Uloga penzionera u bankrotu BiH

AIM, SARAJEVO, 19.09.2000 Penzioneri će, eto na kraju, biti jedini krivci za bankrot BiH? Zahtjevi Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, upućeni vladama oba bh. entiteta da hitnim usvajanjem izmjena zakona o penzijskom osiguranju, još uvijek nisu uslišeni, mada je 15. septembar naveden kao poslednji rok, nakon čega bi mogle uslijediti sankcije u vidu gubitka blizu 150 miliona dolara međunarodne pomoći.

Suštinu traženih izmjena čini zahtjev da se penzionerima svakog mjeseca uredno isplaćuju njihova primanja, uz uslov da se može isplatiti samo onoliko para koliko se po osnovu doprinosa skupi od prvog do poslednjeg dana u mjesecu. Imajući u vidu trenutnu situaciju kada penzije redovno kasne, a zavisno od fonda i do nekoliko mjeseci, ovaj zahtjev međunarodnih finansijskih institucija trebalo bi da izazove oduševljenje među penzionerima. Umjesto toga, penzioneri se grčevito bore da poslanici u parlamentima ne prihvate ovaj zahtjev. Razlog penzionerskog nezadovoljstva nije najavljeno redovno primanje penzija, već insistiranje da se za isplatu može iskoristiti samo onoliko novca koliko se za 30 dana skupi kasama fondova PIO. Iako se predstavnici međunarodne zajednice ne izjašnjavaju oko prognoza da li će to praktično značiti njihovo smanjenje u odnosu na dosadašnji nivo, a čelni ljudi aktuelne vlasti najavljuju čak i povećanje penzija, sami penzioneri odlično znaju s kime imaju posla i s razlogom strahuju da bi u krajnjem ishodu njihove ionako mizerne penzije bile još manje.

Jednostavno, kase penzionih fondova su prazne. Ono što se po osnovu doprinosa za PIO od 412 hiljada zvanično zaposlenih u FBiH sa prosječnom platom od 408 maraka tokom jednog mjeseca slije u kasu fonda - nije dovoljno za isplatu penzija. Prosječna penzija 272 hiljade penzionera u FBiH iznosi 176 maraka te je sa ovim primanjima i statističarima teško da dokažu da je to dovoljno za život kada je mjesečno za potrošačku korpu (samo hrana i piće) četvoročlanoj porodici potrebno 426 maraka. Penzineri doduše žive najčešće sami ili sa supružnikom pa im, ako je vjerovati statističarima, treba nešto manje para za troškove hrane, ali zato moraju plaćati sve režijske troškove kao i mnogobrojnije porodice.

Ilustrativan primjer je Fonda PIO BiH sa sjedištem u Sarajevu. Njima je za redovnu mjesečnu isplatu penzija potrebno oko 45 miliona maraka mjesečno. Istovremeno mjesečni priliv u blagajnu ovog fonda u najboljem slučaju iznosi 40 miliona maraka. Zato je dosadašnja praksa bila da se pare od doprinosa troše unaprijed. To znači da su, recimo za isplatu martovskih penzija (koja se nedavno dijelila) iskorišteni svi uplaćeni doprinosi zaposlenih za taj mjesec, ali kako to nije dovoljno, čekalo se da počnu pristizati uplate doprinosa za naredni mjesec, april. Tako su nesretni penzioneri, u neznanju pod firmom masrtovske penzije u stvari potrošili i dio penzije od narednog mjeseca. Logično je da ovakav "patent" prikupljanja sredstava za posljedici ima i sve veće kašnjenje u isplati penzija.

Na području FBiH djeluje i drugi penzioni fond sa sjedištem u Mostaru. Njegovi korisnici su u boljoj situaciji jer je kašnjenje znatno manje, ali su im zato i penzije niže. U drugom bh. entitetu, Republici Srpaskoj, stanje je slično, penzije manje kasne nego kod njihovih sapatnika koji penzije dobijaju iz fonda sa sjedištem u Sarajevu, ali je i njihova visina gotovo upola manja.

Zahtjevi međunarodnih finansijskih institucija došli su u najnezgodnije vrijeme za aktuelnu vlast i sada nailaze na žestoko protivljenje poslanika u entitetskim parlamentima. Iza zalaganja za zaštitu socijalnog statusa penzionera leže mnogo prozaičnioji razlozi. Za manje od dva mjeseca u BiH su opšti izbori, pa nikome, a pogotvu aktuelnoj vlasti, nije u interesu da na sebe navlači gnjev nekoliko stotina hiljada penzinera, najrevnosnijih glasača.

Da je u pitanju puko predizborno obmanjivanje penzionera najbolje ilustruju najave predstavnika Vlade FBiH, da bi usvajanje traženih izmjena zakona vodilo u stvari povećanju penzija i do 30 odsto! Čak i da je ova tvrdnja tačna, (a niko iz vlasti je nije potkrijepio opipljivim brojkama) postavlja se jedno važnije pitanje. Kako to da ta ista vlast u prethodne dvije godine nije uspjela da penzionerima obezbjedi barem redovnu isplatu sadašnjih penzija?

Tvrdnja da će se nakon izmjena zakona i onemogućavanja prelivanja para iz mjeseca u mjesec, biti više para u kasi PIO nego što je sada, ne samo za redovnu ispaltu već i za povećanje penzija, povlači za sobom zaključak da je para i do sada bilo. Šta se dešavalo sa tim parama i gdje su one završavale, pošto kod penzionera nisu, trebala bi da zna aktuelna vlast. Ako do sada nije bilo viška para, drugo moguće rješenje je da će se preko noći povećati mjesečni priliv u kase fondova PIO. Na žalost, niko osim članova vlade ne vidi za sada niti jedan realan razlog zašto bi se to desilo baš sada kada se ništa bitno nije promijenilo.

Postoji samo jedan način da se napune poluprazne penzione kase, suzbijanje rada na crno i povećanje ukupnog broja zaposlenih. Znaju to i aktuelni vlastodršci, ali ove dvije očigledne i na prvi pogled jednostavne mjere zahtjevaju temeljiti rez sa dosadašnjom praksom. To za sobom povlači stvaranje takvog pravnog, finansijskog i poreskog okruženja u kome će svaki oblik privatnog poduzetništva biti maksimalno stimulisan a postojeći zakoni primjenjivani prema svima podjednako, bez obzira na političku ili neku drugi podobnost.

Takvim rezom, postojeći paralelni sistem, zasnovan na sprezi politike, monopola državnih preduzeća, masovnog krijumičarenja najprofitabilnijih roba kroz šuplje granice i utaje poreza, definitivno bi se urušio. Problem je što na tom osloncu počiva aktuelna vlast, pa bi krah ovakve "podloge" označio i kraj za aktuelne političke lidere na svim nivoima. Zato se očajničkom borbom "za interese penzionera" u parlamentima ne štite penzioneri već unosni profiti odabranih koji se mogu ubirati samo u postojećoj haotičnoj situaciji.

Izvjesno je da će tražene izmjene zakona o PIO morati biti usvojene, za sedam dana ili sedam mjeseci, u susštini nije pretjerano ni važno. Njih će se morati usvojiti na kraju ne zato što to traži međunarodna zajednica, već zato što druge alternative neće biti. Prijetnje Svjetske banke i MMF-a o stopiranju više od 100 miliona dolara namijenjenih podršci BiH treba uzeti sa rezervom. Malo je vjerovatno da će tako drastične mjere, uključujući i neprodužavanje "stand by" aranžmana sa MMF-om uslijediti tako brzo, pogotovu prije izbora. Po izjavama dobro upućenih, u sarajevskim uredima ovih međunarodnih finansijskih institucija ne vlada pretjerana zabrinutost, koja bi se mogla očekivati s obzirom na sve ono što je u igri. Odluka o visini kazne za iskazanu neposlušnost, ako je uopšte bude, u svakom slučaju biće donijeta u Washingtonu, sjedištu Svjetske banke, MMF-a, ali i još nekih drugih "institucija". Pri tome će sigurno, pored ekonomsko-finasijskih, odgovarajuću težinu imati i čisto politički argumenti.

Problem je što običnim smrtnicima u BiH, gora kazna od zadržavanja postojećeg stanja i ne treba. Naznaka nekog ozbiljnijeg ekonomskog oporavka nema, broj firmi kojima se "smiješi" zatvaranje raste iz dana u dan, kao i broj radnika čije je posao sve manje izvjestan. U međuvremenu nema otvaranja novih radnih mjesta, dok oni koji rade sve rjeđe primaju svoje plate. Samim tim, sa usvojenim ili neusvojenim izmjenama zakona penzionerima se crno piše, jer će biti još manje para u penzionim fondovima, kao i u budžetima. Neko će poslije svega morati biti kriv, a penzioneri se čine kao idelna meta vlasti da se na kraju upre prstom u njih, jer "zaboga, sve se ovo desilo jer ste vi tražili da zaštitimo vaše interese, odnosno dosadašnje penzije." U tom slučaju, uz penzionere na listi krivaca naći će se još i Svjetska banka, MMF, te cjelokupna međunarodna zajednica koja "ne da pare". Ukratko, krivi će biti svi, osim nacionalnih oligarhija na vlasti, naravno.

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)