Politika s vojnog oltara

Aim, Zagreb, 12.10.2000.

Vojni ordinarij monsignor Juraj Jezerinac proteklog se vikenda na vojnom hodočašću u Mariji Bistrici obratio okupljenim uniformiranim i civilnim vjernicima, te im zborio o Domovinskom ratu, hrvatskom političkom vodstvu i novinarima, a uzgred se očešao i o evanđeoske poruke. Nekoliko rečenica biskupa Jezerinca korisno je ovdje citirati: "(...)Hrvatska vojska je u časnoj dužnosti obrane domovine pobijedila onog protivnika koji nam je tu slobodu želio oduzeti. To danas treba jasno reći cijelom svijetu, jer se u javnosti već više godina sustavno šire pogubne teze da je to razdoblje hrvatske povijesti bila 'krvava diktatura' i 'godine koje su pojeli skakavci'. (...)Stoga otvoreno izražavamo i svoju zabrinutost zbog nagle provale mržnje na Katoličku crkvu u Hrvatskoj posljednjih mjeseci, kakva je bila rijetka čak i u vremenu totalitarnog komunističkog novinarstva!"

Još je msgr. Jezerincu pobjegla eksplicitna pohvala dojučerašnjemu hrvatskom političkom vodstvu, prilikom pozivanja na već razvikano porečko biskupsko pismo od prije nekoliko dana, i kratka lamentacija o mogućem nametanju kolektivne krivnje hrvatskom narodu, zbog "eventualnih pojedinačnih zločina i prijestupa". Pomoćni biskup zagrebački, poznat po svojem desničarskom svjetonazoru - u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji on inače slovi kao "najdesniji" - nauk je Isusa Krista spomenuo tamo gdje bi okupljenima u Mariji Bistrici to imalo biti krajnje lagodno, na mjestima gdje "hrvatski narod ni HV nisu se kolektivno dali zavesti mržnjom ni osvetom zato jer su slušali svoju Crkvu i poruke Svetog Oca"... Nastup Jurja Jezerinca nije nikoga začudio, a pogotovu ne pastvu okupljenu u najčuvenijem hrvatskom svetištu Majke Božje, gdje se čuđenju skloni i ne upućuju.

Šok je izostao jer govor msgr. Jezerinca predstavlja okosnicu svjetovnog djelovanja Crkve u Hrvata, kakva se nije promijenila valjda od križarskih ratova. Recimo, ono o časnoj dužnosti obrane, i ratnoj pobjedi. Na tragu Isusove doktrine o vjeri ljubavi i praštanja, publika bi se morala sablazniti što im rabi ne vapi do neba od muke i boli, budući da je njegovo stado bivalo uspješno isprovocirano na uzvraćanje udarca, a ponekad znade i prvo nasrnuti... Namjesto da je okrenulo drugi obraz, ponudilo nasilnika kruhom, pomolilo se za njegov spas, itd. Jezerinac obranu domovine naziva časnom, ali ne zato što on razumije ljudsku potrebu za obranom, nego zato što je lažni kršćanin, ustvari osvetnik i križar. Jezerinac slavi ratnu pobjedu, i tadašnje hrvatsko političko vodstvo, jer su na istom putu, osim što su oni danas izbijeni iz sedla, a glavni vojni kapelan sveudilj jaši.

Ako je hrvatski vojni dušobrižnik takav, još nam je vojska i humana. Jezerinac ju ne uči da je obrana bila časna, nego da je njihova i ostala a priori bezgrešna, i uopće svaki će on salto poduzeti kako bi tzv. Domovinski rat (koji rat za obranu vlastitih domova nije zavrijedio taj laskavi naslov?) proglasio nedodirljivim i dogmatski svetim. Ovaj biskup ne sisa tobožnju kolektivnu krivnju iz malog prsta - jer na njoj ovdje doista nitko ne inzistira - nego ju luči iz potrebe da brže-bolje negira mogućnost čak i pojedinačnog zločina, da takve slučajeve unatoč dokazima i dalje zove "eventualnima". O tome su pisale (poneke) novine godinama, sustavno, to su te "pogubne teze", i to je ono što muči božjeg jaganjca iz Vojne pošte Kaptol. Učestalije pisanje te vrste msgr. Jezerinac naziva "naglom provalom mržnje", pa što ne bi potom i novinare prigodno sotonizirao.

Međutim, Juraj Jezerinac prebiva na Kaptolu ipak slučajno, manje ili više, a trebao je odavno prijaviti se u prekomandu na Ksaver. U podsljemenskoj pitomini već se poduže vremena koči jedno roh-bau zdanje, masivno poput Partenona, a ružno i prostačko kao što može biti samo sakralna novogradnja u Hrvatskoj na prijelazu milenija. Posrijedi je Vojni ordinarijat, za kojega je sam vrhovni kapelan prije nekoliko godina rekao: "Trebaju nam odgovarajuće prostorije, nipošto raskošne... Sve se to da urediti s malo izdataka, a da ipak bude praktično i upotrebljivo". Raskoš se asketski nastrojenim vatikanskim službenicima inače malo kad omakne, pa je na izgradnju ovoga hrama već otišlo dva i pol puta više od predviđenih sedam milijuna kuna. No, radove nije moguće dovršiti bez 30 milijuna kuna, ravnopravno iz džepova svih hrvatskih poreznih obveznika. Vjerovali ili ne.

Dosad se Ordinarijat nije pokazao ni skromnim, ni jeftinim, ni praktičnim, ni upotrebljivim. Pitanje je hoće li ikad i biti, jer je ministar obrane Jozo Radoš prije nekoliko mjeseci izjavio da je presušio proračunski izvor za božji vojni ataše u Hrvata, i da je posve neizvjesno kad će opet zažuboriti. I još nešto - neka nas je i ministar obrane jednom zatekao nespremne: ne zna se hoće li MORH (tako i MUP) "pustiti zgradu da propadne, ili ju konzervirati do daljnjega" ... Nakon ovoga, možda je malo jasnije zašto se češe Jezerinac, i što ga zapravo svrbi. Nije samo zaustavljen dotok harača od stada kojemu su godine zaista pojeli skakavci, i nije prethodna vlast bila za hvalu samo zbog ratne pobjede, nego je dovedeno u pitanje opće proračunsko dotiranje velike crkvene niškoristi. Prelatima to ne treba izrijekom objašnjavati, njih upozorava prebogato im povijesno pamćenje.

Kapelani i ostali u ordinarijatu svejedno su na državnim jaslama, budući da je vatikanskim ugovorima u Hrvatskoj rimokatolicizam ustanovljen kao službena vjeroispovijest, pa Jezerinac još uvijek prima plaću u rangu general-bojnika. Generalni vikar ima primanja aktivnog bojnika, a biskupski vikar, te kancelar i ekonom, na cijeni su doslovno kao pukovnici. I kako onda msgr. Jezerinac ne bi bio militantan, kako ne bi iskao nove neprijatelje, i gnjavio vojsku stanjem fanatične budnosti, a svoju poziciju opravdavao novim ugrozbama? Motivima crkvenog djelovanja ovdje su se prečesto ukazivala zemaljska iskušenja poput novca i vlasti, e da bismo u čast ma koje obrane što ju zastupa jedan Jezerinac, povjerovali otprve i samo tako. Uostalom, njemu su se pravi aktivni generali već penjali s onu stranu oltara, pa ne bi za čuditi se bilo da ga i samog jednom ugledamo uz lafet haubice.

Igor Lasić