Zabranama i nametima protiv šopinga

Aim, Zagreb, 12.9.2000.

Najnovija "ekonomska" mjera hrvatske vlade, dočekana je u javnosti s podsmijehom. U novinskim anketama, provedenim na ulicama, ljudi su, s nekom čudnom veselošću, govorili da je zemlja vraćena dvadeset godina u prošlost, u vrijeme kad je postojao depozit za putovanje u inozemstvo, a neki su se artikli, na primjer benzin, prodavali na bonove. Tada je jugoslavenski premijer bila Milka Planinc, čija se tadašnja vlada, zbog bonova, nazivala "bonska vlada".

Riječ je zaista o bizarnom potezu, za zemlju koja pretendira na članstvo u svim evropskim ekonomskim integracijama i koja se zaklinje u otvorenu, tržišnu, kapitalističku ekonomiju. Hrvatski građani smjeti će ubuduće unijeti u zemlju, slovima i brojkom, jednu litru jestivog ulja. Za drugu litru morat će platiti carinu i porez na dodanu vrijednost. Isto vrijedi i za druge proizvode koji se kupuju u svakom samoposluživanju. Dozvoljen samo jedan kilogram šečera, jedna litra mlijeka ili kilogram mliječnih prerađevina, kilogram mesa ili mesnih prerađevina, čokolade ili keksa, voća i povrća, deterdženta, pa čak i bezalkoholnih pića svih vrsta. I svaka uobičajena boca Coca Cole ili Fante, od litre i pol, pola litre viška podliježe carini i porezu na dodanu vrijednost.

Predstavnici carine objasnili su to, a i kako bi drukčije, kao borbu protiv šverca. Na taj način oni žele spriječiti nelegalni uvoz robe, koja se poslije prodaje na tržnicama, pri ćemu se zakida državni budžet. Pri tom su zaboravili, da već postoji propis, koji ograničava uvoz bez carine na samo 300 kuna, što je otprilike 75 maraka. To sasvim sigurno nije iznos za bilo kakve švercerske poslove. A i mali trgovci, koji rade na tržnicama, ispod šatora, pod najstrožom su kontrolom poreznika.

Zaoštravanje graničnog režima, pozdravila je samo Hrvatska udruga poslodavaca, izjavom kako se time uvodi red na tržištu. Tako ispada da smanjivanje konkurencije znači uvođenje reda. Nasuprot tome, sindikati su se žestoko pobunili, i to za razliku od običnih građana, smrtno ozbiljno. Pod udar su došli proizvodi iz tzv. sindikalne košarice, koja je u Hrvatskoj za četveročlanu obitelj znatno skuplja od prosječne plaće. Zato se sindikati ljute jer ih nitko ništa nije pitao i podsjećaju kako je riječ o proizvodima, koji bi, nakon što je Hrvatska primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), od ove jeseni morali pojeftiniti. Članstvo u toj organizaciji, naime, obvezuje na manje uvozne dađbine od onih koje su sada u Hrvatskoj na snazi.

Čemu onda novi režim na granicama? Na opće iznenađenje, ministar financija, dr. Mate Crkvenac, izjavio je da on o tome nema pojma. "Sve su eventualne promjene u nadležnosti carine", kaže on. Doduše, carina je u nadležnosti njegovog ministarstva, ali tko da sada gleda na sitnice. Pogotovo, jer su u igri velike, a ne sitne brojke. Hrvatska ima takav oblik da se sa svakog mjesta, za jedan sat vožnje automobilom, stiže do neke od državnih granica. A s druge strane svake od tih granica, sve je jeftinije, bez obzira radilo se o Mađarskoj, Sloveniji ili Bosni i Hercegovini, pa i Austriji i Italiji, do kojih treba prijeći dvije granice ili putovati brodom preko Jadrana. Zagrepčani se velikim dijelom opskrbljuju u tridesetak kilometara udaljenoj Sloveniji, gdje su, samo za njih, izgrađeni veliki trgovački centri. Slavonci i Podravci putuju redovito u Mađarsku, a Dalmatinci u hercegovačke Soviće itd. Prije koju godinu, istočna Slavonija je otkrila da je kruh jeftiniji u SR Jugoslaviji. Tadašnja, HDZ-ova Vlada ograničila je uvoz na samo jednu veknu, na što su pekari s druge strane granice počeli mijesiti hljebove od pet kila. Pa ipak, to je bio samo lokalni incident, koji se ne može mjeriti s ovim što se sad događa.

Bivša vlast nije imala pravog razloga da zaustavlja sav taj veliki prekogranični šoping, koji se procjenjivao i na dvije milijarde maraka godišnje. To je bio dobrodošao odušak za osiromašeni i nezadovoljni narod. Istovremeno, on nije pogađao deviznu bilancu zemlje, jer je Hrvatska imala dovoljno deviza, uglavnom od radničkih doznaka i stranih kredita. A po HDZ-ovom shvatanju ekonomije, budžet se mogao namirivati i na druge načine, a mogao se trošiti i novac koga nema, što je značilo da država jednostavno nije plaćala svoje račune. Tako je nova vlast naslijedila ogromne dugove.

Zato se netko sada morao sjetiti ogromnog poreza na promet, koji hrvatski građani, kupujući u inozemstvu osnovne životne potrepštine, uplaćuju u budžete susjednih zemalja. Kako da se to zaustavi i kako da taj novac ostane kod kuće? Odgovarajući na to pitanje zabranama i nametima, a ne jačanjem konkurentske sposobnosti vlastitih proizvođača i trgovaca, koaliciona Vlada premijera Ivice Račana, sama je dala vrlo negativnu ocjenu vlastitoj ekonomskoj politici. Istovremeno, ona je pokazala da ne vjeruje kako će ulazak u Svjetsku trgovinsku organizaciju smanjiti inozemni šoping, iako ministar gospodarstva Goranko Fižulić najavljuje i do 30 posto manje carine. To može značiti samo jedno; kako vlast ima računicu koja pokazuje da će i poslije tog smanjenja, hrvatska trgovina biti skuplja od inozemne.

Zašto? Zbog onog istog razloga, zbog kojeg se hrvatski izvoz ne povećava godinama, tako da je još uvijek manji nego davne 1993. Nakon što je koncem te godine zaustavljena inflacija i uspostavljena interna konvertibilnost, započela je politika (pre)jake kune, koja traje sve do danas. To znači da je svaki uvoz postao odličan posao, dok izvozi samo onaj tko mora. Najveći hrvatski izvoznici, industrija nafte i brodogradnja istovremeno su i najveći gubitaši. A tekstilci rade samo doradne poslove, na starim strojevima i s mizerno plaćenim radnicama. Takvi su uvjeti potpuno odgovarali HDZ-ovoj politici brzog stvaranja probranih tajkunskih obitelji. Proizvodnjom se bogatstvo stiče sporo i mukotrpno; uvoznom trgovinom, s jeftinim devizama, a često i preko mekanih granica, brzo i lako. Nije čudo da su se tome prilagodili i obični građani, s tom razlikom da njihov "uvoz" nije bio umjetnost bogaćenja, već pukog preživljavanja. Pa ipak, što je bio vrhunski cinizam vlasti, upravo to je nazivano švercom, dok se tajkunski uvoz smatrao poslom, kakav priliči modernom kapitalizmu.

Nova vlast, u strahu od inflacije, čuva isti devizni tečaj, što najveći dio nezavisnih ekonomista smatra osnovnim razlogom zbog kojeg se nastavlja duboka kriza i rastuća nezaposlenost. U zemlji sa 4,5 milijuna stanovnika, bez izvoza ne može biti ni ozbiljnijeg privrednog rasta, ni novih radnih mjesta. U polemici koja se o tome vodi posljednjih dana, vlast odgovara da je tečaj uspostavljen na deviznom tržištu. Pri tom se ne spominje, da je na tom tržištu najveći prodavač i najveći kupac država i Narodna banka, pa prema tome oni uspostavljaju tečaj kakav god žele. Osim toga ne postoji neko devizno tržište, odvojeno od jedinstvenog, integralnog tržišta kapitala, robe i rada. To što se državnom intervencijom uspostavilo kao tržišna cijena deviza, i to na tržištu na kojem se uz radničke doznake iz inozemstva, pojavljuju i devize od kredita kao i od prodaje banaka i poduzeća, izazvalo je teške poremećaje na sva tri segmenta integralnog tržišta. Na tržištu kapitala banke iznose novac u inozemstvo ili ih ulažu u državne papire, ali ne daju kredite privredi; na tržištu rada uspostavljen je nesrazmjer ponude i potražnje, koji je doveo do goleme nezaposlenosti; a na tržištu robe sve je skuplje nego u susjedstvu.

Takvi su poremećaji doveli do toga da je hrvatsko tržište neusklađeno s tržištima drugih zemalja, a da hrvatska ekonomija nije kompatibilna s inozemnom. Cijela istina o tome vidi se na granicama. U nekadašnjoj Jugoslaviji ona se najjasnije pokazivala u Trstu. Hrvatski građani, očito, imaju pravo kad se smiju sadašnjim zabranama i podsjećaju na vremena nesretne gospođe Milke Planinc.

Milan Gavrović