Povratak Hrvata u Bosansku Posavinu

Aim, Zagreb, 22.8.2000.

Kakva će biti sudbina više od 163 000 Hrvata i oko 150 000 Bošnjaka koji su, koncem 1992. godine, izbjegli iz Bosanske Posavine? O toj golemoj izbjegličkoj skupini državni mediji u Hrvatskoj cijelo su prošlo desetljeće uglavnom šutjeli ili bi, spominjući ih, u javnost uglavnom plasirali "službene verzije" izbjegličke priče koja se - od one stvarne - stubokom razlikovala. Hrvatska televizija i radio te dnevni listovi pod kontrolom vlade uglavnom su se, naime, orijentirali na ignoriranje ove izbjegličke skupine, a kada su o njima, u rijetkim trenucima kada je to bilo nezaobilazno, govorili, onda bi uglavnom tvrdili da se Posavljaci ne žele vratiti u svoje domove, osim ako Posavina ne bude vojno oslobođena.

Tvrdilo se, nadalje, da je Posavina pala zato što je Hrvatsko vijeće obrane više nije bilo u stanju vojno braniti, premda su mnogi sumnjali da je to područje, zapravo, "prodano" u velikoj trgovini teritorijama koja se devedesetih odvijala na relaciji Zagreb-Beograd. Često je puta izrican i argument kako je smještaj Posavljaka trajno riješen njihovom naseljavanjem u zapadnu Bosnu, na područja koja su prije većinski bila naseljena Srbima, ali su za vrijeme vojne akcije "Maestral", neposredno nakon Bljeska i Oluje, promijenila "vlasnika"... Objavljivanjem stenograma razgovora između Franje Tuđmana i Mate Bobana, koji je integralno tiskan u splitskom Feralu, hrvatska je javnost dobila snažnu, gotovo nesumnjivu potvrdu da je teritorija bosanske Posavine dogovorno razmijenjena sa Srbima, kako bi srpski entitet u Bosni dobio svoj za život neophodni koridor, a hrvatska država - koju neki geopolitičari nazivaju "perec" ili "kiflica" zbog vitka i izdužena oblika - ojačanje na bokovima i stratešku dubinu. U toj su trgovini Srbi dobili prostore na kojima nikad nisu bili većina, bogate, solidno razvijene i uz važnu rijeku smještene oblasti bosanske Posavine, dok su Hrvati dobili veliku, ali uglavnom nerazvijenu zapadnu Bosnu. Ta je "trampa" izgledala pravednom i solidnom samo onima koji su, iz kabinetskih visina, stvarali tisućugodišnje nacionalne projekte u kojima pojedinačne sudbine i vezanost ljudi za zavičaj, nisu igrali nikakvu ulogu.

U stvarnom životu, međutim, pokusni kunići u drami "humane" razmjene stanovništva, ostali su duboko frustrirani, tvrdi u uvjerenju da se vrate u svoj kraj i da nikad ne priznaju rezultate etničkog čišćenja. Sve dok je čvrsto funkcionirala osovina Zagreba i Beograda, ti su napori bili osuđeni na neuspjeh - bila je riječ o manje više uzaludnoj donkihoteriji. Padom Hrvatske demokratske zajednice u Hrvatskoj, pojavio se, ipak, tračak nade da će se Posavljaci vratiti u svoje domove. Novi hrvatski predsjednik, Stipe Mesić, uvjereni je protivnik razmjene ljudi i stanovništva, i zagovornik redefiniranja unutarnjeg - dejtonskog - uređenja BiH. "Nisam htio primiti Milorada Dodika; poslao sam ga Ivici Račanu" izjavio je Mesić Ivi Križanoviću, predsjedniku zajednice povratnika u Bosansku Posavinu, kada je primio Križanovića, početkom svoga predsjedničkog mandata. Objašnjenje je bilo slijedeće. "Nisam ga htio primiti zato što mi nismo priznali Republiku Srpsku ili Federaciju kao države, već smo priznali cjelovitu BiH. Potom je dodao: Republiku Srpsku treba razoriti! Uništiti". "Ja sam na to dodao: predsjedniče, i Federaciju!" kaže Križanović. "On odgovara: naravno, Bosna mora biti cjelovita i jedinstvena, bez entiteta, sa tri konstitutivna naroda, na svakom dijelu BiH. Bez toga, nema Bosne i Hercegovine".

Dio izbjeglih Posavljaka razmišlja na sličan način. "Gdje mi je pamet bila" - naglas razmišlja Jure Krajinović, potpredsjednik zajednice povratnika Posavine, te glavni koordinator povratka, uskoro i sam povratnik u selo Donji Višnjik u općini Derventa. Krajnović danas živi i radi u Slavonskom Brodu. "Ja sam vam 1991. i 1992. godine bio predsjednik HDZ-a ovdje - svojom greškom, koju priznajem - i napravio sam jedan više nego fatalan propust. Još su mi, naime, 1990. godine ovamo dolazili hadezeovci iz Hercegovine, koji su donosili na prodaju - znate što? Video kasete na kojima su bili prikazani Drvar, Glamoč, Grahovo i druga mjesta i sela u zapadnoj Bosni. Oni su nam pokazivali te filmove, govoreći mi: Vidiš, lipi moj, tu ćete vi doći, i tu će vam biti dobro. Još devedesete! Povrh svega su te kasete i prodavali, dvadeset maraka komad. Ja sam bio, moram priznati, glup i u to nisam htio povjerovati. Sad ispravljamo pogreške". Krajnović smatra da je politika dogovornog preseljavanja stanovništva propala. On je, tvrdi, tu rečenicu izrekao i Franji Tuđmanu i Gojku Šušku, za njihova života. Sada je došlo vrijeme ispravljanja krivih Drina, odnosno, povratka stanovništva.

Povratnici u Posavinu moraju, žele li nazad, savladati barem dva problema. Jedan je politički - oni se vraćaju u srpski entitet, što je mnogima dovoljna zapreka, samo po sebi. Druga zapreka leži u činjenici da je privreda u ovom kraju, koji je prije rata bio izuzetno bogat - o čemu u Hrvatskoj vlada posve kriva slika, utemeljena na predrasudama formiranim nakon Drugog svjetskog rata, kada ovdje nije bilo ni kruha - posve uništena. Standard je izuzetno nizak, a cijene većine artikala približile su se onima u Hrvatskoj. "To je ozbiljan problem i zato se mnogi nerado odlučuju na povratak" kaže Tomo Sedlo, također povratnik u Bosanski Brod, "no uz sve se donacije osiguravaju i prateći programi razvitka infrastrukture, kojima će se ovdje osigurati život. Povratak podrazumijeva i opstanak, inače je sve to uzalud. Ali moći će se izdržati, jer ne treba, pored razvoja tih programa koje će stimulirati međunarodna zajednica, zaboraviti ni činjenicu da je veliki broj ljudi iz ovih krajeva na privremenom radu u inozemstvu, posebno u Njemačkoj i Švicarskoj, i da oni otuda mogu pomoći svojim obiteljima i onima koji se vraćaju."

Tomo Sedlo nazad, ipak, ne želi sam... On je na čelu udruge povratnika koja se zove Vrata Bosne, a politički je angažiran u Zubakovoj Novoj hrvatskoj inicijativi. Udruga Vrata Bosne, osnovana prije godinu dana s namjerom poticanja i organiziranja povratka, danas ima čak 11 odbora - po jedan za pojedina sela, a četiri odbora pokrivaju sam grad Bosanski Brod. "Svaki odbor bavi se povratkom u pojedino selo. Svatko se treba vratiti na svoje ognjište. Počeli smo raditi spiskove povratnika, isključivo s ljudima koje zatičemo na njihovim ognjištima - njih je, u Koraću, 300. Oni dolaze, krče ruševine, čiste dvorišta, spremaju se za povratak i obnovu. Našli smo i donatore, iz Švedske, koji obnavljaju osam kuća, Šveđani obnavljaju 15 kuća a Evropska Unija će, sredstvima koja dodjeljuju Nijemci, obnoviti 35 kuća. Ukupno je do sad dogovorena obnova 58 kuća, ne računajući aktivnosti svećenika, izgradnju župnog ureda, itd. Tu treba pribrojiti i sredstva federacije, te posebne donacije Italije i Njemačke.

Josip Opačak, predsjednik općinske skupštine u brodskoj općini - također privremeni stanovnik Slavonskog Broda, tvrdi da će obnovu kuća pratiti i razvoj infrastrukture. "Mi imamo obećanja stranih donatora, da će uz obnovu kuća ići i obnova vodovoda, uvođenje struje, itd. Prva sredstva pomoći povratnicima već su podijeljena: tu su motokultivatori, stočni fond, isl. U Bosanski Brod se vratilo oko 200 Hrvata - više je povratnika bošnjačke nacionalnosti. Stanova ima dosta" kaže Opačak, "Hrvati povratnici već su dobili i rješenja i ključeve, no mnogi se ne vraćaju zbog toga što još nisu riješili mirovine, zdravstveno osiguranje i slična statusna pitanja. No, proces povratka će ići nezaustavljivo, sve bolje i dinamičnije, u to sam uvjeren" kaže Opačak. U Posavinu se, također uglavnom iz Broda, vraćaju i Bošnjaci, kojima je ekonomska situacija nešto teža, jer nemaju - poput Hrvata - "rezervnu domovinu". U selo Kolibe vratio se Ferid Mašić, 75-godišnji kovač, koji je za vrijeme rata bio smješten u Trnjanima pored Slavonskog Broda. "Najvažnije je da nema maltretiranja i napada, niotkud. Ne mogu reći ono što nije - nema, stvarno, problema s tim. Ljudi se vraćaju, polako. Evo, danas se jedna žene vratila, muž joj je pognuo prije rata. Ovdje je inače bilo 300 muslimanskih, 50 katoličkih i tri srpske kuće." Jedan Feridov sin otišao je u Ameriku, drugi je ostao u selu, s njim. "Nema posla, nema ničeg, hoda po selu ko biba bez glave. Nešto je pomoći došlo, neka kokoš, krava, koza, ali tanko je to za naš standard. Dokle će to tako, bog zna. To ovisi prvo o svijetu, pa o glavarima, pa onda, valjda, i o nama..." Ferid se s nostalgijom prisjeća vremena kada je u Slavonskom Brodu, u kojemu je radio velik broj ljudi iz ovih krajeva, radio Đuro Đaković (koji je zapošljavao 17 000 radnika), Sint, Metal-email, rafinerija u Bosanskom Brodu. "To je bio život" kaže Ferid. "Sad, što je, tu je. Što se može. Lako za mene - moje je prošlo. Ali što će ovi mladi, hodaju ko bibe bez glave, a radili bi, da dobiju plaću. Nego, posla nema."

Povratak Posavljaka ovisit će, u konačnici, o nekoliko faktora. Prvo, važna je njihova volja da se vrate. Posavljaci su, ipak, "razbacani" na velikom području od zapadne Bosne, do Zagreba ili trećih zemalja, pa je veći povratak moguće očekivati isključivo kada je riječ o onih 26 tisuća izbjeglica koji su smješteni na području Slavonskog Broda, to jest u neposrednom susjedstvu krajeva koje su napustili. Njihove su kuće uništene u potpunosti, i to je obeshrabrujući podatak. No, možda i važnije pitanje od toga jest - hoće li Račanova vlada (predsjednik republike Mesić nema dovoljnu moć da odlučuje o tim pitanjima) - stvarno prekinuti kontinuitet Tuđmanove politike kada je riječ o rezultatima etničkog čišćenja. Čini se da Račanova vlada, unatoč nekoliko parola datih u zanosu nakon izborne pobjede - s kojima je kupljen dobar dio popularnosti u međunarodnoj zajednici - ne želi stvarno veliki povratak izbjeglica, ni na koju stranu.

Srbi se u Hrvatsku i dalje vraćaju na kapaljku, kao u vrijeme Franje Tuđmana, a s obnovom njihovih kuća, zapošljavanjem i drugim životno važnim temema, ništa se bitno nije promijenilo. Izgovor vlasti u Zagrebu jest da su lokalne strukture vlasti i dalje hadezeovske, no to se čini tek kao izgovor da se zapravo ništa ne čini. Tek kada - i ako- dođe do smjene vlasti u Srbiji, postat će jasno hoće li politika etničkog čišćenja na Balkanu doživjeti bar ozbiljne korekcije, a u tom paketu opće revizije, naći će se i pitanje povratka Posavljaka. Najvjerojatnije je da će čak i Miloševićev poraz u Srbiji dovesti na vlast postmiloševićevsku, ali ne i postnacionalističku garnituru, pa bi se tada - na Balkanu -dogodila petrifikacija ratnih rezultata, s "demokratskom" legitimacijom. Zasad, dakle, ništa nije trajno riješeno, a nešto manje od pola milijuna Posavljaka ostaju taoci projekta konsolidacije nacionalnih država, projekta koji očito još nije dovršen, a nitko - ni ovdje ni vani - nema ideju kako da ga, na svima prihvatljiv način, riješi.

Boris Rašeta