Republika Srpska i izbori u SRJ

Banjaluka, 28. avgust 2000. (AIM)

Još podrška, kandidatu srpske demokratske opozicije Vojislavu Koštunici na izborima za predsjednika SRJ, nije ni stigla iz Banja Luke do Beograda (15. avgust), a njen pošiljalac Biljana Plavšić je mogla da se ugrize za jezik. Naime, Koštinica je 16. avgusta tako 'oštro udario' po bučno najavljenoj američkoj predizbornoj podršci u vidu Kancelarije za jugoslovenska pitanja, upravo otvorene u Budimpešti.

Lijepo sročenu diplomatsku poruku američkog ambasadora Vilijema Montgomerija (do juče službovao u Zagrebu), kako će "Kancelarija raditi na podršci najširem spektru demokratskih snaga u Srbiji", Koštunica je nazvao "ogromnom dozom arogancije, ali i licemjera", a pomoć opisao kao "američki poljubac smrti" i ocenio "kao najgrublje miješanje u unutrašnje stvari naše zemlje i drastičan primjer hegomonističkih i kolonijalnih pretenzija američke administracije". Taj dan baš (ni)je birao riječi! Osim što je pristup Evrope odvojio od "američke arogancije".

Svako ko poznaje prilike u Srbiji razumjeće Koštuničino "zahvaljivanje na pomoći" koja je, inače, presedan u posthladnoratovskim odnosima između SAD i snaga u društvima u tranziciji koja oni podržavaju, a nerijetke trapavosti su opisivale simpatičnom pričom "o slonu u staklarskoj radnji". Tako se slično oglasio i drugi
predsjedničkikandidat demokratske opozicije,čovjek SPO, Vojislav Mihajlović. On je istog dana molio SAD "da odustanu od isključenja SRJ iz UN-a i izjavio da "bombardovanje ne možemo ni zaboraviti ni oprostiti, ali ne smemo ni svoju budućnost graditi na večnom neprijateljstvu sa vodećim silama našeg vremena".

Takav pristup, s ozirom na rasprostranjeno mišljenje u Srbiji, može se označiti kao realistički, politički racionalan. I razlozi za to se ne bi mogli pripisati samo prošlogodišnjem bombardovanju, jer je upravo poslije tog rata Milošević izgledao najugroženije. Ali je onda uslijedio mirnodopski pohod međunarodne zajednice, koji je u Srbima cementirao početnu, tek slutnju, da bi poslije rata mohglo doći do odmazde "pobednika" nad ratnim protivnikom. Niko pa ni Bernar Kušner i Horton Abramović ne mogu a da ne priznaju da je rezultat mirovne misije na Kosovu direktno suprotan humanističkim i optimističkim, U Rezoluciji UN zapisanim namjerama. Srbi "dole" danas žive samo u enklavama. A kad su nedavno vojnici KFOR ušli u Trepču i tako pogazili još jednu zapadnu svetinju - vlasništvo, ni najbeskorisniji zastupnici ideje demokratije ovdje neće biti bez dobrih zapadnih učitelja, više nisu mogli da brane svoj stav. Zato će Vojislav Koštunica reći da bi najveća pomoć demokratiji bila da pomagači Srbiju ne pomažu. Samo da je ostave na miru. Opasan virus.

Tako ni Zoran Đinđić, koji je donedavno uobičavao putovati "na Zapad", u RS, i sastajati se sa Dodikom više ne pominje podršku. Zaista rijetki još razmatraju, inače mrtvorođenu,ideju kako bi teritorija RS trebala postati prostor sa kojeg bi se u Srbiju mogle ubacivati "zdrave informacije", koje bi dovele do triježnjenja srpskog biračkog tijela kako bo ono glasilo "za promjene". Čim neka vijest dolazi spolja ona je prvo 'malo sumljiva', a onda u periodu prijema i apsorbovanja stepen njene ubjedljivosti pada geometrijskom progresijom. A novinari, koji su do juče na bijednim platama djelovali pouzdano, odjednom postaju meta podozrivosti i ljudi koji su plaćeni (dobro) da bi pričali za šta god im se plati.

Uglavnom, "prave vijesti" za Srbiju više nisu tačne interpretacije događaja, bolje od onih na Miloševićevoj RTS, već "ukidanje sankcija, rješavanje kosovskog problema u okviru Srbije i SRJ"(Nebojša Čović, Demokratska alternativa). Odnosno: "Neka porade (Amerikanci) na tome da se obnove nezavisni mediji i neka pokažu da stvarno podržavaju demokratsku alternativu u Srbiji", kaže lider Demohrišćanske stranke Srbije Vladan Batić. Sve "američki ljudi" u srpskoj javnosti.

Onda je i Zoran Đinđić, čovek sa najistaknutijom etiketom "stranog plaćenika", podržao široku raširenu misao u Srbiji da je ovo "po ko zna koji put" direktna pomoć Miloševiću ("Čovek koji je po Srbe napravio najpogubnije aranžmane") i rekao da Amerikanci "više odmažu nego pomažu".

Sve pokazuje da Milošević nije gubio vrijeme dok se opozicija "držala za skute Zapada" i čekala onda "naftu za demokraciju", sada bitumen, sutra ublažavanje sankcija.A onda su Evropljani došli i sa vladom SRJ dogovorili čišćenje ostataka srušenih mostova iz Dunava! Milošević diže mostove, gradi stanove, opozicija emituje obećanja bez pokrića. Tako "obnova zemlje", koja je bila predmet opšteg podsmeha, sada postaje izgledna izborna pobjeda.

Danas izgleda kao da će se teško moći uticati na izbore u SRJ iz RS, ali bi njihovi rezultati mogli ozbiljno djelovati na novembarske izbore u RS. "Vašington post" ovih dana prenosi brigu Klintonovog savetnika za nacionalnu bezbijednost Sendu Bergera:" Noćna mora je scenario po kojem Milošević prvo dobije izbore, onda preuzima Crnu Goru i tako, zato što mi ništa ne možemo da preduzmemo, izlaže poruzi našu balkansku politiku".

Vruća izborna jesen nas čeka. Zato ne valja uzimati kao neozbiljnu poruku generalnog sekretara radikala RS Ognjena Tadića (partije kojoj je uskraćeno pravo da čini ono zbog čega takve organizacije i postoje - da izađe na izbore), koji je, dakle, "pozdravio odluku SRJ što nije dozvolila da međunarodne organizacije učestvuju u nadgledanju izbora, jer kako izgleda novembarski izbori u RS biće falsifikovani upravo zbog njihovog prisustva". Preterivanju u političkim izjavama su konstanta, ali valja osmotriti tendencije u nestabilnim društvima. Tako nešto će svakako biti rezultat jugolovenskih izbora od 24. septembra. To nešto nosi. A narednih mjeseci taj će proces dobiti na intenzitetu i jasnoći.

Petar Reljić (AIM)