Izbjeglice pod šatorima

Banjaluka, 19. septembar 2000. (AIM)

Duž Podrinja, opštine Prijedor, Sanski Most, Kotor Varoš niču šatorska naselja. Ljudi, kojima je rat "podario" status izbjeglih i raseljenih lica, umorni od čekanja, nade i lažnih obećanja, kraj ruševina prijeratnih domova podižu šatore da bi se vratili "kući".

Prema podacima Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih lica Bosne i Hercegovine, krajem avgusta, pod vedrim nebom, živjelo je, širom zemlje, 28 hiljada ljudi.

Na konstataciju da se i pet godina od okončanja rata proces povratka izbjeglih i raseljenih građana BiH odvija sporo i uz niz opstukcija, potrošeno je i previše rijeći. Oni kojih se to tiče smatrali su da vlastitu sudbinu treba uzeti u vlastite ruke.

Prva šatorska naselja nikla su prije više od godinu dana u Kopačima kod Goražda, potom u okolini Kotor Varoša, a onda se, jednog dana, konstatovalo da još jedno šatorsko naselje i nije vijest. Mirhunisa Zukić, predsjednik Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih lica BiH, kao jedan od razloga zbog čega se ljudi vraćaju u predratna mjesta življenja i kada im je imovina potpuno uništena, navodi "novu politiku donatora". "Sredstva za obnovu dobijaju se po principu živ novac - živi ljudi, što bi trebalo biti stimulativno za povratnike, no u stvarnosti sve to izgleda znatno drugačije", objašnjava Zukićeva. Prema njenim riječima, 50,1 milona ekija, koliko je BiH dobila za proces povratka na donatorskoj konferenciji u maju ove godine, postala su operativna tek početkom jeseni. "Stoga je za očekivati", kaže Zukićeva, "da povratnici ovu zimu, umjesto u kućama, provedu ili u šatorima, ili pod ruševinama svojih domova".

Verner Blater, šef misije UNHCR-a u BiH, kaže da ova misija nikada nije poticala povratak u mjesta u kojima ne postoje elementarni uslovi za život. "UNHCR je onim povratnicima, koji su se odlučili za povratak na seoska područja, a koja su bila devastirana, pomagao dajući im šatore i osnovna sredstva kako bi mogli preživjeti", pojasnio je Blater. Ono u čemu je prvi čovjek UNHCR-a u BiH saglasan sa Zukićevom jeste da donatorska sredstva stižu sporo i nisu dovoljna da zadovolje potrebe svih onih građana kojima je pomoć za obnovu neophodna. Stoga, po njegovim riječima, UNHCR izražava zabrinutost da bi se dio tih osoba ove zime mogao ponovo vratiti u mjesta gdje su ranije prebivala kao raseljena lica.

Posjeta bilo kojem šatorskom naselju nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. U kući koja je najmanje devastirana, smiješta se zajednička kuhinja, a oko nje se podigne desetak - dvadeset šatora. Po pravilu, u takvim područjima nema vode, električne energije, a najbliža prodavnica, ili je kilometrima daleko, ili je uopšte nema. Tako se snovi o povratku na rodnu grudu, pretvaraju u pravu noćnu moru. Oni koji su ih "ispratili" spreme im koju vreću brašna i ćebad, pa odahnu, a vlasti entiteta u koji se vraćaju, ukoliko dolazak prođe bez incidenata, jednostavno se prave kao da ih i nema.

Prvi put se o šatorskim naseljima ozbiljno progovorilo kada se pedesetak bošnjačkih porodica, ovog ljeta, vratilo u naselje Stari grad u centru Prijedora. Povratak je, uz snažno obezbjeđenje policije, prošao bez incidenata, a na na mjestu gdje je nekada bilo najveće bošnjačko naselje, nikli su šatori.

Ovakvim načinom implementacije Aneksa VII Mirovnog sporazuma nisu zadovoljni niti povratnici, ali ni vlasti Republike Srpske. Jedni, jer se pet godina ništa nije pomjeralo sa mrtve tačke, drugi, jer smatraju da se povratak "mora odvijati organizovano, simultano i kada se za to steknu svi preduslovi".

U situaciji koja se godinama nije značajnije mijenjala, neko je bez sumnje morao načiniti prvi korak. Ipak, zbog nedostatka elementarnih uslova za život, pod šatore se vraća samo dio porodice. Ostali čekaju neko bolje vrijeme, jer sa djecom i starijim članovima porodice u šatoru se živjeti ne može.

Ko zna koliko bi dugo ova problematika bila marginalizovana da potkraj avgusta nije bila objavljena vijest da se "više stotina izbjeglih Banjalučana sprema pod šatore". Odluku o gradnji šatorskog naselja u Banja Luci saopštilo je Udruženje prognanih Banjalučana, obrazlažući svoju namjeru "nedopustivom sporošću u prosesu provođenja imovinskih zakona" u najvećem gradu Republike Srpske. U danima koji su potom uslijedili cjelokupna politička javnost, kako RS tako i Banjaluke, prosto se utrkivala da dokaže kako tako nešto nije moguće.

Gradonačelnik Banja Luke Dragoljub Davidović, a priori je odbio svaku mogućnost da do takvog načina povratka Bošnjaka dođe. "Ja kao gradonačelnik tako nešto ne mogu dopustiti", kazao je Davidović i upozorio da ne može snositi odgovornost "za eventualne incidente do kojih bi moglo doći". Založivši se da se proces povratka izbjeglih i raseljenih lica mora odvijati "na institucionalan način", i premijer RS Milorad Dodik je istakao da "za povratak imamo institucije i propise i ne treba stvarati anarhiju realizacijom ideja o masovnim šatorskim naseljima gdje kome padne na pamet".

Premijer RS smatra da je i ovaj put riječ o političkoj manipulaciji, te da ga iznenađuju da izbjeglice dozvoljavaju da se njima manipuliše. "Horskom pjevanju" pridružili su se i neki mediji. "Glas srpski", u komentaru na naslovnoj strani, prvo je bez i trunka poštivanja ljudskog dostojanstva, nadugo i naširoko komentarisao deložaciju iz stana u Sarajevu Mirhunise Zukić. Urednik Goran Mihajlović optužio je Zukićevu da kao oruđe politike, sebi, eto, "daje za pravo da iz tuđeg konfornog stana koordinira podizanje šatorskog naselja, u gradu, u kome se prema podacima međunarodnih zvaničnika, sedmično deložira 15 do 18 korisnika tuđe imovine". U istim novinama, na istom mjestu, kolumnista Đorđe Vuković je podršku prognanim Banjalučanima od strane Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca nazvao "šatorskom inteligencijom".

Jesu li ljudi, koji se gotovo osam godina potucaju po tuđem svijetu i spavaju u tuđim krevetima, predmet političke manipulacije, ili žrtve politike haosa koja vlada na prostoru BIH, teško je prosuditi. U Stranci demokratske akcije ogradili su se od svake umješanosti u nakanu prognanih Banjalučana da se u grad vrate pod šatore. "Zar vi vjerujete da SDA ima takvu snagu da ljude pokrene na taj korak", bio je komentar potpredsjednika ove stranke Sulejmana Tihića. "Jedino što možemo da uradimo jeste da ih podržimo, jer vlasti RS nisu gotovo ništa učinile da ubrzaju proces povratka", zaključio je Tihić.

Na najavu podizanja šatora u Banja Luci reagovali su i raseljeni sarajevski Srbi, saopštenjem da će podići šatorska naselja u Sarajevu - ispred hotela "Holidej in" i na Vilsonovom šetalištu. Podizanjem šatora potom su zaprijetili i predstavnici udrženja izbjeglih i raseljenih Srba "Ostanak". Oni su najavili šatore kao način skretanja pažnje javnosti na namjeru da se trajno nastane u RS.

Na sve kritike da se imovinski zakoni u RS sporo implementiraju, ovdašnje vlasti odgovaraju da se najveći broj izbjeglih i raseljenih lica želi trajno nastaniti u ovom entitetu i da za rješavanje njihovog smještaja RS nema dovoljno sredstava. Na pitanje da li se u RS "stimuliše ostanak", teško je odgovoriti - tek za te namjene,umjesto planiranih dva i po miliona KM, vlada je u prvom polugodištu ove godine utrošila 5 milion i 700 hiljada KM.

Ali, vratimo se šatorskim naseljima koja već postoje. Evidentno je da u njima borave ljudi čije su kuće u potpunosti devastirane. Budžetom RS za prvih šest mjeseci ove godine predviđeno je da se za finansiranje povratka u RS utroši dva i po miliona KM. Slovom i brojem nije utrošena nijedna KM. Obrazloženje vlade bilo je kratko - nisu se mogli utvrditi prioriteti. Svaki komentar bio bi suvišan.

Gordana Katana (AIM)