Nasrtaj HDZ-ove falange

Aim, Zagreb, 2.10.2000.

Nakon što je proteklih tjedana Hrvatsku preplavio val prosvjeda veteransko-invalidskih udruga protiv procesuiranja hrvatskih zločina nad Srbima i Bošnjacima, sada se taj val ulio, kao po nekom unaprijed sastavljenom planu, u Sabor te druge najviše državne i duhovne institucije u zemlji. Na prvoj jesenjoj sjednici parlamenta, HDZ je, koristeći što još ima većinu u jednom od dva saborska doma, zatražio pokretanje odgovornosti šefa države Mesića i premijera Račana zbog navodnog ugrožavanja ustavnog poretka.

U više nego zapjenjenoj raspravi njih dvojica optuženi su da su doveli zemlju na rub građanskog rata, jer su navodno dopustili, ali i osobno poticali, kriminalizaciju ključnih tekovina Domovinskog rata. Pri tome upada u oči da nitko ne dovodi u pitanje sama suđenja zbog ratnih zločina, što nameće pomisao da akciju intelektualno servisira netko tko se barem malo razumije u pravo, ali se zatim širi čitava lepeza primjedbi, od toga da su hapšenja osumnjičenih bila previše spektakularna i brutalna, do toga da su eventualni zločini s hrvatske počinjene u obrambenom ratu, a to znači da na njih treba primjenjivati druga mjerila, ili ih unaprijed amnestirati.

Premda nema nikakvih izgleda da Sabor stvarno pokrene pitanje odgovornosti Stipe Mesića i Ivice Račana, očito je da HDZ forsirano podgrijava temu procesuiranja ratnih zločina, kako bi se vratio u središte političke scene. U mnogome, to je manevar visikog rizika, jer postoji realna mogućnost da se i izgori u inzistiranju na temama, koje objektivno većini građana više ne mogu izgledati kao nacionalno prioritetne. Ali, dobro znajući da i nije dorastao prioritetima koje donosi novo vrijeme, jer je uvijek bio, a vidi se i ostao stranka rata, HDZ ne odustaje od ove vruće kampanje, nego je još više širi i intezivira.

U tome se može bezrezervno osloniti na tzv. "udruge proistekle iz Domovinskog rata", od kojih je Tuđman svjesno radio borbeni i debelo potkoženi borački lobi, računajući da će mu trebati na posljednjoj liniji obrane baš u ovakvim situacijama podnošenja završnih računa. No, te udruge nisu dovoljan oslonac, točnije zadovoljavaju samo dok se ne razmahnu ovakve kampanje, dok u artikuliranju ozbiljnih političkih stavova i zahtjeva ne vrijede više od običnog megafona. Zato HDZ može biti vrlo zadovoljan što su se u kampanju nedavno uključila i dva, kako ih se u Tuđmanovo vrijeme zvalo, stuba državnog poretka - najprije Crkva, a odmah zatim i dio vojnog vrha.

Crkva se uključila u najnovija zbivanja navodno zato da smiri strasti na obje strane, ali iz poruke hrvatskih biskupa da su nedavna hapšenja bila nepotrebna demonstracija sile kojom se "plaši narod", jasno je da se i ona priključila horu koji tvrdi da je Mesić-Račanova vlast iznevjerila, ako ne već i izdala, temeljne nacionalne interese. U svakom slučaju, jasno je da je u Crkvi hrvatska desnica dobila u najmanju ruku moćnog simpatizera, ali potencijalno i zakulisnog predvodnika. Jasno je, naime, da je HDZ i dalje u dubokoj krizi, jer mu ni velika nesnalaženja nove vlasti ne pomažu da se rješi najvećih balasta prošlosti.

Zato se u posljednje vrijeme poduzimaju i neki dosad nezamislivi koraci, pa je na inicijativu ove stranke nedavno smijenjen s mjesta potpredsjednika Sabora donedavno jedan od njenih najistaknutijih članova i osobno Tuđmanovo mezimče, u javnosti omraženi Ivić Pašalić. No, otpisivanje Pašalića odmah je u velikom dijelu medija ismijano kao jeftin pokušaj da se žrtvovanjem jedne figure, ma koliko jaka bila, operu svi grijesi iz prošlosti. Osim toga, jasno je da HDZ trenutno nema snage za velike političke kampanje kojima bi obavio vlastitu lustraciju, a pogotovo doveo u pitanje legitimitet nove vlasti i prije njenog prvog rođendana.

Stoga je odmah upala u oči rečenica iz najnovijeg proglasa Središnjeg odbora HDZ-a "hrvatskom narodu u domovini i svijetu", u kojoj se kaže da ova stranka ima "istovjetne" stavove o aktualnim poltičkim pitanjima kao biskupi, generali i veteransko-invaliski stožeri za "obranu dostojanstva Domovinskog rata". Proglas se pojavio kao neposredna reakcija na ukaz Stipe Mesića kojim je poslao u mirovinu sedmoricu aktivnih generala Hrvatske vojske, koji su nedugo prije, zajedno s još petoricom rezervnih i umirovljneih generala, potpisali "otvoreno pismo" javnosti i najvišim državnim institucijama.

Otvoreno pismo polazi od navlas istih konstatacija kakve su se čule i u brojnim veteranskim protestima, počev od toga da su hapšenja osumnjičenih za ratne zločine bila nalik obračunu s teroristima i mafijašima, do toga da aktualne vlasti i mediji potiču "kriminalizaciju" Domovinskog rata. A to, ne zaboravlja se podvući, "vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije". Već sutradan, Mesić je poslao u mirovinu potpisnike ove rodoljubne pseudointerpelacije, jasno im poručujući da "ovo nije Argentina ni Afganistan", i da se neće dozvoliti profesionalnim vojnicima da se ovako miješaju u politički život zemlje.

Mesićeva odluka dobila je podršku svih stranaka vladajuće koalicije, ali je u toj podršci bilo i dosta gunđanja zbog Mesićevog poslovičnog stila pa i ishitrenosti, iako je jasno da bi u slučaju da je on otezao s odlukom i samo dan-dva, Hrvatska u tom vremenu bila u stanju latentnog vojnog puča. Izgleda da su to bolje shvatili u HDZ-u, nego u samim vladajućim strankama, i zato su, također ne časeći ni časa, već istog dana, žestoko uzvratile na Mesićevu odluku već spomenutim gromoglasnim Proglasom. U njemu se nikada dramatičnijim riječnikom poručuje hrvatskom narodu da "ovaj režim nastoji čašu njegovog strpljenja preliti preko ruba građanskog rata te dovesti do daljnjih podjela i mogućeg oružanog sukoba unutar hrvatskog naroda".

U upotrebu su stavljeni najrogobatnije političke diskvalifikacije iz vremena Franje Tuđmana, pa čak i teže od njih. Mesić-Račanova vlast naziva se "komunističkom", čak i terorističkom ("režimski terorizam"), a cilj joj je navodno poništiti suverenitet hrvatske države i vratiti je u "balkanske asocijacije". Zbog toga i zbog izjednačavanja žrtve i agresora naziva je se "izdajničkom", a njene metode smatraju se svjesnim provociranjem incidenata koji bi bili povod za uvođenje izvanrednog stanja. Zato se traži da se u najkraćem mogućem roku raspišu izvanredni parlamentarni izbori kako bi režim bio "srušen voljom naroda".

Na ovaj način stvorena je atmosfera gotovo istovjetna onoj nakon Francove smrti u Španjolskoj, kada je dio ortodoksne desnice vojnim pučem pokušao zaustaviti demokratizaciju zemlje, da bi onda i prkosnim držanjem bivšeg šefa Falange, reformiranog frankiste Suareza - koji se odbio sagnuti pod parlamentarne klupe pred pučistima - taj pokušaj bio osujećen.

Marinko Čulić