Poraz Miloševića i Republika Srpska

Sarajevo Sep 28, 2000

Banjaluka, 28. septembar 2000. (AIM)

Valjda u namjeri da stomacima gotovo tri miliona njegovih glasača ogadi Vojislava Koštunicu, Radio-televizija Srbije u utorak ih je obavijestila kako je, umjesto izborne čestitke, Milorad Dodik, "marionetski predsednik Vlade RS", Koštunici u Sarajevu za 170 hiljada maraka kupio posljednji model audija i poslao mu ga za Beograd. Loša propaganda obično počiva na nepoznavanju stvari: znajući Dodika, možda bi on i kupio novog audija, ali bi ga ostavio sebi, a Koštunici poslao starog. Znajući, opet, Koštunicu, koji o Dodiku misli isto što i RTS, on iz Laktaša ne bi primio ni aspirin, što se opet za Miloševića ne bi moglo reći, posebno ako je aspirin (ili audi, svejedno) umotan u jedno sto hiljada unaprijed zaokruženih glasačkih listića.

POTRES U BEOGRADU: Kvaka u ovom čudnom trouglu političkih simpatija i antipatija sastoji se u tome da se u Srbiji 24. septembra dogodio snažan potres i, kako god se to završilo, njegovi će se efekti najprije osjetiti u RS. Zato su se valjda i stranke u RS uoči jugoslovenskih izbora, koliko su mogle, uzdržavale od otvorenog navijanja. Izuzimajući radikale Nikole Poplašena, kojima je već poslovična apstinencija od izbora dala oreol fanatične vjerske sekte, otvoreno su se izjašnjavali samo oni koji su morali. Na primjer, Dodik, koji je svoju privrženost balkanskoj antimiloševićevskoj internacionali, manifestovao jednim literarnim sastavom, ambiciozno nazvanim "pismo Miloševiću", gdje je predsjednika SRJ sa laktaških visina blagonaklono sjetovao: "Vrijeme je da odeš, Slobodane".

Desila se tu i Biljana Plavšić, stara srpska antikomunistička ilegalka, kojoj još niko nije rekao da jedno zadrto paljansko odbijanje rukovanja sa Miloševićem danas više nije nikakva politička legitimacija, još manje kapital. Upozoravajući Miloševića da ne krade glasove da bi se plasirao u drugi izborni krug "jer neće osvojiti ni deseti dio sada osvojenih glasova", Plavšićeva je iskoristila priliku da malo tužaka Mirka Šarovića i svog doskorašnjeg pulena Jovana Mitrovića, te radikale, SDS i socijaliste kako su u RS bili "promoteri Miloševićeve politike". Šta tu ima loše, pitali su se socijalisti, pa su, kao najzapadnija Miloševićeva ispostava, osudili Dodikov literarni pokušaj. Da ne bude zabune, gensek socijalista Milutin Pejić je izbore u SRJ ocijenio kao fer i demokratske i dodao kako on zna da će ljevica prihvatiti njihove rezultate, ali nije siguran da će, ako bude poražena, tako postupiti i opozicija.

Ali, ima nešto što na istu stranu stavlja i Dodikov sastav, i prva-sam-ga-zamrzila gard Plavšićeve i samoubilačku odanost socijalista. Niko od njih nije pokazao da mu je jasno šta (im) se to u prošlu nedelju dogodilo u SRJ niti da, bez obzira na završetak, ni u RS više ništa neće biti isto.

GVOZDENA METLA U RS: Ukoliko Milošević u krvi uguši očigledan izborni dobitak Koštunice i Demokratske opozicije ili pokuša da na vlasti opstane razvlačenjem i muljanjem sve dok se ne zaboravi da su u SRJ ikada održani izbori na kojima je on potučen do nogu, ta krv i to muljanje snažno će se osjetiti u RS, bar koliko se na izborima u aprilu osjetila krv koju je NATO prosuo u Srbiji godinu dana ranije. Tako će Milošević na neodređeno vrijeme ostati centralna figura Balkanskog trilera, i glavni negativac pored koga u linearnom razvoju likova Dodik još i može da liči na Vilija Branta, Plavšićeva na De Gola, a Živko Radišić na Brežnjevljevu sobaricu. To znači - ukoliko Milošević, koji je u nedjelju izgubio posljednje zrno legitimiteta, ipak ostane na vlasti - da će politička scena u RS biti razvijena po strip dramaturgiji, koju zagovaraju Plavšićeva i Dodik.

Šta to znači? U novembru se u BiH, to je čvrst stav stranaca, održavaju prvi pravi posleratni izbori. Drugim riječima, svi prethodni izbori bili su shvaćeni kao vježbanje demokratije i peglanje ratnih rana i političkih ludorija, da bi se tek na ovim uspostavila četvorogodišnja prava vlast. U takvoj vlasti stranci ne samo da neće trpiti nikoga za koga postoji i najmanja sumnja da se čuje više od jednom mjesečno sa Miloševićevim Beogradom nego će se dogoditi sljedeće: Između Srbije i ostatka svijeta biće podignuta takva gvozdena zavjesa prema kojoj su dosadašnje sankcije bile dječja igra. Prema RS biće podignuta bar dva puta tolika zavjesa, a birači će se u novembru faktički opredjeljivati između Dodika, Plavšićeve i Mladena Ivanića, pod uslovom da ovaj posljednji obeća kako će da se popravi. Riječju, onoliko koliko Miloševića poslije nedjeljnih izbora bude u Srbiji, utoliko će ga manje biti u Bosni, bez obzira na cijenu. Malo će tada biti vjerovatno da stranci pokažu imalo razumijevanja za Radišićev prekodrinski ljevičarski internacionalizam, za posjete Mirka Šarovića patrijarhu, čak i za Ivanićevo oprezno da u Srbiji narod treba da izabere svoje vođstvo bez upliva sa strane.

SPECIJALNE VEZE: Ukoliko, dakle, Milošević ostane, u RS će stranci dobiti posao za svoje mišiće, ukoliko pak nestane balkanskog negativca, moraće da angažuju mozak, što i njima obično stvara više problema. Tada će se pokazati da iza postizborne izjave potpredsjednika SDS Dragana Čavića kako rezultate glasanja svi trebalo da priznaju "jer su izraz političke volje naroda, a ne bilo čijih želja", ili ranijih Šarovićevih pohvala na račun Koštunice, nema previše ljubavi za Miloševića.

Znači li to da je "nova" SDS čista od Miloševića? Naravno da ne. Ali znači da je stav mlade garde te partije takav da bi pustili oni Slobu, samo što neće on da pusti njih. Ne treba imati mnogo mašte pa zaključiti da je Koštunici takav SDS mnogo bliži nego Dodik i Plavšićeva zajedno. Takođe ne treba zaboraviti da bi takav Koštunica, ukoliko prema strancima ne uđe u one Poplašenove egzibicije, više učinio za "ljudski lik" SDS nego njihov odlazak u opoziciju, Dodikove brljotine i Krajišnikovo hapšenje zajedno. Doduše, nije isključeno da će u daljoj humanizaciji SDS morati da prođe kroz još jedno čistilište, gdje će lošije proći oni koji su poderali više pantalona sjedeći na kanabetu.

U varijanti promjene vlasti u Beogradu odahnuće i Ivanić, sa koga sumnju stranaca što ne ruži Miloševića može skinuti samo Miloševićev odlazak. Koliko god to paradoksalno djelovalo, Miloševićevim odlaskom će više od Dodika i Plavšićeve, profitirati i Radišićevi vjernici i Poplašenovi zaguljenici. Mentalitet birača ovih prvih ukazuje da oni, glasajući za Miloševića, ne glasaju ni za kakav nacionalistički koncept velike Srbije, već za vođu iz Beograda, a zove li se on Tito, Milošević ili Koštunica, manje je važno. Važnije će biti da Radišić, dok se Koštunica ustoliči, još ostane u predsjedničkoj snazi koliko da ga pod Kozarom vide kako se rukovao, a oni već znaju da se Živko sa izdajnikom rukovao ne bi. Na kraju, radikalima ostaje da gledaju u nebo i čekaju hoće li se Šešelj ukrcati u demokratski voz, za koji je već pokazao volju kada je odbio da Miloševiću posudi nešto glasova Tome Nikolića i kada je prvi objavio pobjedu Koštunice. Loša prošlost tu nije problem i već se može vidjeti kako radikali, sugestivni kakvi već jesu, objašnjavaju kako su pod onim Karlobag-Karlovac-Virovitica zapravo sve vrijeme mislili na "specijalne veze".

Miloševićevim blagotvornim odlaskom prestala bi potreba da se politička scena u RS legitimiše na pitanju jeste li za ili protiv Slobe, što je istu tu scenu, bez obzira za šta se opredjeljivala, dovelo na prag samouništenja. Dodik bi tada bio onoliki demokrata koliki zaista jeste, Šarović Srbin koliki je i u prirodi, a Ivanić i jedno i drugo koliko može da podnese. Miloševićevim odlaskom ta scena bi prošla kroz još jedno čistilište i oživjela, njegovim odlaskom ona bi bila svedena na nešto mnogo gore nego do sada.

Problem je samo što kod Srba onaj ko tipuje na najgoru varijantu još uvijek nosi oreol najboljeg političkog analitičara.

Željko Cvijanović (AIM)