Obrazovanje: Između asimilacije i segregacije

Banjaluka, 12. septembar 2000.(AIM)

Zvono se oglasilo u školama u Bosni i Hercegovini, označavajući početak nove školske godine, a pred učenicima su se našle stare knjige i stari programi. Oni posljeratni: programi obrazovnog aparthejda, kako ih sve češće nazivaju u Kancelariji visokog predstavnika, odnosno, programi poštovanja različitosti naroda, kako to kažu u Ministarstvu prosvjete Republike Srpske.

Medjunarodna zajednica neće odustati od toga da se u BiH načini program, koji će omogućiti djeci svih nacionalnosti da u svim sredinama imaju priliku da uče o svojoj istoriji i kulturi. Čak je to i jedan od uslova za ulazak ove zemlje u Savjet Evrope. Tvrde da to sada nije slučaj, jer se po nacionalnom ključu, pažnja posvećuje samo određenim književnicima, istorijskim događajima, kao i religijskim problemima. Osim toga, primjedbe stavljaju i zbog korišćenja udžbenika iz susjednih zemalja - Srbije i Hrvatske. Kako stvari sada stoje, najmanje problema ovim nastojanjima pravi bošnjačka strana, dok srpska i hrvatska ni u kom slučaju ne bi pristale da se stvore jedinstveni programi.

Ministar prosvjete u Vladi Republike Srpske Nenad Suzić, izjavio je nedavno za skupštinskom govornicom, kako neće dozvoliti da u škole u ovom entitetu uđu jedinstveni programi. Kaže: ukoliko budu nametnuti, on će podnijeti ostavku. Prema njegovim riječima, Republika Srpska učinila je najviše na otklanjanju uvredljivih sadržaja iz svojih udžbenika, štampala nove koji su u skladu sa međunarodnim standardima i ide ukorak sa savremenim svijetom. On smatra da riječ aparthejd nikako ne može označavati sistem obrazovanja u ovom entitetu. "Ovo je model koji se primjenjuje u Švajcarskoj i drugim zemljama u kojima živi više naroda", kaže Suzić, pozivajući se na Dejtonski sporazum, u kome je školstvo u nadležnosti entiteta.

I posljednje preporuke, koje je dao OHR, Republika Srpska je odbila, jer, kako je stajalo u obrazloženju Ministarstva, školski program bi postao preobiman, a smanjila bi se količina kvalitetnog gradiva koje djeca srpske nacionalnosti treba da uče. Kako najviše problema ima u nastavi jezika, bilo je predloženo da se po 20 časova godišnje posveti izučavanju jezika i književnosti druga dva naroda. Prijedlog je odbijen sa obrazloženjem da bi bilo opterećenje za program, a išlo bi na uštrb ionako malog broja časova srpske književnosti, koji je predvidjen za učenike osnovnih škola u Republici Srpskoj. Ono što je u saglasnosti sa prijedlogom OHR, je da se u RS već uče oba pisma u najranijim razredima osnovne škole.

O istoriji se rijetki usuđuju da uopšte i govore, strahujući da ne otvore još veći sukob od onog koji je nastao oko jezika. Banjalučki književnik i publicista Ranko Risojević kaže da će u ovom slučaju jedino rješenje biti nametanje, jer ovdašnji narodi sami nikada neće nastojati da dođu do istine. "Nedopustivo je da se sada izučavaju tri istorije, jer je i laiku jasno da postojanje tri istine znači laž", kaže on.

Novine su trebale da budu uvedene i u izučavanju religija, ali će i one sačekati neka druga vremena.

Zagovornika jedinstvenog obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini, ipak ima. Alternativno ministarsko vijeće predstavilo je ovih dana javnosti svoj "Nastavni program za izučavanje bosanskog, hrvatskog i srpskoj jezika i književnosti naroda BiH", koji je izradio ekspertni tim ove organizacije. Jedan od autora, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu Juraj Martinović, kaže da bi djeca ovim programom bila upoznata sa vlastitom tradicijom, književnošću i umjetnošću, kao i sa vrijednostima drugih naroda.

Na primjer, u okviru lektire prvog razreda osnovne škole, ponovo su se našli zajedno Nasiha Kapidžić Hadžić, Branko Ćopić, Grigor Vitez. U prvom razredu srednje škole čitala bi se djela, izmedju ostalih, Alekse Šantića, Skendera Kulenovića i Antuna Branka Šimića, a kasnije bi se srednjoškolci upoznavali sa odlomcima iz Biblije i Kur'ana. U programima izučavanja gramatike, fonetike i morfologije jezika nema razlika, jer kako kaže profesor Martinović, radi se o jednom jeziku, sa tri standarda, odnosno tri jezičke norme. Manje razlike su u leksici i sintaksi.

Medjutim, na javnoj raspravi u Banjaluci prosvjetni radnici nisu sa odobravanjem dočekali program. Postavljeno je pitanje šta je to bosanski jezik. Njegov nastanak i istorijat prisutni, kažu, niti znaju niti mogu predavati. Bilo je kritika i zbog toga što su epske narodne pjesme o borbi protiv turskih osvajača izostavljene, kao i Njegošev 'Gorski vijenac', dok su kao obavezna lektira uvedeni 'neki anonimni književnici'.

Profesori iz RS nisu spremni izostaviti ova umjetnička djela, niti književnike prebrojavati po nacionalnom ključu. Dok su se autori programa branili tezom da bi pojedini segmenti ovih djela mogli vrijeđati učenike jedne nacionalnosti, jedna banjalučka profesorica je uzvratila: "U vrijeme kada je Gorski vijenac nastao, Njegoš nije mogao ni predvidjeti ono što se nama desilo, tako da se on mora posmatrati kao umjetničko književno djelo. Svako ko drugačije misli, ne posmatra ga sa profesionalne, već sa političke strane".

Svi se slažu da se i u obrazovanje upetljala politika. Ne slažu se samo u tome odakle ona dolazi i šta želi da postigne. Za jedne je to politika unitarizacije, a za druge politika segregacije. Ministar Suzić tvrdi da je obrazovanje još jedno polje preko kojeg se želi unitarizovati Bosna i Hercegovina i nadležnosti izvući iz ruku entiteta, što bi u ovom slučaju dovelo u pitanje nacionalni i kulturni identitet naroda. Autori jedinstvenog programa tvrde da sadašnji način školovanja za djecu koja nisu većinske nacionalnosti na odredjenom području znače asimilaciju ili iseljavanje, što znači politiku etničkog čišćenja.

Predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u RS Branko Todorović kaže da je ocjena medjunarodne zajednice o aparthejdu najbliža stanju na terenu, jer politika i dalje kontroliše obrazovanje. Po njegovom mišljenju, vrlo malo od obaveza koje su u maju ove godine ministri preuzeli u osavremenjavanju obrazovnog procesa je ispunjeno.

Medjutim, osim ovog problema, Todorović ističe i zastarjelost i obimnost gradiva. "Pogledajte samo šta ta djeca treba da nose na leđima i u glavama. Oni sada ne mogu da dobiju ono što im je stvarno potrebno, i na tom planu mi čak idemo unazad", kaže Todorović. Dok se i u ovoj školskoj godini nastavlja opšta pometnja u pokušajima da se nađe kompromis u tome kako će i šta bosanskohercegovačka djeca učiti, on ističe da niko ne brine o kvalitetu.

I ove školske godine osnovci su u školu krenuli sa torbama veličine putnog kofera, punim udžbenika iz kojih uče i ono što im nikada neće trebati. Srednjoškolci, u zavisnosti od usmjerenja, knjige imaju ili nemaju. Po svemu sudeći rasprave o tome kako djecu stvarno pripremiti za njihove buduće pozive, uslijediće tek nakon dugotrajnih političkih nadmudrivanja.

Aleksandar Živanović (AIM)