Oprezan obračun s ratnim zločinima

Aim, Zagreb, 18.9.2000.

To je kao da masovnog ubojicu okrivite zbog krivog parkiranja. Ovako je uvijek buntovni Dobroslav Paraga prokomentirao hapšenje Ivana Andabaka, koje je obavljeno u sklopu velike akcije hapšenja osumničenih za ratne zločine prošlog tjedna u Hrvatskoj. Andabak je uhapšen pod sumnjom krijumčarenja više stotina kilograma kokaina, iako se u medijima i u javnosti poodavno uvriježilo povezivati ga i sa brojnim zločinima koji su počinjeni u tzv. Herceg-Bosni, kao i za rušenje Starog mosta u Mostaru. Uz to, Paraga ga je oduvijek teretio i za likvidaciju svog stranačkog kolege Blaža Kraljevića - ekstremnog hrvatskog nacionaliste koji je stao na žulj herceg-bosanskim strukturama jer se protivio podjeli BiH - i zbog toga on u ovom slučaju vjerojatno i nije najmjerodavniji da daje ocjene ove policijske akcije.

Ta akcija bez obzira na sve nelogičnosti i dvojbe, pouzdano nosi jedno obilježje koje joj se ne može zanijekati. Hrvatska je prva država na prostoru bivše Jugoslavije koja je ušla u ovako masovni progon i hapšenja "svojih" ratnih zločinaca. No, to ne otklanja sumnje, iznio ih Paraga ili ne, kakvi će biti dometi te akcije i neće li ona barem u jednom dijelu biti obično "farbanje" sračunato na to da se jednom proračunatom policijskom kampanjom ograničenih ciljeva otpiše neprijatan dug koji se vuče iz rata i koji je bivša, Tuđmanova vlast, samo prebacila na sadašnju, Mesić-Račanovu.

Sama činjenica da je među privedenima i uhapšenima i dio još aktivnih ili donedavno aktivnih vojnih i policijskih službenika, koji se sumnjiče da su pomagali bijeg i sakrivanje ratnih zločinaca, otvara pitanje jesu li državne strukture Hrvatske - značajnim dijelom nasljeđene iz Tuđmanovog vremena - uopće dorasle ovako krupnom zalogaju. Uostalom, i aktualna vlast u neku je ruku priznala da u to sumnja nakon što je nedavno zatraženo da se grupi osumjičenoj za pokolj u Ahmičima sudi u Haagu, a ne u Zagrebu.

Te sumnje u hrvatsko pravosuđe ovih su dana prenesene, prvi put iz službenih izvora, i na sigurnosne službe. Njih su nezavisni mediji poodavno dijagnosticirali kao rak-ranu na hrvatskom državnom tkivu, a sada i ministar policije Šime Lučin javno proziva krovnu obavještajnu službu (UNS) da upošljava ljude iz bivše vlasti koji se tek danas trse u rasvjetljavanju ratnih zločina iako su o njima sve znali čim su se dogodili. Ovo sugerira da je akcija masovnog hapšenja osumnjičenih za ratne zločine u BiH i u Hrvatskoj iznuđena, tj. da nje ni sada ne bi bilo da nije došlo do ubojstva haaškog svjedoka Milana Levara, na što se jednostavno nije moglo ostati skrštenih ruku. No, sada s detektivskom pedanterijom treba pratiti nastavak akcije provođenja i procesuiranje uhapšenih, posebno imajući na umu mogućnost da se ne dogode neke tobože slučajne "proceduralne" greške.

S time Hrvatska već ima jedno izrazito neprijatno iskustvo iz Tuđmanova vremena (puštanje na slobodu ubojica zagrebačke obitelji Zec, koji su priznali zločin, ali su oslobođeni jer su priznanje dali bez prisustva svojih advokata). Na to je podsjetila epizoda koja se dogodila prije nekoliko dana kada se odvjetnik jednog od optuženih Ivana Rožića požalio novinama da je njegov branjenik saslušavan u Sudu u Gospiću bez njegovog prisustva, iako je on uredno najavio svoj dolazak. I da nije ove epizode, pravosudni organi u Gospiću ne bi ulijevali povjerenje, jer ništa nisu poduzeli u povodu likvidacije najmanje stotinjak Srba, ali i određenog broja Hrvata, iako je od toga prošlo nepunih deset godina.

Zato nije bilo iznenađenje kada je u vrhu hrvatske pravosudne vlasti donijeta odluka da se istraga nad osumnjičenima za gospićki zločin prenese iz Gospića u Rijeku. Ali, tek što je to rješeno, odronio se novi kamen pod istragom, za što je ovaj put neposredni krivac bio sam ministar policije Šime Lučin (čovjek od najvišeg povjerenja premijera Račana, što se testiralo prije nekoliko mjeseci kada je ponudio ostavku zbog kritika na račun policije koje je izrekao šef države Stipe Mesić, ali ju je Račan odbio). Lučin je jednom dnevnom listu izjavio da je jedan od osumnjčenih za masovne likvidacije u Gospiću priznao krivicu, a tereti i četvoricu sugrađana koje je policija uhapsila kada i njega.

Odvjetnici uhapšenih smjesta su to zanijekali, optuživši Lučina da na ovaj način vrši nedopustivi pritisak na sudstvo. Lučin nije odgovorio na optužbe, što i ne čudi jer je policija u ovom slučaju pokazala gotovo čudački odnos prema javnosti. Iako je u tom trenutku od početka akcije hapšenja prošlo desetak dana, policija nije izdala nikakvo saopćenje o tome, kao da provodi nekakvu rutinsku raciju đeparskog podzemlja, a ne najveću i najzahtjevniju policijsku akciju od dolaska koalicije šest stranaka na vlast.

Ova "mutavost" može se uzeti kao siguran pokazatelj barem dviju stvari. Prije svega, iako je ozbiljna istraga ratnih zločina i njihovih počinitelja počela proljetos, dakle nedugo nakon smjene vlasti, ima ozbiljnih indicija da je ona iznutra opstruirana i da je samo zahvaljujući vanjskim okolnostima rezultirala prvim hapšenjima. Jednu od okolnosti (ubojstvo Levara) već smo spomenuli, a druga je jednako tako važna, ili i važnija. Kako su otkrile ovdašnje novine, policija je krenula uhapsiti grupu osumnjičenu za pokolj u Ahmićima (za koju je službeno rečeno da joj se izgubio trag) tek kada joj je advokat Anto Nobilo (branitelj Tihomira Blaškića) otkrio gdje se nalazi (Zadar i okolica, s točnim adresama stanovanja), čak dojavio i lažna imena koja koriste, registracije automobila koje voze itd...

Drugo na što asocira spomenuta šutljivost i tajnovitost policije tiče se političkog konteksta ovog događaja. Akcija hapšenja osumnjičenih za ratne zločine, u sklopu koje je privedeno dvadesetak ljudi, izazvala je žestoka reagiranja raznih veteransko-invalidskih udruga. One poručuju "takozvanim hrvatskim vlastima" da ovim vrše nedopustivu "kriminalizaciju" domovinskog rata i da će zbog toga biti "srušene" svim legalnim sredstvima. Kao i prije nekoliko mjeseci prilikom izricanja visoke zatvorske kazne Tihomiru Blaškiću čuju se i prijetnje oružjem.

Račan i Mesić na ovo su odlučno odgovorili da se pristiscima neće podleći i da će se akcija hapšenja nastaviti kako je planirano. Daljnjih hapšenja ipak nema, ne procesuiraju se ni prijetnje oružjem, tako da izgleda vjerojatno da se osluškuje dokle mogu ići ovi protesti, pa tek onda eventualno nastaviti započeto. Uz ovo, dosadašnja hapšenja obuhvatila su samo izvršitelje zločina i ponekog neposrednog naredbodavca, što strukture bivše vlasti, koje su uvijek stajale iza boračkih udruga, mogu shvatiti i kao signal da je ovo akcija ipak ograničenog karaktera.

Ona bi eventualno mogla ekspandirati tek ako hapšenja počnu i u drugim državama ex-Jugoslavije. Po svemu sudeći, dakle, riječ je o vrlo obazrivom pristupu, iako ankete govore da javnost možda prvi put stoji iza ovakvih akcija, ne padajući više na ofucanu rodoljubnu patetiku. No, stvoriti na toj osnovi neku vrstu fronte protiv ratne delikvencije, to se sadašnja vlast ipak ne usuđuje.

Marinko Čulić