Obnovljena istraga o zločinima u Pakračkoj Poljani

Aim, Zagreb, 14.10.2000.

Početkom listopada 1991. godine eskadron smrti Tomislava Merčepa iskrcao se u Pakračkoj Poljani: bila je to družina sastavljena od ljudi sumnjive prošlosti, persona kojima su rat i ubijanje bili jedina prilika za dokazivanje, isfrustriranih mladića koje je netko vrlo moćan uvjerio kako su jako važni i kako je jako važno da istrijebe Srbe na pakračkome području; bila je to, uglavnom, skupina ubojica kojima je javnost tepala da su hrvatski vitezovi, a oni su svoje junaštvo dokazivali likvidacijama srpskih civila dovedenih iz okolnih sela ili ubojstvom dvanaestogodišnje Zagrepčanke Aleksandre Zec. Tih maglovitih dana u listopadu 1991. Merčepovi su bojovnici upadali u kuće Srba u selima oko Pakraca, Garešnice i Kutine ili su žrtve dovodili iz Zagreba, a onda je slijedilo mučenje u svlačionici NK "Jedinstva" u Pakračkoj Poljani.

Tih maglovitih dana iz svojih su domova odvedeni Mirko Cicvara, Božo Velebit, Blagoje Zabrdac, Đuro Brkanjac, Pero Rajčević, Veljko Stojaković, Ivan Dreković, Nada Radaković, Milan Jerinić, dvoje Vučkovića, dvoje Ignjatovića... Ti ljudi nikad se više nisu vratili svojim kućama, a njihovi bližnji i danas mogu samo nagađati gdje su završili. Iz Zagreba su u Poljanu smrti dovedeni Miloš Ivošević, Marko Grujić i Rade Pajić... Ni oni se nikad više nisu vratili svojim familijama. Jednako kao Aleksandar Saša Antić i Ina Zoričić-Nuić. Pakračku Poljanu preživjeli su rijetki, a i oni ponekad zažale što im Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac ili netko od njihovih jarana nije skratio muke.

Devet godina kasnije, početkom listopada ove godine, hrvatski ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević najavio je da je u toku "ponovno otvaranje dosjea o Pakračkoj Poljani", a zamjenik državnog tužitelja Slavko Zadnik pojasnio je da je ministar "vjerojatno mislio na slučaj srpskih civila koji su pobijeni 1991. godine u logoru u Marinu Selu i potom bačeni u ribnjak". Svih tih devet krvavih godina ovdašnje se pravosuđe savijalo u ritmu hirova Tuđmanova režima otvarajući dosjee ubojica iz Pakračke Poljane kad je to bilo potrebno iz političkih razloga i brižno pazeći da niti jedan od zločinaca ne bude pretjerano inkomodiran. Rezultat je fascinantan: u ovom se trenutku niti jedna osoba ne nalazi u zatvoru zbog zločina u Poljani nadomak Pakracu. To je, naime, sasvim logična posljedica omiljenog stava Franje Tuđmana i njegovih pripuza da se "u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločini". To je, naravno, i sasvim logična posljedica stava tadašnje hrvatske opozicije - a današnje vlasti - da je najpametnije šutjeti i ne čačkati previše po zločinačkim aktivnostima hrvatskih vitezova. To je, na koncu, sasvim logična posljedica devetogodišnjeg ponašanja hrvatske javnosti, koja se prema zločinima "naših momaka" odnosila sindromom noja - zabijajući, naime, glavu u pijesak - pa je današnje javno mucanje o ubijanju srpskih civila u Poljani i Gospiću, po svemu sudeći, posljedica ostataka pijeska u grlu.

Zločinačka družina pod komandom Tomislava Merčepa hrvatskom je pravosuđu postala zanimljiva početkom 1992. godine kad je otvorena istraga o ubojstvu zagrebačke obitelji Zec: tada su "merčepovci" Munib Suljić, Nebojša Hodak, Igor Mikola, Snježana Živanović i Siniša Rimac, uz priču o porodici Zec, ispripovijedali i niz morbidnih detalja vezanih uz vlastito djelovanje u Pakračkoj Poljani. Merčep je u službenoj policijskoj zabilješci kazao kako je znao za "dio problema" koje je napravila njegova jedinica, pa je podnesena kaznena prijava protiv šesnaest pripadnika dotične jedinice. Pravosudno zanimanje za zločinačku družinu naglo je splasnulo zbog proceduralne greške istražnoga suca, koji je osumnjičene zaboravio ispitati u prisustvu njihovih odvjetnika, pa su iskazi koji vrve detaljima o mučenjima i ubijanjima preko noći postali nevažećima. Bio je to ujedno prvi i jedini pokušaj hrvatskoga pravosuđa da procesuira Tomislava Merčepa, tadašnjeg savjetnika ministra unutarnjih poslova. Sve poslije toga bila je farsa.

A ona, ta farsa, počela je još daleke 1994. godine izjavom Milana Vukovića, tadašnjeg predsjednika Vrhovnoga suda i današnjeg suca Ustavnoga suda, koji je hrabro prkoseći činjenicama i zdravome razumu izvolio izjaviti da su zločini u Pakračkoj Poljani "najobičnije izmišljotine". Na njegove se riječi promptno nadovezao Vladimir Šeks ocjenom da kriminaliziranje Merčepovih aktivnosti "ima za cilj uprljati čitav Domovinski rat, naročito dragovoljce" i da bi se "hrvatska državna politika prikazala kao ona koja je u najmanju ruku tolerirala ratne zločine". U međuvremenu u splitskom tjedniku "Feral Tribune" izlaze opširni tekstovi s detaljima zločina u Poljani, a državni vrh na sve te krvave spoznaje reagira polovicom 1995. kad predsjednik Republike Franjo Tuđman bojnika Sinišu Rimca, pripadnika Prvog hrvatskog gardijskog zdruga, odlikuje Redom Nikole Šubića Zrinskog "za junački čin u ratu", a godinu kasnije njegove će grudi biti bogatije za još jedan orden - Red hrvatskog križa. Od poznatijih Rimčevih junačkih djela vrijedi izdvojiti sudjelovanje u likvidaciji Aleksandra Saše Antića i ispaljeni metak u potiljak dvanaestogodišnjoj Aleksandri Zec. U međuvremenu, također, hrvatsko pravosuđe ne spava: zbog intenziteta pretrpljenih duševnih boli presuđuje da "Feral Tribune" Tomislavu Merčepu mora isplatiti 130 tisuća kuna, a slične će presude uskoro postati uobičajena praksa kad se radi o zapovjedniku zloglasne postrojbe iz Pakračke Poljane.

Početkom rujna 1997. "Feral" objavljuje šokantnu ispovijed Mire Bajramovića, pripadnika Merčepove jedinice, koji javnosti baca u lice priču o ubijanju i mučenju nevinih ljudi u svlačionici NK "Jedinstva". Zbog neviđenog šoka javnosti - naime, iste one javnosti koja je godinama zabijala glavu u pijesak na svaki spomen Poljane - Franjo Tuđman osobno naređuje ponovno pokretanje istrage, te hapšenje Mire Bajramovića, Muniba Suljića i Igora Mikole. Istražne radnje koje su uslijedile rezultirale su mršavom optužnicom i gotovo nikakvim dokazima: jedino ubojstvo koje im se stavilo na teret bila je likvidacija Aleksandra Saše Antića, dok su se ostale točke optužnice bavile "protupravnim lišavanjem slobode" i "protupravnim stjecanjem imovinske koristi". Optužnica je definitivno pala u vodu kad su se pred sudskim vijećem pojavili kutinski taksisti Branko Velagić i Nikola Peleš, ključni svjedoci Antićeva ubojstva, preciznije, ljudi koji su kopali raku za njegovo tijelo. Njih su dvojica u istrazi potanko opisali način na koji su Suljić, Mikola i Rimac likvidirali Sašu Antića, ali je njihovo pojavljivanje na sudu bilo obilježeno potpunom amnezijom kad su u pitanju događaji u Pakračkoj Poljani.

"Gotovo se ničega više ne sjećam. Noću su nas digli, dali nam lopatu i odvezli nas na livadu gdje smo iskopali jamu. Zatim su pucali u nešto, ne znam je li bio čovjek ili vreća", govorio je Nikola Peleš. Tek kad mu je sudac pročitao dijelove njegova iskaza u istrazi, Peleš se nevoljko prisjetio nekakvog Aleksandra Antića, neke tamo Pakračke Poljane i nekakvog zarobljenika Nikole Peleša kojemu na spomenutoj lokaciji "i nije bilo tako loše kako se pisalo po novinama". Slično su govorili i ostali svjedoci, pa sudskome vijeću nije bilo druge nego donijeti oslobađajuću presudu: ta presuda morala je biti takva, jer nikome nije palo na pamet da malo ozbiljnije potraži tijela ubijenih ili da popriča s familijama ljudi koji su u listopadu 1991. godine odvedeni iz svojih kuća. Odvedeni da se nikad ne vrate.

Devet godina kasnije, Vladimir Šeks sa saborske govornice opet grmi o tome kako je svako spominjanje ubojstava u Pakračkoj Poljani "blaćenje Domovinskoga rata", a hrvatski dragovoljci po trgovima i ulicama potpisuju peticije protiv kiminalizacije istog tog rata, na koji blatom i lažima združeno nasrću nova vlast i režimski mediji. Njegove riječi s parlamentarne galerije odobravaju pripadnici kojekakvih udruga proizišlih iz domovinskog rata, a njihovim reakcijama ravna Zvonimir Trusić, jedan od upravitelja logora smrti u Pakračkoj Poljani. Kad za saborsku govornicu iziđe netko tko progovori o tome kako su "naši dečki", ipak, malo klali i ubijali od Poljane do Gospića, isti onaj Trusić svojim kompanjonima naređuje da smjesta začepe uši. Jer "hrvatskim vitezovima" uši ionako služe za držanje u teglama.

Ivica Đikić