Ubojstvo koje potresa Hrvatsku

Aim, Zagreb, 3.9.2000.

Ubojstvo Milana Levara odgovor je na muk kojim institucije hrvatske države reagiraju na politički ekstremizam - izjavio je povodom likvidacije nesuđenog haškog svjedoka iz Gospića predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić. Milana Levara, u ratu dragovoljca i istaknutog sudionika obrane Gospića, kasnije jednog od rijetkih koji je bio spreman svjedočiti o zločinima koji su 1991. godine u tom gradu počinjeni prema uglavnom srpskim civilima, prošloga je tjedna usmrtila podmetnuta bomba. Znalo se da mu prijete oni koje je otvoreno prokazao Haškom sudu i o kojima je krajnje izravno svjedočio i hrvatskim medijima.

Levarova likvidacija možda je najdramatičniji trenutak u sedam mjeseci nove hrvatske vlasti. U odlučnom času samo se predsjednik Mesić snašao i istupio državnički odgovorno. Rekao je da su Levara ubili oni koji su se bojali njegova svjedočenja, ali je kritici izložio i strukture nove vlasti. "Moram prigovoriti institucijama hrvatske države koje nisu na vrijeme reagirale kada se mokrilo po antifašističkim spomenicima, kada se dizao spomenik ustaškom čelniku Juri Francetiću... Ubojstvo Levara odgovor je na muk koji dolazi iz određenih institucija", rekao je Mesić, dodajući da su nadležni, unatoč upozorenjima, propustitli zaštititi odstrijeljenog haškog svjedoka. Svoje je optužbe konkretizirao, poimence je spomenuo šefa gospićke policije, Dubravka Novaka, i njegovu izjavu da o prijetnjama Levaru ništa nije znao. Mesić smatra kako je bilo dovoljno upozorenja i znakova da se "teror približava Levarovoj glavi", pa policijac koji tvrdi da ne zna što se događa u njegovoj zoni odgovornosti, po njemu, "više ne zaslužuje nositi uniformu".

Institucije se nisu dale impresionirati. U Gospić su poslane brojne istražiteljske ekipe, ali od odgovornosti za zločin - svi peru ruke. Ministar policije Šime Lučin izrijekom je odbio prihvatiti odgovornost za Levarovu smrt. Odbio je i smijeniti šefa lokalne policije. Njegovi su argumenti: zahtjev Haškog suda službenom Zagrebu da se Levaru osigura zaštita iz 1998. godine zaglavio je u Ministarstvu policije i nikada nije stigao u Gospić. Odgovoran je, dakle, Lučinov prethodnik, HDZ-ov ministar policije.

Postoji, međutim, barem nekoliko osnova po kojima bi se i sadašnji ministar trebao osjećati odgovornim. U normalnim državama postoji kategorija objektivne odgovornosti, pa u slučaju velikih afera i udesa, primjerice, u zdravstvu ili prometu, nadležni se ministri sami povuku i kad nisu izravno odgovorni. Drugo, o prijetnjama Levaru hrvatska je javnost bila obaviještena, pa ako policija o tome ništa nije znala - onda netko u toj službi ne obavlja svoj posao.

Treće, ministar je za šefa policije u Gospiću postavio čovjeka koji je u Tuđmanovoj vlasti već pokazao da mu u snagama reda i sigurnosti nije mjesto. Primjerice, kao načelnik zagrebačke policijske uprave, lani je mirno gledao nasilje desničara nad zagrebačkim antifašistima, koji su se tradicionalno okupili na ukinutom Trgu žrtava fašizma. Štoviše, policija je tom prilikom jasno signalizirala da je u dosluhu s ekstremistima. Kada je pala krv, šef policije tada zagrebačke, a sada gospićke, proglasio je to međusobnom tučnjavom, kako je rekao, dvaju ideološki suprotstavljenih skupina. Od takvog se čovjeka nije ni moglo očekivati da čuva haškog svjedoka, ali se od nove vlasti očekivalo da se čuva takvih ljudi. Policajca, koji ni Mesića lani nije sačuvao od udaraca motkom po leđima, nova je vlast poslala da čuva red i mir u zapaljivom i tenzijama natopljenom Gospiću.

Jednako je apsurdno da istragu o Levarovoj smrti vode isti oni koji su odgovorni što istraga o ratnim zločinima u Gospiću nije provedena. Nesretni haški svjedok prozivao ih je zbog prikrivanja zločina, a oni bi sada trebali otkriti njegove ubojice. Također, neki generali, po Levaru najodgovorniji za srpska stradanja, još uvijek su na vrlo visokim funkcijama. Nova vlast nije napravila odlučan rez prema snagama prošlosti, ni na kadrovskoj ni na političkoj razini i to joj se sada sve teže obija o glavu. Dapače, dio današnje vlasti u posljednje se vrijeme vratio Tuđmanovim temama i retorici. Iz čvrstog jezgra vladajućeg dvojca, iz vrha SDP-a i HSLS-a, izmišljenim se aferama raspirivalo antihaško raspoloženje, pokušavala se provesti nacionalna mobilizacija kontra Tribunala, tvrdilo se kako je u Hrvatskoj opet teško biti Hrvat. Neki analitičari ubojstvo Levara direktno povezuju sa stvaranjem takve klime.

Da sadašnja vlast ima problema u definiranju svog stava prema ekstremizmu - pokazalo se i nakon Levarova ubojstva. Mada evropski zapad gotovo svakodnevno pruža primjere kako se demokracije odlučno, s najviših mjesta, suprotstavljaju političkim mračnjacima, u Hrvatskoj se te pojave ili tumače kao politička margina, da im se, kao, ne bi davalo na važnosti, ili se prema njima postupa u rukavicama, navodno, da se ne bi dodatno ražestile. Nakon ekspolozije koja je usmrtila Levara, potresla Gospić, a - pokazat će se - i cijelu Hrvatsku, nitko se s vrha nije oglasio. Vlada se nemuštim saopćenjem javila tek tridesetak sati nakon ubojstva, ali pred javnost nije izašao premijer nego njegova glasnogovornica. Spram gospićkog ubojstva nije se odredila ni jedna od stranaka vladajuće osovine.

Između ostalog, riječ je i o izrazu njihove kalkulantske prirode. Današnja je vlast svjesna činjenice da Tuđmanov nacionalistički koncept u dobrom dijelu javnosti još nije poražen. HDZ je potučen zbog svoje socijalne politike, kriminala i otimačine vladajuće garniture i proizvođenja latinoameričkog, socijalno razdrtog modela društva. Još nedavno istraživanja su pokazivala da veliki dio javnosti izražava rezerve spram Haškog suda i procesuiranja, kako se ovdje metaforički govori, hrvatskih generala. O tom raspoloženju svjedoči i jadan Levarov pogreb. Uz predstavnike vlasti, pokopu je prisustvovala tek šačica prijatelja. Većinski se Gospić nad pogibijom svog sugrađana naslađuje, likuje i iživljava na najvulgarniji način.

Mesić je, jedini zasad, imao petlje da stvari nazove pravim imenom i da se odupre takvom držanju. Uostalom, on je svojedobno, kao oporbenjak, svjedočio u Haagu, a zatim je u Hrvatskoj proglašen nacionalnim izdajnikom. Ali nova je hrvatska vlast možda došla do prijelomne točke: svojim mekim ponašanjem ekstremizam nije pripitomila, nego je on krenuo u ofenzivu. Nekoliko operacija, izvedenih u posljednje vrijeme, od registracije para-Helsinškog odbora do ubojstva Levara, signaliziraju da je na toj strani došlo do konsolidiranja i radikalizacije.

Dan nakon eksplozije u Gospiću s faxa na Pantovčaku iscurila je prijetnja da će Levarova sudbina stići i Mesića. Neka ustaška, navodno ukinuta organizacija, Hrvatsko revolucionarno bratstvo, najavljuje da će bombom ubiti i predsjednika države. Premijer Račan potom izjavljuje da slične prijetnje atentatom stižu i njemu i drugim državnim čelnicima, pa najavljuje da Hrvatska može očekivati rastući val političkog terorizma. Vladajuća je ekipa, valjda, konačno shvatila da Levarove ubojice nisu namjeravale zaustaviti samo neugodnog i tvrdoglavog haškog svjedoka, nego da je zločin ciljao mnogo šire - na destabilizaciju današnje vlasti.

Javnost je, čini se, opet bila brža. Neka istraživanja pokazuju, po prvi put, da se u većinskom dijelu Hrvatske formira kritički otklon spram dosad vladajuće nacionalističke ideje i prakse. U anketi jednog dnevnika svaki četvrti odgovor tvrdi da je hrvatska vlast na Levarovo ubojstvo reagirala preblago, skoro 64 posto traži odlučnije postupanje vlasti protiv nacionalističkih ispada i pojava ekstremizma, više od 70 posto anketiranih smatra da Hrvatska mora surađivati s Haškim sudom. Ubojstvo haškog svjedoka možda se po Hrvatsku pokaže otrežnjujućim.

Jelena Lovrić