Petrič stavio van snage zakone o restituciji u RS

Banjaluka, 6. septembar 2000. (AIM)

Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu (BiH) Volfgang Petrič stavio je prije nekoliko dana van snage tri zakona o restituciji, koje je parlament Republike Srpske (RS) usvojio prije samo nekoliko mjeseci. Nevažećim su proglašeni Zakon o vraćanju imovine i obeštećenju, Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti i Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta.

Odluka Visokog predstavnika nije uznemirila javnost.Oni koji su se mogli nadati da će im ova i ovakva država vratiti ono što im je prethodna oduzela prije pedeset godina, kao da su od samog početka znali da su zakoni još jedna obmana i još jedno prazno obećane vlasti.

Pogođenim su se našli politačari u državnom vrhu RS, vidjevši u potezu visokog predstavnika još jedan atak na njihov autoritet i 'autoritet institucija RS'. Petričevu odluku osudiće najprije predsjednik Narodne skupštine Petar Đokić, a zatim i član Predsjedništva BiH iz RS Živko Radišić.

"Odluka visokog predstavnika predstavlja čin kojim se želi diskreditovati RS i njeni legalno izabrani organi, posebno Narodna skupština kao zakonodavni i najviši organ vlasti u RS", kaže Radišić u svom saopštenju za javnost. Radišić i Đokić skreću pažnju Petriču da su sva tri zakona prije usvajanja bila na usaglašavanju u njegovoj Kancelariji (OHR), što bi trebalo da znači da su dobila zeleno svjetlo.

Međutim, i Radišić i Đokić zaboravljaju na razloge kojima se Petrič rukovodio prilikom povlačenja ovog osjetljivog poteza. A oni su toliko jasni da je to i Radišić otvoreno priznao u svom saopštenju. Kancelarija visokog predstavnika (OHR)obrazložila je odluku činjenicom da RS nije obezbijedila sredstva za implementaciju ovih zakona, što će reći da će zakoni postati nesprovodivi u praksi. Kao dodatni argument, iznesena je činjenica da implementacija zakona podrazumijeva nove organe uprave, za čiji rad su potrebna posebna sredstva i nova oprema, na čemu nije ništa rađeno.

Opravdanost sumnji OHR-a u mogućnost praktične primjene ovih zakona moguće je vidjeti iz zakonskih rješenja Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, koji je stupio na snagu 2. juna i trebao se početi primjenjivati od 2. septembra ove godine. Po zakonu, korisnici restitucije su bili svi državljani RS i Federacije BiH kojima je imovina oduzeta bez pravnog osnova, ili kojima je imovina oduzeta po bilo kom zakonskom osnovu, ali bez pravične naknade, kao i građani kojima je u krivičnom postupku izrečena kazna konfiskacije imovine, ako je postupak vođen u njihovoj odsutnosti, ili nakon njihove smrti, ili ako uopšte nije vođen. Pravo na restituciju pripada i zakonskim nasljednicima ranijeg vlasnika, pa i onima koji su se nakon njegove smrti odrekli nasleđa.

Po mišljenju pravnika, u primjeni ovog zakona bilo bi mnogo problema zbog kojih bi se postupci mogli otegnuti u nedogled. Advokat Goran Bubić tvrdi da bi se na jednoj strani postavljalo pitanje koja imovina podliježe vraćanju, a na drugoj u kojim će se slučajevima ići na obeštećenje i kako utvrđivati pravičnu naknadu. Poseban problem, kaže Bubić, bila bi prava trećih lica, koja su oduzetu imovinu sticala pravnim poslovima, ali i prava posjednika koji su u imovinu vršili ulaganja koja su višestruko uvećavala njenu vrijednost.

Međutim, ono što je daleko važnije za odnos vlasti prema materiji koja se namjeravala regulisati, jeste činjenica da predlagačima zakona, a ni narodnim poslanicima, nije bio ni približno poznat broj lica koja će po zakonu steći pravo vraćanja i pravo obeštećenja. Takođe im nije bilo poznato koliko će novca državi trebati da izvrši obeštećenje, kao ni koliki je obim imovine koja podliježe vraćanju. Bez ovih činjenica i odgovora na ova pitanje svaki razgovor o restituciji je bio vrlo neozbiljan i neodgovoran.

Otuda je pogrešno zaključivanje Radišića i Đokića da Petričeva odluka diskredituje RS i ruši autoritet njenog Parlamenta. Stvar stoji sasvim obrnuto: ovakvom odlukom štiti se autoritet države i autoritet vlasti. Treba, naime, postaviti pitanje kakav bi bio autoritet vlasti koja donosi zakone koji nisu provodivi u praksi? I kakav bi bio autoritet državnih organa koji donose odluke o restituciji, koje nije moguće izvršiti?

Primjer je dvostruko poučan: političarima u BiH napokon mora postati jasno da je bavljenje politikom visoko odgovoran moralni čin i da politika nije vještina u obmanjivanju, te da je krajnje vrijeme da se shvati da u odnosima sa Kancelarijom visokog predstavnika nije dovoljno samo zadovoljiti proceduru, nego treba pristupiti ozbiljnoj i konstruktivnoj saradnji. Samo tako će biti moguće izbjeći neprijatan eho njegovih odluka.

Branko Perić (AIM)