Igre oko Dubrovačkih ljetnih igara

Aim, Zagreb, 21.8.2000.

Dubrovačke ljetne igre gotovo je nemoguće uprskati: namaz Držića, namaz Shakespearea, kakav pristojan klasičarski koncert u Kneževu dvoru, i već ste sigurni da će novine mahom kititi još jednu sjajnu sezonu, da u publici neće biti slobodnih mjesta, i da će gromke aplauze pobrati svi pometi i sve ofelije, samo neka su im uručeni famozni "ključi od Grada". Tako je uglavnom i ovoga ljeta, nakon više od pola stoljeća Igara, u kojima se nije postavljalo previše pitanja tko pije a tko plaća, te kome pripada čast a kome vlast. Naizgled, i dalje sve funkcionira kao po koncu, no iza festivalske koreografije vuče se jedan kudikamo dramatičniji sukob na potezu direktor Igara - gradonačelnik Dubrovnika. Uzgred, to je najmoderniji trend ovogodišnje manifestacije, ta situacija u kojoj bliska stvarnost uzbudljivošću nadilazi oživljene slike iz nekih davnih fantazija.

Kroz posljednjih deset godina, Igre su često korištene kao poligon za egzercir, od preporodničke nacionalne kulture u punom zamahu. Sve se lijepo nadovezalo, i onaj bezazleni "Gundulićev san" prije rata, i rat u kojemu je Igrama izgorio kompletan arhiv, i Franjo Tuđman koji je glumce postrojavao manirom real-socijalističkoga kulturalnog komesara, i promjena imena same manifestacije. Naime, iz tradicionalnog "Igre", s posve neobjašnjivim motivom izvedeno je nasilno prekrštavanje u "Festival", što je još oficijelno na snazi, i tek bi se uskoro trebalo promijeniti. Sve to vrijeme, rat je bio bespogovornom izlikom za nižu izvedbenu i organizacijsku razinu Igara, kao uostalom i mnogo čega drugog u zemlji... Onda je prošao i rat i neposredno poraće, i Tuđman i svi kojima je taj pojedinac mogao poslužiti kao opće opravdanje, i došlo je dugo čekano ljeto dvijetisućito.

Prema najavama otprije siječanjskih izbora i promjene vlasti u Hrvatskoj, upravne funkcije u Igrama trebale su se svesti na gotovo počasni sadržaj. Grad je vlasnik manifestacije, no veći dio novca za realizaciju programa daje državni proračun, i poneki sponzor uvijek se pronađe, a publika ionako nikad nije problem. Međutim, upravo u onome dvojstvu oko vlasništva i financiranja, proklijao je sukob između novog umjetničkog direktora Slobodana Prosperova Novaka i gradonačelnika Vida Bogdanovića. Prvoga je na to mjesto postavio ministar kulture Antun Vujić, a gradonačelnik Dubrovnika odgovorio je na takvu (naslijeđenu) centralizaciju ovlasti udvajanjem funkcije, te paralelno imenovao izvršnog ili organizacijskog direktora, ili producenta, ili menadžera, kako je komu drago. Latentni sukob odrazio se na realizaciju programa, i već na početku Igara urodio prvim skandalom.

Program za ovo ljeto, ranije su potpisali kreatori dramskog i glazbenog dijela Joško Juvančić i Valter Dešpalj, ali s pristiglim umjetničkim direktorom nisu našli zajednički jezik. Nakon nekoliko krupnih organizacijskih grešaka prilikom održavanja koncerata i gostovanja glazbenika, Dešpalj je usred Igara dao ostavku, ne želeći dalje snositi odgovornost za ono na što ne može utjecati. Ugledni pijanisti žalili su se na raštimane glasovire, primjerice, a Valter Dešpalj to, prema njegovim riječima, Novaku nije niti imao priliku objasniti. Do organizacijske rupe očito je došlo uslijed prevelike koncentriranosti na formalne ovlasti, i podjelu autorstva na staro i novo. Jer, Novak jest najmoćniji čovjek Igara, ali se u Dubrovniku osjeća usamljeno, i zato napada. Samo što se od njegova napada nije Bogdanović dotad ni zadihao, dok je siroti Dešpalj jednostavno "puknuo".

Vido Bogdanović poručio je Novaku i Vujiću da Dubrovniku ne treba kulturalni gubernator iz metropole, i to je točno, kao što je istina također da je u Hrvatskoj centralizirane kulturne uprave već dosta i previše. S druge strane, sve što je konkretno Novak učinio, ipak nema veze s provođenjem bilo čije i bilo kakve politike, pa je u njegovu slučaju potrebno svesti problem na načelnu razinu. Sve svoje poteze smislio je Novak osobno; nije ih provodio kao predstavnik državne vlasti. Niti je Antun Vujić nametnuo s Novakom ovaj ili onaj model vođenja Igara, niti mu je nešto pritom zabranio. I to je u Bogdanovićevoj taktici slaba točka. On jednostavno preskače s problema načelnih upravnih ovlasti na probleme žive programske operative, uzaludno na toj relaciji tražeći opipljivu ideološku svinjariju. Drugi dio Bogdanovićeva plana za preuzimanje vlasti potpuniji je i uvjerljiviji.

Dubrovački gradonačelnik uvjeren je da Igrama treba više novca, da se dobavljanjem viška sponzorskih sredstava treba baviti zaseban menadžerski tim, a da umjetnički direktor treba voditi računa tek o sastavljanju programa. Ali, stvari su preočito spojene, a da to ne bi čitali kao nametljivi lajtmotiv: udio države povećanjem bi se ukupnog proračuna Igara razmjerno smanjio, te bi nastali osnovni uvjeti za preuzimanje ovlasti od države. Umjetnički direktor bavio bi se obrađivanjem svog vrtića, a više ga ne bi ni postavljao ministar kulture, jasno, nego - Grad Dubrovnik. U krajnjoj liniji, Bogdanović. Slobodan P. Novak isti je čas prepoznao političku zamku koju mu namješta Bogdanović, i podignuo nevjerojatnu prašinu oko "Bogdanovićeve brodostrojarske logike dvostrukog komandiranja", oko "hongkongizacije Dubrovnika", oko "političke kontrole bez presedana i u Pentagonu"...

U nadmetanju dvojice stilski sličnih protivnika, u njihovu nastojanju da se domognu upravljanja Igrama, osnovni je problem ovogodišnje manifestacije i hrvatske kulture u cjelini, pao pomalo u zaborav. Naime, zašto je zbog katastrofalne realizacije glazbenog dijela programa morao podnijeti ostavku jedan kvalitetni i vrijedni autor, i zašto ministarstvo kulture još uvijek odlučuje o baš svakom upravitelju baš svakoga kulturnog događanja u Hrvatskoj? Bez obzira što bi se u njihovim izlaganjima mogli na više mjesta složiti i s Novakom i s Bogdanovićem, ovdje je primjenjiva ona izreka prema kojoj to što se dvojica svađaju, još uvijek ne znači da je jedan od njih u pravu. Evo i jedine relevantne potvrde za to: prema svemu viđenom, na žalost, ni jedan od sukobljene dvojice ipak ne bi bio u stanju riješiti oba gore postavljena ključna problema.

Igor Lasić