Na red došli i zločini u splitskoj LORI

Aim, Zagreb, 4.10.2000.

Sa promjenama nastalim nakon izbora trećeg siječnja ove godine, u Hrvatskoj se otvorio širi prostor za razgovor o proteklih deset godina vladavine HDZ-a, poglavito o zbivanjima tokom rata. Do sada su o tamnoj strani proteklog desetljeća uglavnom pisali nezavisni mediji, naznačujući događaje, počinitelje, a i procese čiji su oni bili rezultat. Uz mogućnost da se otvorenije progovori o zločinima koji su počinjeni i sa hrvatske strane, stvorene su i pretpostavke da pravosudni organi konačno počnu vaditi iz prašine zametnute dosjee, ili pak da otvaraju nove predmete o događajima o kojima je javnost znala, ali politika i pravosuđe nisu poduzeli ništa.

Ipak, pravi val je pokrenut tek nakon atentata u Gospiću na Milana Levara, koji je svjedočio haškim istražiteljima o zbivanjima u Gospiću i Lici tokom rata. Ovih dana je i Županijsko državno odvjetništvo Splitsko-dalmatinske županije, pokrenulo postupak provođenja istražnih radnji u svezi sa zbivanjima u ratnoj luci Lora u Splitu tokom rata. Postupak provođenja istražnih radnji odvjetništvo je pokrenulo s ciljem utvrđivanja eventualne kaznene odgovornosti osoba koje se vezuje uz zbivanja u Lori.Tim radnjama je obuhvaćen velik broj osoba, prvenstveno iz vojnog zatvora koji je bio smješten u Lori, počev od zapovjednika zatvora, vođa smjena i stražara, pa do drugih osoba.

U pravoj niski ratnih slučajeva, počev od likvidacija u Vukovaru, miniranja u Karlovcu i nestanke njegovih građana, osiječkih neprospavanih noći, hapšenja "snajperista", noćnih likvidacija po Zagrebu, Splitu, Gospiću, na Pakračkoj poljani, sabirnih logora na Velesajmu i u Duvanskoj stanici, kojima kao da se netko uporno trudio da na nimalo sofisticiran način "izjednači žrtvu i agresora", posebno se ističe slučaj Lora. Tu su se, pod nosom zapovjedništva Hrvatske ratne mornarice, u okrilju Vojne policije, prema svjedočenjima preživjelih (ratni vojni ili civilni zarobljenici, zatamničeni civili nepoćudne nacionalnosti, hrvatski vojnici), njihovih uzničara - vojnih policajaca, te prema podacima međunarodne zajednice, događali zločini zbog kojih će vjerojatno još ponetko od "hrvatskih vitezova" pakovati kofere za Haag.

O zbivanjima u Lori hrvatski mediji su pisali u više navrata. Prvi napis je objavljen još u ljeto 1992.g., kada je "Slobodna Dalmacija" objavila tekst Zvonimira Krstulovića slučaj "Đ.K.", u kojem je detaljno opisana petodnevna tortura koju je u Lori prošao Splićanin Đorđe Katić. O zbivanjima u Lori pisali su u više navrata "Feral Tribune", "Novi list" i "Jutarnji list", a o tome što se događalo iza ograde ratne luke postoje i druga svjedočanstva. Tako se u zajedničkom izvještaju Helsinki Watcha i Amnesty Internationala iz rujna 1993.g., pod naslovom "Zatvor Lora" navodi "popis kriminalnih radnji" uz opis metoda mučenja. U Izvještaju se ističe da su počinjene radnje "podvodive pod odredbe Statuta Međunarodnog suda", te se navode imena i nadimci "mogućih optuženih". U ljeto 1992.g. njemačke parlamantarke Angelike Beer i Claudia Roth su o zbivanjima u Lori upoznale austrijskog ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka nakon čije intervencije u hrvatskoj Vladi je spašen U.B., čiji je brat prethodno ubijen u zatvoru.

Na zbivanja u Lori reagirao je i Posebni izaslanik UN za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki u svom Izvještaju od 17. studenog 1992.g. u kojem govori o "vojnom zatvoru Lora", te o mučenjima Srba od strane hrvatskih vlasti. U Uredu Predsjednika Republike trebao bi se nalaziti dokument iz 1992.g. u kojem se upozorava na zbivanja u Lori. Postoji i izvještaj Međunarodnog Crvenog križa iz kolovoza 1992.g. u kojem se govori o maltretiranjima zatvorenika. U knjizi "Rat koji nismo htjeli" Davorin Rudolf navodi da je u lipnju 1992.g., dok je bio ministar u Vladi nacionalnog jedinstva, zamoljen za intervenciju zbog ubojstva u Lori. On kaže da je tu informaciju prenio premijeru Franji Gregoriću, ali ne i kakva je bila sudbina njegovog upita. Ipak, i iz navedenog je vidljivo da su u Vladi znali što se dešava, ali da nisu poduzeli sve da se to i zaustavi.

O zbivanjima u Lori postoji i dokument Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava Savezne Republike Jugoslavije iz studenog 1998.g.. Njegov naziv je "Zločini genocida nad Srbima u logoru 'Lora' u Splitu u periodu 1991 -

1. godine". On je dostupan i putem interneta, a nalazi se i u posjedu suda u Haagu.

Prema tim dokumentima, kao i prema spomenutim svjedočenjima u Lori je mučenjima bio podvrgnut velik broj osoba zarobljenih ili uhapšenih tokom 1992. - 1996.g., kako na prostoru Dalmacije i Hercegovine, tako i u samom Splitu, pri čemu su mnogi podlegli torturi. Vjerojatno se nikada neće utvrditi broj onih koji su tu završili svoj život. Broj onih koji će nositi trajne posljedice boravka u tom splitskom zatvoru je još veći. Osim nanesenih teških tjelesnih povreda, ostat će im trajne psihičke traume. Što se drugo može očekivati nakon višesatnog batinanja, priključivanja osjetljivih djelova tijela (najčešće spolovila) na indukcijsku struju, gašenja cigareta na tijelu zatvorenika, prisiljavanja zatvorenika na međusobno spolno općenje, pokušaji silovanja, zavlačenja ruke kroz anus i gnječenja unutrašnjih organa, uskraćivanja vode i hrane, držanja na suncu do iznemoglosti, lizanja poda ili WC-a, prisiljavanja da jedu fekalije, da glume životinje, odsijecanja ušiju, jezika, vađenja očiju, odsjecanja glava, te drugih metoda mučenja i ponižavanja. Procjenjuje se da je u samoj Lori ili izvan nje ubijeno oko 50-60, pa i više osoba.

Prema mišljenjima nekih pravnika, politologa i sociologa koji su se bavili problemima kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj tokom proteklog desetljeća "slučaj Lora" se izdvaja od drugih primjera i vjerojatno najteže tereti bivšu HDZ-ovsku vlast, jasno ukazujući na to da je osim neprihvatljivih metoda ona ujedno i sustavno provodila politiku etničkog čišćenja djelujući kroz sustav paralelnog zapovjedanja i korištenje Vojne policije. Naime, za razliku od drugih zbivanja zločini u Lori se nisu događali na "crti bojišnice", već u pozadini i to u sigurnosti ograde kojom je bilo opasano i zapovjedništvo HRM-a. Potom, oni koji su u njima sudjelovali nisu pripadali nekoj izdvojenoj jedinici, koja se na ratištu u jednom trenutku našla izvan kontrole ili imala "široku" slobodu djelovanja. Nije se radilo ni o afektu, već o dugogodišnjem sustavnom hapšenju, maltretiranju i ubijanju. Naime, zatvor je funkcionirao godinama. Radilo se o vremenu ratnom kada se nisu previše postavljala "suvišna" pitanja ni oko imena, evidencije, niti oko načina privođenja, ili pak držanja u pritvoru. Pritom je Vojna policija bila izvan kontrole civilnih organa, pa se i moglo događati da se dešavaju samovoljna hapšenja i neovlaštena privođenja civila u Loru.

Unatoč i dandanašnjoj šutnji, sa sigurnošću se može kazati da je za zbivanja u Lori znao širok krug ljudi. To su pokazale i ulične demonstracije nakon što je u Lori 30.kolovoza 1992.g. ubijen hrvatski vojnik Dalibor Sardelić. Na to upućuje i činjenica da je dio ubijenih bio odveden u Kliničku bolnicu na Firulama. Tadašnji čelnici bolnice dr Goran Dodig i dr Mihovil Biočić negiraju da su išta znali, ali je jasno da su kao i dio drugog medicinskog osoblja bili dobro upoznati sa kontekstom u kojem su život izgubili neki od onih koji su dovođeni u bolnicu. Da je bolničko osoblje znalo mnogo toga da se zaključiti i iz činjenice da su na nekim leševima rađene autopsije koje su ukazivale na okolnosti njihove smrti, a čime se pozabavio i Vojni sud. Međutim, iako je bilo jasno da su počinitelji zločina u Lori, do danas nije protiv nikog podignuta optužnica, iako je to upravo u slučaju vojske bilo lako učiniti.

Lista odgovornih je poduža, mada je od imena puno teže pitanje kakvi su to ljudi koji su mogli raditi takve stvari i kakav je to bio sustav koji im je to omogućavao. O samim zbivanjima, počiniteljima kao i o tome što je eventualno poduzeto u vezi sa rečenim zbivanjima Ministarstvo obrane se ne želi očitovati. Ipak, rekonstrukcijom se može utvrditi da ključnu odgovornost nose zapovjednici 72. i 73. bojne Vojne policije iz tog vremena pukovnici Zdravko Galić, Mihael Budimir, te Željko Maglov, kao i zapovjednik cjelokupne Vojne policije general Mate Laušić.

Pero Jurišin