Repunlika Srpska: Moral i politika

Banjaluka, 18. septembar 2000. (AIM)

"Pozitivni moralni primjer u ovdašnjoj politici ne postoji", kaže Miodrag Živanović, profesor na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, takođe političar. Istovremeno, Živanović nudi listu primjera nemorala u politici:"Kod nas je moguće više govoriti o moralu ili nemoralu političkih stranaka, nego političara. Primjer prvi: Socijalistička partija RS je, prije dvije godine, možda jedina imala šansu da profilira svoju poziciju. Nije to uradila i ušla je u politički blok sa "kloniranim" SDS-om. Primjer drugi: Stranka nezavisnih socijaldemokrata, nepoznatog ideološkog porijekla, javno se proklamovala kao socijaldemokratska stranka, a bila je, prije samo koju godinu, u predizbornoj koaliciji sa strankom Radoslava Brđanina, a sada je na lokalnom nivou u Banjaluci u koaliciji sa HDZ-om i SDA. Primjer treći: Na kadrovskim izbornim listama tih partija za novembarske izbore nalaze se imena najvećih ratnih profitera. Gotovo je nevjerovatno da je Roguljić u Dodikovoj stranci, da je na listi Dodikove stranke jedan Dušanić i naravno, jedan broj kriminalaca na lokalnom nivou, manje važnih od dvojice gore spomenutih".

Živanović tvrdi da se ništa dobro, pozitivno, moralno ne može reći za vođe tih stranaka. Ako bi se moral donekle vezivao za dosljednost političkim stavovima, na čemu u ovom slučaju insistira i sam Živanović, onda nije naodmet podsjetiti i na to da se cjelokupna stranka, koju je vodio Živanović priklonila istim socijaldemokratama Milorada Dodika. Sem njega.

Treba podsjetiti i na "brigu" nekadašnje predsjednice RS Biljane Plavšić, kada je poslije raskola sa nekadašnjom strankom SDS, istoj prigovarala što je "mladost gurala u smrt, a sada je tjera u inostranstvo". Nekoć je Plavšićeva, po ocjenama i stručnjaka i studenata vrstan pedagog, izjavila da "šest miliona mrtvih Srba nije ništa u poredjenju sa velikim ciljem stvaranja države" i slavila sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom "etničko čišćenje u Bijeljini".

Žena koja najprije nije mogla sa Miloševićem, potom sa starom strankom – Karadžićem i Krajišnikom, onda sa socijalistima i na kraju ni sa novom strankom, koju je sama stvorila, ipak je za sociologe, u jeku sukoba sa SDS-om, bila žena koja se u politici drži principa. Početkom 1997. oni su o Plavšićevoj pisali da su "često ti principi kruti i sa moralnog stanovišta opravdani. Sa pragmatično – političkog stanovišta, oni su nefleksibilni, zbog čega dolazi do određenih nesporazuma. Neosporno je da ona unosi koliko - toliko reda i moralnosti u politički život, naravno, ne procjenjujući ideje, interese i ideologiju za koju se ona zalaže, tako da je u tom smislu ona častan politički takmac".

Odnos prema ratnim zločinima i zločincima je, takođe, test o moralnost. Hrvatski kolega Goran Flauder smatra da su "političari posvađali narod, to su učinili putem elektronskih medija", ali pitanje odgovornosti i jednih i drugih, izgleda, da se suviše tiho postavlja. Za beogradskog kolumnistu Teofila Pančića nevjerovatno je da "političari i mediji dižu buku oko toga što je Momčilo Krajišnik odveden u den Haag u papučama, a da se pri tome niko ne pita kakva je to djela za sobom ostavio ovaj političar".

Unutrašnji moralni korektivi kod političara u RS gotovo da ne postoje, što se da opet ilustrovati brojnim primjerima – poput Marka Ašanina, bivšeg ministra u Savjetu ministara BiH, koji je prešao trnovit put od radikala do socijaldemokrate. Ili, pak, Ostoja Knežević, koji je od kadra SDS-a, preko prve perjanice Plavšićkinog SNS-a, pa nezavisnog kandidata, dospio do nosioca liste socijalista.

Istovremeno sam Knežević je donedavno tvrdio da je njegov san da svi "Srbi žive u jednoj državi, čiji će glavni grad biti Beograd". Pitanje cijene Knežević nije postavljao.

U ime odbrane Republike Srpske, parlament nedavno razrješava vladu i tako "čini dobro djelo" narodu, jer sve korisnike budžeta ostavlja u narednim mjesecima bez plata, koje su ionako neredovite i male.

Visoki moralni čin imao je priliku da obavi potpredsjednik RS Mirko Šarović još prije nekoliko godina – mogao je, da je preuzeo predsjednička ovlaštenja razriješenog predsjednika Nikole Poplašena, stvoriti vladu koja će raditi "u interesu naroda" – ipak nije. Lično obračunavanje SDS-a i Dodika ima više draži, cijenu ionako plaćaju oni u čije ime se obračunavaju – narod.

Sasvim je sigurno da su se vinovnici krvavih zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije držali barem nekih od moralnih principa, danas gotovo da ne bismo imali političara na ovim prostorima. Činiti zlo, ubijati druge i propagirati njihovo istrebljenje, ne bi se mogli svrstati u red moralnih kategorija. No, to je bila najbolja preporuka mnogim političkim liderima u mirnodopskoj političkoj karijeri. Mnogi su ih podržavali i klicali im. Početkom rata u Hrvatskoj, Beograđani su pjesmom i cvijećem ispraćali devetnaestogodišnjake u osvajački pohod u do tada bratsku republiku.

Miloševićeva stranka nedavno je izdala proglas povodom jubileja 10 godina, u kojem slavi to što "u Srbiji nije bilo rata, te što je ona
očuvana u granicama, i bez žrtava, ". O razaranju susjeda i njihovim žrtvama ni riječi.

"Za naše prostore karakteristična je patrijarhalna kultura, tradicionalizam, poštovanje autoriteta, odatle i sklonost ka kultu ličnosti i stvaranju harizmatskih političkih vođa. Da na Balkanu preovladava autoritarni tip društva svjedoči mnogo puta istražen i dokazan podanički tip mentaliteta sa kojim je političarima lako manipulisati i upravljati", objašnjava politolog Marijana Radulović. Teorija, pak, smatra da ne postoji politika koja će tvrditi da ne prihvata i da određena moralna načela nije ugradila u svoj program. U knjizi "Politika i zlo", beogradski sociolog Čedomir Čupić piše da "svaka politika smatra da postoji radi nekog dobra, a protiv svih zala. Ona ističe da je, upravo, garant dobra i da štiti podanike od zla". Problem nastaje onog trenutka, smatra dalje Čupić, kada se postavi pitanje: koje je to dobro, kakvo je to dobro i čije je to dobro?

Za njega je nemoralna politika ona koja počiva na sili, nasilju i teroru. "Nemoralna je i ona politika koja obmanjuje, seje laži i manipuliše ljudima. Naravno, i politika koja svoje podanike tretira kao maloletnike nije daleko od nemoralnosti", kaže Čupić. Po njemu, "nemoralnost destruktivno deluje u političkoj zajednici – razara smisao zajedničkog života, dezorijentiše, parališe i zaustavlja napredak.. Ona unosi nemir među ljude, strepnju, strah, sumnjičavost, bezvoljnost i apatičnost. Kod pojedinaca podstiče najgore karakterne osobine: lukavstvo, licemerstvo, poltronstvo, pokvarenost, bestidnost, surovost, mržnju, pa i spremnost na zločin". Slijedi zaključak: na ovim prostorima počinjeno je mnogo zločina – i tu se završava svaka priča o moralu.

Suočeni sa svakodnevnim informacijama o surovosti "našeg" rata, još uvijek je malo onih koji će se zapitati ko su ti ljudi koji su počinili i čine zločine. "Da li je to grupa ljudi koja doživljava zadovoljstvo u mučenju i ubijanju? Ili je riječ o psihički bolesnim osobama?", pita se se Radulovićeva.

Istraživanja Milgrama ("Poslušnost autoritetu") ukazuju da se radi o normalnim osobama, ljudima koji se ne razlikuju od tzv. normalne populacije i da je potreba za podvrgavanjem autoritetu ključna za ovo objašnjenje. Milgram je serijom eksperimenata ukazao da je poslušnost autoritetu svojstvo velike većine tzv. normalnih osoba, i da su one spremne pod pritiskom autoriteta da učine i ono što vjeruju da nikada ne bi učinile. Tu se Radulovićeva pita: ukoliko stvari ovako stoje, ako "političari (sa stručnim timovima koji ih savjetuju) mogu da predvide ponašanje sljedbenika, kako onda suditi o njihovom moralu?"

Suočavanje sa sopstvenim nedjelima možda je prvi korak u ponovnom vraćanju ka moralu, mada loše iskustvo govori u prilog tome da čovjek sa moralnim principima teško može ući u politiku. Hal Kok pak tvrdi da sam izborni sistem pruža nesposobnima velike mogućnosti: "Onaj ko se razumije u vještinu propagande, onaj ko zna da oblikuje parole i njima utiče na mase, onaj ko je voljan da iskoristi sve prilike bez ikakvih moralnih obzira - to je čovjek politike".

Teoretičari, dakle, smatraju da je politička zajednica koja nije moralna, zapravo, neslobodna. Ako je vjerovati njihovim tezama, onda barem znamo na čemu smo: "Političar koji ne podleže moralnom načelu, ili je diktator, ili je sluga".

Tanja Topić (AIM)

ANTRFILE:

MARIJANA RADULOVIĆ, politolog i novinar: "Kada se pokušava objasniti sintagma moralan političar nužno je ovu sliku obojiti utopijom: moralan političar je onaj (ili jednako je važno da to postanu i One) koji zna da se pod pojmom ljudi podrazumijeva sva populacija jednog društva, dakle sva djeca i mladi ljudi, bolesnici, trudnice, obrazovani i neobrazovani, žene koje su takodjer ljudi, kao i stari ljudi. Jedno društvo čine ljudi različitog doba, spola, zdravlja, nacije i vjeroispovijesti. Moralan političar dužan je da svima ponudi realne šanse za uspješan život. Moralan političar nije ni dikator ni tiranin. On je antiautoritarista i altruista. U političkom životu razgovor (dijalog, tolerancija) mu je glavno i jedino oružje. Razlikuje dijalog od političke proklamacije i uvijek je spreman da javnosti stavi na uvid realnu sliku svog obrazovanja, odnosa u porodici kao i načina sticanja materijalnih dobara. Samo se despoti, jer žive u strahu, kreću sa tjelohraniteljima. Robovi se boje despotske vlasti, a despot, znajući šta im radi, robova. Moralan političar ne sprovodi vladavinu strahom (u kojoj se svi boje svih), nego racionalnošću. I najzad, moralan političar je u pozivu politike u njenom idealnom značenju, kao djelatnosti najviših građanskih vrlina slobodnih ljudi, a ne službenik vlasti u kojoj prevladavaju nehumani i nemoralni odnosi, zakulisne nagodbe, nasilje i korupcija".

GORDANA KATANA, novinar: "Možda negdje u svijetu ima u politici morala, ali sam uvjerena da to kod nas ne postoji. Da kod naših političara postoji bar malo morala, polovina od njih do sada bi podnijela ostavke samo zbog onoga što o njima pišu novine. Našim političarima sve može da stane u obraz i jedino im je važno da u politici ostanu što duže, kako bi od svog "napornog" rada obezbjedili sebe i svoju praunučad. Biti političar na ovim prostorima je najprofitabilnija djelatnost, i ako uspiješ da se u godinu dana približiš političkom vrhu, odmah možeš kupiti novi auto, kuću ili stan i još imati ugodno popunjen račun. Kako je to moguće ako prema zvaničnim pokazateljima plate onih u samom vrhu vlasti ne prelaze 1.500 njemačkih maraka? Valjda je to posao kojim se trebaju pozabaviti policija i sudovi".