Politička scena u RS:Socijalisti protiv socijalista

Sudbina socijalista, jednih i drugih, najbolje se ogleda u situaciju u kojoj Radišić i Radmanović, kao dva vrhunska taktičara u RS, danas, pod stare dane, igraju na svježinu i bezobrazluk i sve to ne rade za sebe nego za druge.

Banjaluka, 1. septembar 2000. (AIM)

Kada bi zidovi mogli da pričaju, vjerovatno bi jedan od najdirljivijih romana političke scene u RS bio onaj koji bi se bavio pričom o socijalistima. Jer, onaj ko ne vjeruje da se, kada se prepuste mislima, Živko Radišić i Nebojša Radmanović jedan drugog sjećaju sa nostalgijom, taj o politici ne zna ništa, o lijepom životu još manje.

Dok Radišić pod stare dane juri krijumčare kafom, a Radmanović manirom jeftinog aparatčika potapa Petra Đokića, i jedan i drugi imaju sto razloga da se opijaju sjećanjem na vremena kada su najprije morali da zauzmu stav, pa, dok svi čekaju šta će reći socijalisti, sazovu Izvršni odbor, pa Glavni odbor, pa dok oni izađu sa stavom, problem prođe, ili se, češće, prebije o leđa nekom drugom ko je imao manje problema sa zauzimanjem stava. A za sve to vrijeme dok oni zauzimaju stavove i dok svi ostali gledaju čiji će stav socijalisti učiniti težim, njima kaplje, stalno, stabilno i bez velikog znoja.

Ravnoteža: Sastavljeni od svijeta koji u ratu nije prvi put osjetio slast političkog hljeba, socijalisti su kao stara garda, kao predratni štof, u politički život unijeli kvalitet starih dobrih vremena, koja nas uvijek privlače, ali se, pokazaće se, nikad ne vraćaju. Zato oni nikada nisu ni bili homogena politička grupa iako je politički jezik kojim su govorili potpuno ukidao svaku personalnu razliku među njima i, naravno, umio da zavara.

Za vladavine SDS, dok je svijet vjerovao da je Slobodan Milošević najumjereniji Srbin sa kojim ima smisla pričati, socijalisti su funkcionisali kao njegova banjalučka kancelarija. Ali, kada je Milošević sasvim zabrljao i kada su stranci sa njim uspostavili balans uticaja u RS, pa i kada su ga nadvladali, socijalisti su se opredjeljivali kao i svi komunisti s početka jugoslovenske krize: jedni su ostali vjerni ideologiji, gledajući prema Moskvi (via Beograd), drugi su postali vjerni blagostanju, koje je ovaj put dolazilo sa one strane gdje sunce zalazi. A onda su i jedni i drugi izgubili.

U vremenu napregnute harmonije, kada god bi Radišić, Dragutin Ilić i Neđo Đurić suviše gledali put Beograda, bio je tu Radmanović da im podvuče crtu i objasni kako je sve manje onog sadržaja koji je kapao nosilo oznaku Made in Beograd, a sve više Made in Vašington. Kad god bi Radmanović popuštao čarima Zapada, eto njih trojice da ga podsjete zašto su se uopšte skupili: da bi jednoga dana u RS i u Srbiji vladala jedna ista partija. Kao takvi, nisu imali mnogo prijatelja, bar onako kako se prijateljstvo definiše kao bezuslovna lojalnost, ali nisu imali ni mnogo neprijatelja, jer je gubitak socijalističkog prijateljstva često mogao da znači i gubitak suštinske većine.

Desničari: Ali kao što se rascjep nekadašnje Jugoslavije dogodio po sredini Bosne, tako se rascjep srpske političke scene dogodio po sredini socijalista. Radišiću je u nasljeđe ostalo da radikalizuje svoju poziciju u RS, jednako kao što je Milošević radikalizovao svoju poziciju proglašavajući se liderom "slobodnog (antiameričkog)svijeta". Ako se iz cijele priče izuzmu radikali, čija riječ u politici RS vrijedi koliko i riječ Kola srpskih sestara, Radišić trenutno stoji najekstremnije na desnom dijelu srpske političke skale.

SDS, kome je to mesto po prirodi stvari trebalo da pripadne, potpuno se ućutao i za to ima dva jaka razloga: prvi su stranci koji čekaju pogrešan korak stranke Dragana Kalinića, a drugi su sami Radišićevi socijalisti, koji rade posao za SDS. Dakle, kad je riječ o Dodiku, korupciji, budžetu, zajedničkoj vojsci, čak i tada najeksponiraniji je Radišić. Napadima na Dodika on završava veliki posao Kaliniću, koji sada nema potrebu da se konfrontira sa strancima. Još više od toga, Radišić zajedno sa korumpiranim Dodikom, radi na tome da SDS nije u biračkom tijelu zauzeo onu opasnu rubnu poziciju iz 1997, kada je bio najomiljenija, ali i naomraženija partija u RS. Kapacitete omraženosti na sebe su preuzeli Radišić i Dodik, što je SDS usluga koja se ne da ničim platiti.

Bure baruta: SP RS tako je postala partija koja je dinamizovala svoju silaznu putanju iako će još neko vrijeme opstati na sceni, ali nikada onako važna kao nekad. Jer, iako on nije imao namjeru da do te mjere veže svoju sudbinu za Miloševića, Radišićevi birači biće oni koji bi glasali za Miloševića kada bi se on kojim slučajem pojavio na izborima u RS. A vezati svoju političku sudbinu za Miloševića isto je što i udati se za bolesnika od raka, koji doduše može da poživi još neku godinu, ali samo kao bolesnik od raka.

Ako je Radišić propao, Radmanović može samo da da mu zavidi, jer njegov bivši partijski šef sjedi na buretu baruta čiji fitilj će još dogorijevati, dok on, Radmanović, danas lider Demokratske socijalisticke partije, na svom buretu nema fitilj već kratko parče vate. Drugim riječima, Radmanovićev kraj je trenutan i njegovo ime je novembar. Kada se otcepljivao od Radišića, Radmanović, kao provladin čovek, nije računao s tim da takav može napraviti samo partiju koja će toliko ličiti Dodikovoj da političke potrebe da je pravi i nije ni imao.

Ali Radmanović je reagovao kao poslovan čovek, a ne kao političar: napraviš svoj klub u skupštini pa onda možeš i da nešto tražiš, bez kluba u skupštini jedino možeš da budeš Milica Elez.

Poslije izbora Radmanovićeva cijena kod Dodika biće mnogo manja i on to zna, ali spreman je da se okuša prije nego što sa svojom ekipom napravi kolektivni transfer u SNSD. I jednako kao što je svoju i sudbinu svoje partije Radišić i ne htijući vezao za Miloševića, Radmanović je svoju sudbinu vezao za Dodika, a sudbinu partije za oblak. Tako se u RS uglavnom završila priča o socijalistima: oni koji su redovno imali najmekše predizborne kampanje, danas su žestoko krenuli zajedno sa Dodikom, čitava četiri mjeseca prije izbora.

Ali dok Dodik još po RS ima puteva koje će da otvara, magacin sa švercovanom kafom, koji je otkrio Radišić, otvara se jednom ili nijednom. Ali svejedno, sudbina socijalista, jednih i drugih, najbolje se ogleda u situaciju u kojoj Radišić i Radmanović, kao dva vrhunska taktičara u RS, danas pod stare dane igraju na svježinu i bezobrazluk i sve to ne rade za sebe nego za druge.

Željko Cvijanović (AIM)