Oprost pljačkašima javnih poduzeća

Aim, Zagreb, 24.9.2000.

Samo desetak dana nakon skandala s uvodjenjem carina na sve preko jedne kile šečera, brašna, deterdženta ili jedne litre ulja, Hrvatska je javnost ponovno razočarana ekonomskim potezima Vlade Ivice Račana. Odluka o carinjenju morala je biti povućena, u dramatičnim okolnostima, zbog protesta sindikata, političkih stranaka (i to ne samo opozicijskih, već i nekih iz vladajuće koalicije), kao i negodovanja građana kojima su novine otvorile svoje stupce. Ministar financija, dr. Mate Crkvenac, podnijeo je zbog toga ostavku, koju premijer nije prihvatio.

Sada je s indignacijom, pa i ljutnjom, dočekana odluka o poskupljenju struje i to odmah za preko 25 posto. Po starom običaju, premijer je za to optužio novine, koje su, kako je rekao, u naslovima isticale samo poskupljenje, umjesto onog što je bilo najvažnije; a to je velika akcija Vlade za sređivanje stanja u dijelu javnih i državnih poduzeća. Razočarenje gospodina Račana je razumljivo, jer je on ovog puta očekivao aplauz, a ne kritike. Samo dan prije sjednice Vlade, na kojoj se o tome odlučivalo, on se, u jednom radijskom intervjuu, pohvalio kako se pokreće velika akcija za ozdravljenje javnih i državnih poduzeća. ""To će biti najbolji odgovor svima onima, koji lupetaju da ova Vlada samo provodi stečajeve", rekao je on. Ton te izjave možda je i zanimljiviji od sadržaja. Demokratska vlast, koja tvrdi da njeni kritičari "lupetaju", očito gubi živce.

Vlada je, međutim, morala očekivati negativne reakcije na svoj program stabiliziranja poslovanja INA-e, Hrvatskih željeznica, pet brodogradilišta i osam agroindustrijskih poduzeća (riječ je o nekadašnjim poznatim kombinatima, iz Vrbovca, Belja, Vukovara, Osijeka, Požege, Slavonskog Broda, Đakova i Orahovice). U njima sada radi skoro 72.000 ljudi, a trenutačni gubici iznose ukupno 11,5 milijardi kuna (blizu 3 milijarde maraka). Sve se, naime, u tom programu svelo na to da građani moraju platiti gubitke; gdje je to moguće izravno, višim cijenama, a gdje nije, posredno, preko državnog budžeta. I to u trenutku kad su cijene na malo već dosegle tempo rasta od 6 do 7 posto, što je više nego ikada u posljednjih sedam godina. U uvjetima goleme nezaposlenosti i općeg siromaštva, javnost je žestoko reagirala na poskupljenje koje je odobreno "u paketu" s drugim mjerama. Zasad je riječ o poskupljenju struje za više od četvrtine, ali na poskupljenja računaju i ostala dva monopolista s kojima se Vlada sada bavi; INA, kojoj je dozvoljeno slobodno formiranje cijena, a i željeznica.

Vlada se brani da je sve to dogovoreno na Gospodarsko-socijalnom vijeću, tijelu koje objedinjuje predstavnike države, poslodavaca i sindikata. Predsjednik najveće sindikalne centrale, Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Davor Jurić, sazvao je, međutim, odmah konferenciju za novinare, da bi rekao kako to nije istina. O tome se razgovaralo, ali bez pojedinosti, tako da o poskupljenjima nismo bili informirani, kaže on. U srce problema pogodio je, međutim, sindikat željezničara, koji je samo dan poslije sjednice Vlade, uputio premijeru otvoreno pismo, u kome ga upozorava da su program stabilizacije njihovog poduzeća izradili ljudi "koji su u deset godina svima dokazali da ne znaju voditi željeznicu...".

Tim se programom predviđa racionalizacija poslovanja, koje bi se provodilo postupno, tokom deset godina. Financije željeznice trebale bi se dovesti u red povećanjem cijena, ukidanjem nerentabilnih pruga, otpisivanjem i reprogramiranjem dugova i, naravno, smanjivanjem broja zaposlenih. Uručit će se, kako je predviđeno, 1.750 otkaza, a Vlada je obećala "socijalno zbrinjavanje" svakoga tko ostane bez posla. Nije objavljena ni jedna jedina riječ, hoće li se i što će se poduzeti protiv ljudi iz uprave, koje željezničari optužuju za pljačku, neodgovornost i rasipništvo. Na primjer, uprava je kupila 300 osobnih automobila za vlastite potrebe, dok su istovremeno vlakovi vozili bez kočnica. Sindikat strojovođa nedavno je prijetio štrajkom, ako se to ne počne raščišćavati, a sada željezničari najavljuju i mogućnost generalnog štrajka.

I Hrvatskoj elektropivredi Vlada je odobrila poskupljenje struje, iako nikad nije rečeno je li u tom golemom sistemu išta promijenjeno, osim generalnog direktora. Što je s ostalima od 74 nižih direktora, koji su imali tajne menagerske ugovore, po kojima su dobivali plaće, također u potaji, preko jedne vanjske agencije. Tako nitko nije mogao doznati ni koliko primaju, ni kakve su si oni privilegije uzeli. To se moglo samo nagađati po useljavanju u šesterosobne stanove, po luksuznim automobilima koje im je elektroprivreda stavila na raspolaganje, po posebnom odmaralištu u kojem su imali i jahtu i, naravno, po neizbježnim zlatnim karticama. One su, zapravo, bile dodatak plaći i to neograničeni dodatak. Sve to imali su probrani kadrovi i u drugim javnim i državnim poduzećima.

Jedno od njih je i Hrvatska radio-televizija, koja je nakupila gubitak od oko 100 milijuna maraka. Njena uprava je izradila posebni plan za "stabiliziranje" svog poslovanja, po kome će uštedjeti 50 milijuna kuna (skoro 13 milijuna maraka) smanjenjem putnih troškove, prava na mobitele, automobile itd., kao i obustavljanjem financiranja Erotela (televizije Herceg-Bosne) i satelitskog emitiranja za inozemstvo. Istovremeno, povećali su pretplatu za pet kuna, čime su dobili isti iznos, dakle također 50 milijuna. Tako su sasvim jasno (iako ne i namjerno) pokazali da je svaki pretplatnik plaćao pet kuna mjesečno za hohštapleraj, u koji spadaju i nacionalistički projekti, kakav je financiranje Erotela. Ali glavna točka njihovog programa stabilizacije, je zahtjev za oslobađanje pretplate od poreza na dodanu vrijednost. To bi značilo da se oslobađa poreza onaj, kome država zakonom osigurava prihode, a on ih troši manirom pijanog mornara, dok bi ga istovremeno trebali i dalje plaćati svi oni koji posluju na tržištu, u oštroj konkurenciji za naklonost osiromašenih kupaca.

Prije dvije godine, kad su novinari uspjeli dobiti godišnji izvještaj o poslovanju devet velikih javnih poduzeća (među kojima su i tri iz grupe koju Vlada sada želi stabilizirati), postalo je jasno da je riječ o pljački golemih razmjera. Po podacima koje su dale njihove uprave (uz Elektroprivredu, Željeznicu i INA-u, to su još Pošta, Hrvatske šume, Narodne novine, Plovput, Jadrolinija i HTV), u tim je poduzećima ukupno potrošeno za reprezentaciju 600 milijuna kuna, što je po tadašnjem tečaju bilo blizu 180 milijuna maraka. To je bilo više od njihove ukupne dobiti. Koliko je ljudi u tome sudjelovalo? Pod pretpostavkom, da je Elektropivreda imala prosječan broj menedžerskih ugovora, ispada da ih je u devet poduzeća bilo ukupno oko 650, od kojih je svaki, samo u jednoj godini, koštao četvrt milijuna maraka. I to bez plaća.

Suočen s tim ciframa, tadašnji je HDZ-ov premijer Zlatko Mateša izjavio kako "potrošače ne zanimaju njihovi teniski tereni, bazeni i odmarališta...". Po njemu taj je problem mogla riješiti samo privatizacija javnih poduzeća, što je značilo da HDZ-ova Vlada nema namjere dirati u privilegije menedžmenta, koji je ona postavila. Vrana, vrani oči ne vadi. Nova je vlast, zasad, promijenila samo čelne ljude, ali nije ukinula čak ni menedžerske ugovore, koje su gospoda menedžeri sklapali sami sa sobom i po kojima neki od njih sada odlaze s enormnim otpremninama. Ali većina ih ostaje na svojim mjestima. Može li se s tim ljudima stabilizirati poslovanje poduzeća? Jesu li upravo oni ti, koji će uvesti novo, drukčije, racionalno poslovanje? Činjenica da se njihovi programi (koje je sada, kao svoje, prihvatila i hrvatska Vlada) zasnivaju na rastu cijena i novcu iz budžeta, daje mnogo razloga za sumnju.

Milan Gavrović