku raspravu. Premijer Račan je odmah pokazao puno razumijevanje za tako naivno opravdanje kazavši pritom: "Nisu krivi nogometaši, nego onaj tko ih je na to nagovorio". Valjda da ne bi zbog takve izjave ispao i sam naivan spremno je dodao "kako zna koliko su nogometaši pažljivi kad potpisuju svoje profesionalne ugovore, a da su tako bili pažljivi kad su potpisivali peticiju rezultat bi bio drugačiji". Šef Hrvatskog olimpijskog odbora, Antun Vrdoljak (koji od jučer više to nije jer je na njegovo mjesto izabran bivši vaterpolist Zdravko Hebel), također je imao razumijevanja za nogometne uplive u politiku kazavši da su i nogometaši građani koji smiju izreći svoju volju.

Ulje je na vatru oko cijele priče dolila i činjenica da nogometaši ne samo da su potpisali jedan sramni pamflet, nego su još k tome na utakmicu pozvali i već spomenutu "dvanaestoricu revolucionarnih" generala, da iz svečane lože Pantovčak, uz predsjednika Mesića, bodre izabranu vrstu. Mesić je odmah izjavio kako na utakmicu neće doći. Sukladno smiješnim izjavama kako nogometašima ne treba pretjerano zamjerati zbog cijele te burleske, krivicu za taj događaj trebao je ponijeti netko drugi. Iz izjave predsjednika Mesića kako se čudi otkud sada Ćiro spašava Domovinski rat, postaje bjelodano da je glavnim i odgovornim krivcem za cijeli slučaj proglašen selektor Blažević. Osim optužbi zbog instrumentalizacije nogometaša u politikantske svrhe, Blažević je, objavljivanjem transkripta razgovora koje je vodio s pokojnim Franjom Tuđmanom u listopadu 1997. i ožujku 1998. godine, u javnosti dobio dodatne negativne atribute. Naime, ako je suditi po onome što se moglo pročitati u objavljenim transkriptima, Blažević je Tuđmanu tračao novinare, političare, različite javne ličnosti, pa i svoje igrače. Primjerice, za Zvonimira Bobana je izjavio da je tašt i narcisoidan i da ima kompleks Roberta Prosinečkog. Dok je za sadašnjeg predsjednika Mesića, nakon Tuđmanove kvalifikacije Mesića kao ciganina i izdajice, nakon njegova svjedočenja u Haagu, spremno odgovorio: "Izdajica je, nema druge". Ukratko, poslije čitanja tih materijala ne može pobjeći od ocjene Ćirinog ogavno poltronskog karaktera, budući da je Tuđmanu stalno nudio svoje usluge špijuniranja političkih i gospodarskih spletki, za koje je taj nogometni znalac pretpostavljao da Tuđman nije dovoljno obaviješten.

Izbornik je Blažević u svom prepoznatljivo gadljivom stilu na takve optužbe odgovorio nekontrolirano vulgarnim vrijeđanjima kako političara tako i novinara. U napadu je bijesa predsjednicu HNS-a Vesnu Pusić nazvao radodajkom, a neimenovane novinare antidržavnim elementima. Bahatost Ćire Blaževića vidno je umanjio neodlučen ishod utakmice protiv Škota, a samim time i ponovna aktualizacija njegovog ostanka na čelu hrvatske nogometne reprezentacije. Osim skandala oko pamfleta, ova će utakmica vjerojatno ostati zapamćena i po ambivalentnom stavu velikog broja nekad vjernih navijača "Vatrenih". Tijekom ovih deset godina hrvatske samostalnosti, teško se, naime, moglo čuti, bar po ulicama Zagreba, da netko otvoreno i glasno kaže kako želi da mu nacionalna reprezentacija izgubi. Ovoga se puta to dogodilo. Kada su u srijedu, 11. studenog, nakon utakmice u Maksimiru zasvirale gajde, uz tri tisuće škotskih navijača, neodlučeni rezultat je pozdravio i ne-tako-mali broj Hrvata.

Premda je hrvatska izabrana vrsta odigrala, možda, najbolju utakmicu poslije Svjetskog prvenstva Ćirino se mjesto izbornika ozbiljno uzdrmalo, a njegovi su, kako on to voli kazati "sinovi", nogometaši izgubili kredibiltet kako kod navijača, tako i šire javnosti. Nogometno-politički kupleraj je uzrokovao sazivanje sjednice Izvršnog odbora HNS, koja se i održala u utorak 17. Listopada. Na njoj je 17 nogometnih mudraca trebalo donijeti spasonosna rješenja vezana uz budućnost hrvatskog nogometa. Članovi Izvršnog odbora HNS-a raspravljali su, između ostalog, o povjerenju izborniku Ćiri Blaževiću. Po medijskim anketama među članovima Izvršnog odbora HNS-a uoči njegove sjednioce, Ćiri se crno pisalo.

I naravno, selektor-političar radi luping. Ćiro u svojoj autogolovima sklonoj retorici odjednom shvatio kako nije pročitao Proglas koji je sa svojim igračima potpisao, jer da ga je pročitao, veli, dakako da ga nikad ne bi potpisao ni on ni njegovi igrači. Odjednom je, dakle, ipak njegovo potpisivanje uzročno-posljedično povezano i s potpisivanjem ostatka nogometne reprezentacije. U toj svojoj pokajničkoj retorici Blažević se ne zaboravlja ispričati ni Vesni Pusić, nazivajući je sad damom, koju je, eto, bezazleno uvrijedio budući da je najprije ona njega uvrijedila. To je, jasno, upalilo i članovi Izvršnog odbora HNS-a ostavili su Ćiru na mjestu izbornika hrvatske nogometne reprezentacije do daljnjega. Za kraj je suvišno trošiti riječi o tome zašto je Izvršni odbor HNS-a odlučio budućnost hrvatskog nogometa spašavati sa Ćirom na čelu reprezentacije, budući da je ova nogometna vrsta svoju budućnost zapečatila upravo onoga trenutka kada je, umjesto na travnjaku nogometnog stadiona, utakmicu krenula igrati na močvarnom političkom terenu.

Ivana Erceg