Evropski književni susreti

Čudo u Sarajevu

AIM, Sarajevo, 03.10.2000 Prije samo dva mjeseca čak su i neizlječivi optimisti, kakvih je sve manje na ovim prostorima, bili spremni da proglase, najblaže rečeno, ludim pokušaj Fransisa Bueba, direktora Francuskog kulturnog centra "Andre Malraux" u Sarajevu, da u ovom gradu organizuje do sada bezmalo najveće "književno" okupljanje viđeno na Balkanu, pod imenom "Evropski književni susreti". Argumenti kojima se želio potvrditi Buebov utopizam bili su racionalni: iza cijele zamisli ne stoji sigurna, temeljita i realna konstrukcija finansiranja; dovesti 150 ljudi iz svijeta u Sarajevo respektabilan je projekat i za mnogo veće i profesionalno iskusnije organizacije; interes za Sarajevo u evropskim kulturnim krugovima nije što je nekad bio; protivnika produhovljenoj operaciji koja treba da afirmiše pamet, kulturu, znanje i komunikaciju još je mnogo više nego što to normalan čovjek može da zamisli.

U konačnom zbiru svih ovih mogućih i pretpostavljenih informacija, pesimisti u pogledu održavanja Susreta su bili ono što po definiciji i jesu - dobro informisani optimisti. Čudo se u Sarajevu, ipak, dogodilo. Pobijedio je inače hronično skeptični Fransis Bueb. Kroz dvorane pomalo kafanski učmalog Doma policije na Džidžikovcu i kroz njegovu sunčanu baštu, kroz gradske galerije i knjižaru Buybook, pozorišna predvorja i gradske restorane, prodefilovala je istinska evropska književna elita čijim bi se imenima i predstavljenim djelima pohvalila svaka metropola na svijetu. Kazivali su ili pokazivali, od

1. septembra do 2. oktobra, na ovaj ili onaj način, svoje misli, svoje dileme, svoje polemičke žaoke, svoje strepnje i svoje vizije, svoja sjećanja i zaborave, svoje slutnje i tlapnje književnici, intelektualci, pjesnici, polemičari, crtači, španski i sarajevski borci, fotografi i filmski stvaraoci, ljudi od kojih su neki svojim djelom obilježili vijek što je upravo minuo. Bili su tu, uz ostale, Jorge Semprun, Juan Goytisolo, Predrag Matvejević, Pascal Bruckner, Vidosav Stevanović, Jean Rolin, Izet Sarajlić, Enki Bilal, Alain Joxe, Čedo Kapor, Jovan Divjak, Gerard Rondeau, Paul Garde, Bashkim Shehu, Gojko Berić, Albert du Roy, Florence Hartmann, Remy Ourdan, Ozren Kebo...Dolazili su, slušali, polemisali, prepoznavali se i prisjećali, dogovarali i uzajamno informisali, ratni reporteri, sarajevski studenti, polaznici Više novinarske škole u Sarajevu, ljudi od znatiželje ili samo protokola, anonimci i oni što vole da se vide kada su velike medijske priče u pitanju. Nažalost, ali nekako očekivano, malo je bilo nastavnika i profesora koji bi sa sobom poveli svoje đake, dakle onih kojima je književnost ljubav pa i hljeb. Ili je to nekad bila ljubav, a sada je samo rutina i hljeb. Šteta za njih i njihove đake, u svakom pogledu.

Sedam dana, možda i malo mnogo i možda prenaporno, govorilo se o "novim književnim pravcima u jugoistočnoj Evropi", o "Evropi, Mediteranu i Balkanu", o Bosni i susjedima, o ratu i humoru, o putovanjima i obećanjima, o sreći i čamotinji, o tome kako pisati, čitati i prevoditi, o tome ima li nam budućnosti sa ovakvom prošlošću. Prema starim sarajevskim običajima, oni kojih na susretima nije bilo oglasili su se naknadno, sa strane, gunđanjem i žaokama. Bili su nezadovoljni što su zaobiđeni, uvrijeđeni što nisu rangirani onako kako sami sebe vide, umišljeni u svom provincijskom uvjerenju da ništa tako veliko ne može mimo njih i njihovih aršina koji preziru svijet, otvorenost i standarde kojih se oni ovdje ne drže, jer ti standardi prvo njih i ugrožavaju. Njihovi argumenti su bili sasvim formalne prirode ( "kako je bilo moguće zaobići domaće Društvo pisaca kada se priprema nešto ovako u Sarajevu" ) pri čemu nisu shvatili suštinu namjere Fransisa Bueba i njegovog Centra "Andre Malraux" - treba se sretati i razgovarati bez okova forme, rangiranja, protokola i "zvanične" hijerarhije, treba učiniti novi korak u kulturnoj univerzalizaciji Sarajeva koje zaboravljaju, treba bježati od privatizacije epopeje i monopola nad njom, treba negirati dogmu. Univerzalne vrijednosti treba slobodno širiti i oslobađati, ne pritiskujući ih lokalnim uvrijeđenostima, sujetama i uskogrudim protokolarnim listama. Uostalom, ko je htio da polemiše, ko je bio nezadovoljan, ko je imao šta da kaže, da se suprotstavi, mogao je doći u Dom policije ili makar u kafanu ispred. Vrata su svima bila otvorena i to je, zapravo, dodatno učinilo ove susrete neprihvatljivim i neobičnim za aktuelnu državno-kantonalno-partijsko-folklornu biznis-kulturu, što je veoma daleko od onih sada već pomalo legendarnih ratnih kulturnih sloboda kada o protokolu i sujetama nije razmišljao niko.

Francuski kulturni Centar "Andre Malraux", sa Fransisom Buebom na čelu, tiho ali uporno, uz pomoć domaćih entuzijasta uglavnom mlađih od trideset godina, pomijera posljednjih godina mnoge međaše u ovdašnjoj kulturi, dodajući svakodnevno po neki kamičak u zid što se pokušava podići naspram navale postratnog primitivizma i provincijalizma svake vrste. Realnost je, priznali mi to ili ne, porazna. U nju spada i pitanje jednog novinara lokalne TV stanice Buebu: "A da li ste vi gospodine - Andre Malraux ? " Bueb, naravno, nije Malraux niti to pokušava da bude, poput nekih drugih Francuza koji s vremena na vrijeme pohode Sarajevo brinući se, prije svega, za ovdašnji politički vrh i promociju tamo. Bueb, takođe, ne smatra poput francuskog ambasadora u Sarajevu, da su njegovi književni susreti "prvo istinsko kulturno svjetlo u Sarajevu". On Sarajevo suviše poštuje da bi to pomislio, ili kazao. Fransis je, zapravo, vječiti skeptik koji jedino nije nikada sumnjao u Bosnu, bez obzira na to što stalno prijeti da će iz nje otići jer se "tu malo šta normalno može uraditi". Zato je organizovao "Evropske književne susrete" na način koji doista nije normalan. Oni koji ga duže poznaju, kažu da je isto tako gunđao i svojevremeno u Parizu, vodeći departman kulturnih promocija u mitskom Fnacu, firmi koja kao lokomotiva tegli dugu kompoziciju francuskih elitnih kulturnih vagona. Tamo, u Parizu, početkom devedesetih, toliko je Fnac okrenuo Sarajevu i Bosni, našim ljudima i promocijama njihovih knjiga, pjesama, romana, fotografija i crteža, da nije malo onih koji kažu kako ga je to dovelo u sukob sa ljudima iz firme koji su htjeli profit, a ne samo nenaplativu istinu o nekoj za njih dalekoj drami. Ostavio je Fnac da bi 1994. godine došao u Sarajevo i prvo osnovao Asocijaciju Pariz-Sarajevo, "majku" godinu dana kasnije osnovanog Centra Andre Malraux. Danas je sasvim izvjesno da je taj Centar - uprkos ogromnim poteškoćama pa i mukama proisteklim iz činjenice da to nije klasični "državni centar" u vlasništvu zemlje u kojoj su ovakve stvari striktno pod kontrolom države - učinio više za promociju francuske kulture i umjetnosti u Bosni i Hercegovini, nego sve druge francuske institucije uključujući i ambasadu, zajedno. Veliki međunarodni salon knjige za mlade, desetine premijera francuskih filmova, razmjene studenata i učenika, organizovanja posjeta i promocija djela viđenih gostiju iz svijeta umjetnosti i kulture, stalne škole francuskog i italijanskog jezika, djelatnosti su što svakim danom okupljaju sve više mladih ljudi koji su pronašli rijedak, ali ogromni i stalno otvoreni prozor u svijet, u gradu u kojem sve češće uzvikuju naredbodavnim komesarskim tonom, sa visine - zatvarajte prozore, propuh je izvana!

Evropski književni susreti u Sarajevu apsolutno su postigli svoj cilj. Pokazali su da se istinske duhovne potrebe i radoznalosti mogu zadovoljiti jednostavnije, intimnije, svrsishodnije i adekvatnije, uz mnogo više šarma i komunikacije nego što nam se to uporno nudi na onaj drugi, skupo-jeftini lažno baščaršijski način, noću, kada se istinsko Sarajevo, zapravo, uopšte ne vidi.

Zlatko DIZDAREVIĆ (AIM, Sarajevo)