Sječa direktora u RS

Banjaluka, 5. septembar 2000. (AIM)

U trenutku kada se Marko Ašanin, svježe imenovani generealni direktor Elelktroprivrede RS, putem državne televizije požalio narodu kako ga je, na pravdi boga, pretukao novinar, burleska o strankama, direktorima i medijima u RS dostigla je vrhunac. Sve prethodne i potonje otvorene
prepiske Milkorada Dodika, Petra Đokića, Rajka Dukića, Živka Radišića i već pomenutoig Ašanina su samo replike u već viđenoj priči o predizbornoj sječi direktora.

Dodikovi socijaldemokrati, putem Dodikove vlade, upravo rade ono što su u toku svoje jednopartijske vladavine činili esdeesovci. Razlika je, međutim, u tome što današnja politička scena u RS ipak nije jednopartijska. Dodikovi momci imaju respektabilne protivnike, prije svega u SDS-u, koji je tu školu već prošao, a koji sada djeluje u čudesnoj simbiozi sa nekadašnjim Dodikovim koalicionim partnerima - socijalistima. Višestranačje nam je tako donijelo još jedan kvalitet: smjene direktora sada su garninare ekscesima i iznošenjem ogromne količine prljavog veša, takođe u predizborne svrhe. Problem je jedino u tome što kod ljudi normalnih kulturnohigijenskih navika pogled na prljav veš, pogotovo tuđi, izaziva uglavnom gađenje. Ali, pošto domaći političari nisu baš pretjrano gadljivi, izložba se nastavlja.

Aktuelna i još nedovršena saga o smjenama direktora u RS vuče korijenje još iz vremena odmetanja socijalista iz vladajuće koalicije Sloga, odnosno otkazivanja poslušnosti socijalista Dodiku. Oni koji su na vrijeme shvatili kakve posljedice po direktorske i funkcionerske fotelje može imati takva vrsta nelojalnosti, formirali su novu Demokratku socijalističku partiju. Među starim Radišićevim socijalistima, prvi se na tapetu našao, još prije nekoliko mjeseci, direktor Srspkih pošta Milutin Pejić. Nakon smejne Milutina Pejića zavladalo je prividno zatišje, tek da se malo promiješaju karte u Upravnim i nadzornim odborima državnih preduzeća, a potom je sječa nastavljena. U Bijeljini je Cvjetin Nikić, domaća folk zvijezda i lokalni lider SDS-a, smjenjen sa mjesta direktora Semberske banke, što je još jednom potvrdilo da su SDS i socijalisti definitivno u kolaiciji kontra Dodika i pridruženih čalnova Sloge. Potom je u najvećem semberskom gradu sklonjeno još desetak nepoćudnih direktora manjih državnih preduzeća i ustanova, uglavnom po već poznatom stranačkom ključu, ali je sve to bio samo uvod u velike investicije.

Na redu se našla Elektroprivreda RS i smjene su počele od samog vrha.
Nakon smjena u upravnom i nadzornom odoboru Elektroprivrede, Vlada je smijenila i generalnog direktora ovog državnog preduzeća. Međutim, po svemnu sudeći, stvar se u "Elektroprivredi" RS neće završiti na tome . Smjenjeni generalni direktor EP Slobodan Mrdić upozorio da su na redu smjene u zavisnim preduzećima, Termoelektranama i hiodroelektrnama. Činjenica da se prije izvjesnog vremena, Rajko Dukić, direktor milićkog Boksita i predsjednik Upravnog odbora Elektroprivrede RS, medijski ustrijemio na svog nekadašnjeg prijatelja Boru Bosića, dokazujući da je ovaj lopov i utajivač poreza, eklatantno pokazuje, da, ako uskoro ne padne Dodikova Vlada, Bosić ostaje bez direktorske fotelje. Iako Rajko Dukić nije član nijedne stranke, on je vjerovatno najpoznatiji srpski simpatizer, koji uvijek nekako simpatiše one koji vladaju, pa njegovi stavovi i u ovom slučaju mogu kao najbolji vjertokaz pokazati u koju stranu vjetar duva.

Da smjene danas ne prolaze u mukloj tišini kao u vrijeme apsolutne vladavine SDS-a, pokazao je već i primjer Srspkih pošta, u kojim je kao odgovor na smjenu direktora uslijedio štrajk radnika. Kako drugačije nego političkom manipiulacijom objasniti nevjerovatni fenomen da radnici koji su u štrajku sami izjavljuju da su zadovoljni platama i uslovima rada, a istovremeno ističu zahtijeve koji nemaju nikakve veze sa radničkim interesima. S druge strane, premijer je, u svom stilu, javno izjavio da će organizatori štrajka biti kažnjeni, čim direktor kojeg je imenovala vlada preuzme dužnost.

U slučaju Eelektroprivrede bitka je vođena drugim metodama. Prvo je, nakon promjena u Upravnom odboru Elektroprivrede, kada već nije bilo teško pogoditi da slijedi smjena direktora, Petar Đokić uputio otvoreno pismo premijeru u kojem ga, teško čitljivim stilom bivšeg Titovog omladinca oštro upozorava da ne radi to što je naumio, jer to nije u skladu sa zaključcima Narodne skupštine i da je Vlada dužna o svim promjenama iz svoje nadležnosti obavijestiti skupštinsku komisiju za izbore i imenovanja , na čijem je čelu, gle slučajnoisti, SDS-ovac Boro Paravac. Pri tom je upozorio premijera na loš položaj Vlade u Narodnoj skupštini.

Dodik mu je odgovorio u stilu iz kojeg nije bilo teško zaključiti da se drčnom premijeru živo fućka za skupštinske komisije, a bogami i za položaj Vlade u parlamentu i da će, bez obzira na otvorena pisanija, smjeniti direktora Elektroprivrede. Pri tom nije propustio da pomene i Đokićev stil i da njegov istup ocijeni kao ustajanje u odbranu partijskih drugova. Dodik je, međutim, previdio činjenicu da on upravo na mjesta Đokićevih dovodi svoje partijske drugove.

Soscijalista Mrdić je, dakle smijenjen, a za direktora Elektroprivrde postavljen SNSD-ov kadar Marko Aašanin. Ali, umjesto u direktorskoj fotelji, Ašanin se pojavio u medijima, žaleći se da mu Slobodan Mrdić ne da da preuzme dužnost. Onda Mrdić izjavljuje da je za svoju smjenu doznao iz novina, da je ta smjena nelegalna, i u stilu 'priznajem samo sud svoje partije', poentira izjavom da će sa direktorskog mjesta otići tek kada za to dobije nalog od predsjednika skupštine Petra Đokića. Uzgred, rekao je da je Upravni odbor, koji ga je smijenio, nelegalan i da Rajko Dukić po zakonu ne bi mogao biti čak ni član, akamoli predsjednik Upravnog odbora Elektroprivrede, jer je kao direktor Boksita, jednog od velikih poslovnih partnera Elektroprivrede, direktno zainteresovan za poslovanje Elektroprivrede. Naravno, Mrdićeva primjedba je na mjestu, ali je interesantno da se on toga sjetio tek sada, kada je njegova fotelja u pitanju. Tu se onda našao i predsjednik Upravnog odbora Rajko Dukić, da kaže da je Mrdić smijenjen, ne zato što je socijalista, nego zato što je loše vodio preduzeće. Na to Mrdić odgovra da je dobro vodio preduzeće, jer se, pod jedan, sama Vlada pozitivino izjasnila o poslovanju Elektroprivrede, i pod dva, jer su se za njegovog direktorovanja godišnji gubici od oko 180 milion maraka, sveli na zanemarljivih 80 miliona. Na sve to Ašanin je dao nalog da se blokira žiroračun Elektroprivrede, kako osoba koja se lažno predstavlja kao dirtektor, ne bi nanijela štetu preduzeću i državi.

Nakon Ašaninovog povratka iz Trebinja, sa neuspjele misije preuzimanja direktorske dužnosti, slijedi incident u Srspkom Sarajevu. Pošto se, najvjerovatnije ni od koga pozvan, na volšeban način obreo u Radio Srpskom Sarajevu i nakon, da se neutralno izrazimo, tuče sa novinarom 'Srspkog oslobođenja' Ljubišom Lazićem, Ašanin se opet obratio medijima, kao ramenu za plakanje. Ovog puta je Telviziji Republike Srspke
ispričao nebuloznu priču o tome da je novinar napao njega. Teško da je iko mogao povjerovati da je na Balkanu došlo vrijeme da novinari napadaju funkcionere, čak i fizički. Potom su uslijedila saopštenja Radija Srpsko Sarajevo i Srpskog oslobođenja o tome ko je koga, u ovoj priči, napao.

Pokušavajući da se izvadi za glupost koju je napravio, Ašanin je učinio još veću: u svom saopštenju za javnost Radio Srsko Sarajevo je nazvao leglom narkomana, novinara Lazića optužio da ga je vrijeđao i tukao u napadu hašišarskog ludila, bez ikakvog razloga, nazvavši ga, usput, još i šibicarom. Ipak, u ovoj morbidnoj priči najmorbidnija je sintagma kojom je Ašanin opisao Srpsku radikalnu stranku, nazvavši je šačicom bića koja još hodaju po zemlji. Jer, upravo kao kadar ove stranke Ašanin je postao ministar u prvom sazivu Savjeta ministara BiH i tako započeo svoju funkcionersku karijeru. Iz njegovog saopštenja je sasvim jasno da, iako je pragmatičnoi promijenio stranku, ipak zadržao stil Ognjena Tadića.

U moru svih ovih otvorenih pisama, saopštenja i kontrasaopštenja, pojavila se i čuvena konferencija za štampu Živka Radišića, koji se za smjenu partijskih drugova iz direktorskih fotelja, pokušao bivšim koalicionim partnerima osvetiti pričom o šleperima kafe. Otkio je javnosti da je privatno preduzeće Dena, koje ima dozvolu za konsignaciono skladištenje 120 šlepera kafe, registrovano na osnovu falsifikata lične karte i da se nalazi, prema navedenoj adresi, u zgradi banjalučkle Muzičke škole. A u rješenju carine lijepo piše da su ovlašteni radnici izašli na lice mjesta i utvrdili da i preduzeće i skladište postoje. Pošto se kafa obično ne skladišti u Muzičkoj školi, u kojoj uzgred, jedva da ima mjesta i za đake i klavire, jasno je da se radi o bezočnoj prevari Carine, i velikoj pljački države u kojoj su, u krajnjoj liniji građani RS, oštećeni za još neutvrđen broj miliona. Poenta je u tome, što carinu kontrolišu Dodiku lojalni socijalisti Nebojše Radmanovića, a pitanje je da li je Živko Radišić za sve ovo znao dok je prvi čovjek carine bio njegov partijski drug.

Interesantno je, međutim, što se uz samu Muzičku školu, takoreći na istoj adresi, nalazi kuća u kojoj stanuje direktor Republičke uprave carina Dragoljub Trivanović. Ovaj podatak za sada je objavio jedino tabloid PRST. Zlobnici kažu da i PRST ponekad napiše istinu, naročito ako ta istina odgovara interesima SDS-a.

Tijana Tadić (AIM)