Vojska i politika: Kasarsko ukazanje

Ukoliko Milošević pronađe u osnovi politički način da ignorira izbornu volju građana i iz aktualne kriz iziđe kao pobjednik, oružane snage će imati važnu ulogu u konsolidaciji novonastalog stanja. Ako pak smatra da je Vojska ono posljednje čim raspolaže u obrani svoje gole osobne vlasti, onda je stvarno gotov

AIM,Podgorica, 1. 10. 2000.

Od dopisnika (AIM iz Beograda)

Kako su završeni izbori od 24. septembra, poznato je: režim odbija da priyna pobjedu dr Vojislava Koštunice i ne bira načine da omogući drugi izborni krug poraženom predsjedniku SR Jugoslavije Slobodanu Miloševiću, a Demokratska opozicija Srbije (DOS) najavljuje generalni štrajk i, uopće, razne oblike građanske neposlušnost. Pitanje nad pitanjima u datoj krizi jeste kako će reagirati Vojska Jugoslavije (VJ). Da li će Milošević njenom zloupotrebom pokušati zadržati svoj dosadašnji položaj i svoju vlast, odnosno da li i dalje može računati na njenu bezrezervnu lojalnost?

Dio odgovora dat je 30. septembra. Za svoje prvo postizborno obraćanje javnosti, Milošević je izabrao baš promociju potporučnika 53. i 52. klase Vojne i Vojnotehničke akademije u Vojnoj akademiji na Banjici (Beograd). U svom govoru, aktualnu krizu nije pominjao, ali zato jeste NATO intevenciju, ,,sve do sada poznate i nepoznate pritiske,, na SR Jugoslaviju, slobodu kao vitalni narodni interes, herojsku obarnu, obnovu, izgradnju i sve u tom pravcu... Drugim rječima, jasno je stavio do znanja da je njegova politika neobjavljenog ratnog stanja i dalje na snazi, te da nije spreman na na kakve promjene. Jer, najvažnija poruka glasi: ,,Pobedili smo strane vojske i one se više neće vratiti osim ako ovamo ne bi došli sa pozivnicom koju bi im uputili i potpisali naši unutrašnji neprijatelji uz obrazloženje da je to jedini način da sačuvamo živote, iako bi to bio upravo najsigurniji načina da ih izgubimo.,, Svakom tko poznaje političke prilike u Srbiji jasno je na na koga misli, to jest tko su ti ,,unutrašnji neprijatelji,,. Ne samo da visoki režimski funkcionari političke oponente već godinama krste kao ,,plaćenike,, , ,,izdajnike,, , ,,NATO pješadiju,, itd, već je i sam Milošević na Četvrtom kongresu Socijalističke partije Srbije (SPS) opoziciju nazvao suvremanima janjičarima, a u govoru u Beranama uporedio je sa hijenama i sličnim životinjama. Kad se još zna da je jedan od zadataka Vojske po Ustavu SR Jugoslavije i ,,očuvanje ustavnog poretka,, , te da je po novoj vojnoj doktrini predviđena upotreba VJ u gušenju pobuna u zemlji, banjička promocija potporučnika ne sluti ni na što dobro.

Ako je suditi po izvještavanju režimskih medija, ukazivanje Miloševića u kasarni imalo je jedinstven propagandno-politički cilj. Na jednoj strani, defile najmlađih oficira, njihova rodbina, pleh muzika, zastave na vjetru i neformalni prijem najboljih bivših pitomaca sa sve porodicama, trebali su demonstrirati apsolutno jedinstvo Vojske kao najpopularnije institucije u Srbiji sa njenim ,,vrhovnim komadantom,, kako izvještači RTS-a titulirju Miloševića iako savezni Ustav tu funkciju ne poznaje. Još važnija je bilo to što su ga na distanci propisanoj Pravilom službe pratili minstar obrane general armije Dragoljub Ojdanić i načelnik Genralštaba VJ general pukovnik Nebojša Pavković koji su prvi i započeli sa takvim oslovljavanjem. Nikakvog rascjepa dakle, nema između vojnog vrha i Miloševića - i dalje vrijedi simbioza najviših generala sa Socijalističkom partijom Srbije (SPS) i Jugoslavenskom levicom (JUL); izjave kako je eventualno rasturanje demnostracija građana stvar policije a ne Vojske (Pavković), date su po svoj prilici u onim trenucima teškog izbornog sloma kada iz Belog dvora nije bilo nikakvih instrukcija.

Tako, otprilike, stvar izgleda na površini što će reći - daljnje produbljivanje krize, njeno prikazivanje kao strane vojne intervencije, te prijetnja da će Vojska, u tom kontekstu, biti upotrebljena pod firmom obrane države, njene nezavisnosti, suverenosti i čega sve ne, a zapravo zarad očuvanja osobne vlasti jednog čovjeka. Kako, međutim, izgleda kada se dublje zagleda?

Priča o Miloševiću i Vojsci, započela je najprije udvaranjem JNA, njenoj besprimjerenoj zloupotrebi početkom devedesetih u ratovima u bivšoj Jugoslaviji i demontiranjem bivše armije ,,svih naroda i narodnosti,,. Tadašnjim generalima Milošević jednostavno nije vjerovao: ono jeste da su mu bili odani i da su uglavnom izvšavali sve što im je naređivao, ali kako mu svoje činove i položaje ipak nisu dugovali, nikad nije bio siguran kako će se ponašati u budućim krizama - da li će ostati lojalni ili pokušati povesti neku samostalnu politiku na koju su se toliko bili navikli u posljednjoj deceniji SFRJ? Nasljednica JNA - Vojska Jugoslavije - upravo je iz tih razloga sve do kosovskog krvoprolića bila pastorče režima. Budžetski izgladnjivana, politički omalovažavana, glumatala je sopstvenu deideologizaciju i transformaciju u tobož suvremenu armiju. Dokle je u tome stigala, vidjelo se po gostvanjima generala Ojdanića i Pavkovića na skupovima SPS-a i JUL-a i njihovim izjavama koje se nisu razlikovale od izjava najvećih čvrstorukaša iz pomenutih stranaka. Ipak, sve do otvaranja kosovske krize 1998, ta i takva Vojska uspjevala se izdizati iz najvećeg dnevnopolitičkog blata: da li je netko u stanju zamisliti generala Pavkovića da poput generala Momčila Perišića, načelnika Generalštaba u vrijeme građanskih demonstracija 1996/97, primi delegaciju Stutentskog protesta i obeća im da se tenkovi neće pojaviti na beogradskim ulicama kao 9. marta 1991? No, Miloševiću to tada i nije bilo važno - pretvorio je MUP Srbije u pravu unutrašnju vojsku čijih je više od 80.000 pripadnika imalo (i ima) prioritetan zadatak da brani režim.

Međutim, kako je eskalacija nasilja na Kosovu sve više srljala ka intervenciji NATO, tako se i politička uloga Vojske mijenjala. Poslije čistki krajem 1998. i početkom 1999, vojni vrh sačinjavaju generali koji i čin i položaj duguju isključivo Miloševiću. Za vrijeme bombardiranja oni su uveli titulu ,,vrhovni komandant,, , a poslije Kumanovskog sporazuma i povlačenja sa Kosova, zajedno sa svim ostalim režimskim glavešinama neprestalno trube o pobjedi, odavaju se verbalnim linčevima "petokolonaša" i uveličavaju sve moguće propagandne manifestacije partija na vlasti. U tom periodu, vojni je vrh isključivo djelovao kao kakva uniformirana podružnica jedne od stranaka bračnog para Milošević - Mirajna Marković (SPS i JUL); apsolutno im je bilo svejedno što se Vrhovni savjet obrane bez čije saglasnosti predsjdnik republike ne može upravljati oraužanim sangama nije niti jednom sastao. Vojsci je, naime, poslije NATO intervencije dodijeljena uloga živog dokaza da je pogubna politika režima bila jedina moguća i jednog od mehanizama za najbesprizorniji manipuliranje narodnim patriotizmom. U to ime pljuštala su odlikovanja, unapređenja i postavljenja; upravo su generali stalno bili prisutni u javnosti da bi se građanstvo neprestalno podsjećalo da svi politički oponenti nisu ništa drugo do ,,NATO pješadija,, i da se iz neobjavljenog ratnog stanja neće izići sve dok Milošević i njegova supruga ne obore ,,novi svjetski poredak,,.

Sumnje nema da su Pavković i Ojadnić spremni da na sve načine brane režim i svog "vrhovnog komandanat" kojim toliko mnogo duguju. Drugo je pitanje da li su ih pripadnici oružanih snaga spremni slijediti na tom putu. Naime, ročni sastav VJ su mladići iz Srbije i Crne Gore koji nisu s neba pali niti se rodili u kasaranama, koji znaju da su na ulicama njihove porodice, djevojke i prijatelji, kako svi oni zajedno žive i zašto su glasali tako kako su glasali i sigurno bi, da nisu u uniformama, sada bili na ulicama sa uzdignutim transparentima: ,,Gotov je,,. Slično vrijedi i za starješine. Zajedno sa ostalim dijelom građanstva trepe besparicu, osjećaju pesperspektivnost svoje dijece pod aktulnim režimom, od Slovenije preko Hrvatske i Bosne do Kosova stalno se povlače uz iste fraze o povijesnim pobjedama, svjesni su stalnog i sve dubljeg propadanja i svoje službe i države koju brane... Malo je vjerojatno da se sa takvim ,,materijalom,, Pavković i Ojadnić mogu upustiti u krajnje opasnu avanturu spasavanja jednog režima potpuno razgaćenog u svojoj dotrajalosti, a još je manje vjerojatno i da bi ta avantura duže mogla potrajati, a kamoli uspjeti. Jer, zaista, što starješine VJ mogu imati od izvođenja tenkova na ulice sem novih odlikovanja i adaptacija stanova čija se površina mjeri arima za usku skupinu unutar vojnog vrha? Kako se saznaje, a u tom smislu, razni oblici pritisaka na vojna lica iz vojnih struktura da glasaju i agitiraju za Miloševića, imala su apsolutno suprotan efekt.

Ipak, Vojska je golema i složena organizacija. Njeno ponašanje i postupci, mnogo više zavise od onog što se dešava u društvu nego od planova i pokušaja njene zloupotrebe. Ukoliko Milošević pronađe u osnovi politički način da pogazi volju građana i iz aktualne krize iziđe kao pobjednik, onda će oružane snage imati važnu ulogu u konsolidaciji novonastalog stanja. Ako se pak smatra da je Vojska ono posljednje čim raspolaže u obrani svoje gole osobne vlasti, onda je zaista gotov.

Filip Švarm (AIM)