Kraj kratkotrjne ljubavi

Crnogorska vlast i srpska opozicija

Odlukom da ne izađe na savezne izbore crnogorska vlast osim Miloševića je na putu da zarati sa srpskom opozicijom čime se neizvjesnost oko opstanka savezne države povećava

AIM Podgorica, 31.08.2000. godine

Odlukom da ne izađe na izbore crnogorski predsjednik Milo Đukanović je rizikavao da izgubi svoje saveznike u Srbiji - srpsku opoziciju. On je sa većinom lidera ove šarolike skupine načinio neformalni savez prije tri godine kada se i sam upustio u bitku sa Miloševićem. Đukanovića je sa značajnim dijelom srpske opozicije približio zajednički neprijatelj. I jedna i druga strana ove nezvanične koalicije zanemarivala je međuisobne razlike, posebno one o državno pravnom statusu Crne Gore i preuređenju nestabilne, umiruće federacije.

Đukanovićeva koalicija zalaže se za labavi savez sa Srbijom, što je predočeno i u zvaničnom dokumentu crnogorske Vlade - Platformi o redefinisanju odnosa između Crne Gore i Srbije. Platforma je načelno, ali samo kao jedno od rješenja o kome se može razgovarati, bila podržana od najznačajnijih lidera srspske opozicije. Ali,čitavo jedno krilo Miloševićevih beogradskih oponeata, okupljeno oko različitih partija, u desetogodišnjem djelovonja zalagalo se za čvrst savez Crne Gore i Srbije.

Jedan on najistaknutijih predstavnika ove struje je Vojislav Koštunica, kandidat DOS-a za predsjednika SRJ.

"Retorika Vojislava Koštunice o Crnoj Gori otprilike je onakva kakva je retorika SNP-a, glavne promiloševićeve snage u Crnoj Gori i Srpske narodne stranke, jedne ulatranacionalističke, vanparlamentarne crnogorske partije", ocjenjuje dr Milan Popović, sociolog iz Podgorice i jedan od najuticajnijih nezavisnih političkih analitičara. Popović je Koštunici i dijelu srpske opozicije prebacio da su od velikosrspkog koncepta prema Hrvatskoj, Bosni, Kosovu, odustali, ne zbog uvi|anja tragičnih posljedica, nego zbog novouspostavljene vojno-političke realnosti.

• A kada se radi o Crnoj Gori, na nju se gleda kao na jedinu preostalu teritoriju na kojoj može egzistirati ekspanzionistički velikosrpski koncepst", kaže Popović.

I zaista, beogradski opozicioni krugovi sve više zaboravljaju razlog zbog koga vladajuće crnogorske stranke ne izlaze na savezne izbore: državno-pravni položaj Crne Gore. Odluka o bojkotu izbora donesena je nakon nelegalnih promjena Ustava SRJ, kojima je prostio zbrisano načelo federalizma, a Crna Gora svedena na region.

"Ustavne promene samo su izgovor za neizlazak na izbore. U ovom času DPS nije spremna za odmeravanje snaga sa SNP-om... Milošević će izgubiti izbore, što će dovesti do raspada SPS-a i represivnog aparata. SNP će u toj situaciji nastojati da se distancira od Miloševića i napraviće sporazum sa srpskom opozicijom. Sve to će dovesti Đukanovića u veoma težak položaj", kaže Mlađan Dinkić, član G17 i ekonomski savjetnik Vojislava Koštunice.

Priču o potencijalnom savezu srpske opozicije i najvećeg Đukanovićevog oponenta u Crnopj Gori, Bulatovićeve SNP, žestoko je kritikovola predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko: "To samo dodatno ilustruje nedoslednost srpske opozicije. I ogoljava njen suštinski odnos prema Crnoj Gori, koji se ne razlikuje od Miloševićevog režima. Naime, opozicija je u dosadašnjim ponudama za redefiniciju SRJ videla Crnu Goru samo kao region, iza čega se krije unitaristički koncept".

Najavljivanje saveza sa promiloševićevim snagama u Crnoj Gori, nakon eventualne pobjede srpske opozicije, naišlo je na prilično blagu reakciju zvanične Podgorice, koja očitio ne želi da otvara još jedan front u Srbiji, onaj sa doskorašnjim saveznicima. "Te izjave su dio političkog marketinga, kako bi se osvojili glasovi u Srbiji, mi imamo razumijevanja za tu vrstu komunikacije", rekao je premijer Filip Vujanović prilikom nedavnog sastanka u Dubrovniku sa američkim senatorom Robertom Dolom.

Međutim, ovo "razumijevanje" nije prekinulo lavinu optužbi iz Beograda. Naprotiv, samo je rasplamsalo. Vojislav Koštunica je Đukanovića optužio da je neizlaskom na izbore Miloševiću poklonio pedeset mandata u saveznom Parlamentu, koji pripadaju Crnoj Gori. Koštunica je otišao i korak dalje, prebacujući Đukanoviću da: "potajno i prećutno u izbornom nadmetanju nas sa Miloševićem - navija za Miloševića". Pored toga, Đukanovića je optužio i za nedosljednost, pa i kukavičluk:

"Ne znate da li je on (Đukanović) za saveznu državu ili nije. Ne mora biti za nju, ali onda mora imati petlju, da ne upotrebim neku drugu reč, da stvari istera na čistinu". A stvari se "na čistinu" prema Koštuničinoj formuli mogu izvesti jednostavno. "Crna Gora mora da se izjasni. Ako neće na savezne izbore, onda je tu referendum. A ako neće ni na savezne izbore, ni na referendum, onda ima nešto treće - ustanak, pobuna", kaže Koštunica.

Ali, upravo su ustanak i pobuna, ono zbog čega vladajuća crnogorska kolicija odugovlači pitanje referenduma. Bojazan da bi izjašnjavanje o samostalnoj Crnoj Gori moglo izazvati Miloševića na još jedan rat nije neosnovan. Prije svega, tu je iskustvo bivših jugoslovenskih republika. Samo je Makedonija izbjegla kaznu Miloševićevih oružanih snaga, kada se opredijelila za nezavisnost. Strah da bi i Crnoj Gori, mogla biti namijenjena sudbina Bosne i Hrvatske podstaknuta je ovih mjeseci akcijama Vojske Jugoslavije u maloj republici, te izjavama generala da će: "po svaku cijenu braniti teritorijalni integritet SRJ". Stoga bi žurba na koju Koštunica podstiče Đukanovića mogla prije biti opasna partija ruskog ruleta, nego doprinos razrješenju jugoslovesnke krize.

No, priča srapke opozicije i oštra kritika Đukanovićeve vlasti možda otvara novi serijal problema u SRJ: nakon svađ sa Miloševićem, crnogorska vlast će morati da istrpi i najavljena sporenja sa dijelom srpske opozicije.

Milka TADIĆ - MIJOVIĆ