Ljubljanska banka bi ponovo u Hrvatsku

Aim, Zagreb, 17.8.2000.

Pokušaj Ljubljanske banke, da poslije 10 godina ponovno počne poslovati u Hrvatskoj, dočekan je u ovdašnjoj javnosti s hladnim iznenađenjem. Točnije, kao nešto, što je nespojivo s dobrim ukusom i boljim običajima. Riječ je o banci, koja je u jesen godine 1990., odbila da svojim deviznim štedišama u Hrvatskoj isplaćuje njihov novac i do dana današnjeg nije pokazala ni najmanje volje da promjeni tu odluku. U međuvremenu bi njihovih 900 milijuna maraka, da je bilo oročeno uz kamatu od samo 6 posto, naraslo na skoro dvostruko veći iznos. A kamate u Hrvatskoj, na oročene devize, bile su proteklih godina znatno veće.

Do početka devedesetih godina, Filijala u Zagrebu, bila je najveća u sistemu Ljubljanske banke, veća čak i od one u samoj Ljubljani. Imala je tri poslovnice i tridesetak ekspozitura, sa stotinama tisuća štediša. Hrvatska po tome nije bila iznimka. Ljubljanska je banka poslovala i u mnogim drugim dijelovima bivše Jugoslavije; u Srbiji, Vojvodini, Kosovu, Makedoniji, a samo Bosni i Hercegovini ostala je dužna svojim štedišama preko 400 milijuna maraka. Slovenci su osvajali tržište boljom uslugom, u prvom redu na šalterima, jer u to vrijeme prave razlike u kamatama nije bilo. U prilog im je, također, išlo što su pripadali najrazvijenoj jugoslavenskoj republici, čija je roba najviše sličila onoj s bogatog zapada. Slovenski namještaj, slovenska bijela tehnika, slovenska konfekcija, sve je to bio vrh nekadašnje jugoslavenske ponude. Tako je i slovenska, odnosno Ljubljanska banka, zasluženo ili ne, uživala glas najposlovnije i najpouzdanije adrese za držanje ušteđenog novca.

Tome nije naštetila ni afera iz 1988., kad su u Americi, uz trojicu domaćih ljudi, uhapšeni direktor Filijale Ljubljanske banke u New Yorku i jugoslavenski konzul u Chicagu. Provjeravajući dojavu, da se u toj filijali pere novac, jedan agent FBI-ja uspio je položiti u banku 126 tisuća dolara, bez evidencije o porijeklu novca. Poslije njega stigli su i revizori, koji su odmah pronašli potrebne dokaze za optužbu. Na suđenju, u ljeto 1989., banka je proglašena krivom i osuđena na globu, uhapšeni direktor je oslobođen (što je po američkim zakonima moguće), a konzul je povućen u zemlju. Ljubljanska banka je platila globu, ne iskoristivši mogućnost žalbe. U to vrijeme, njeno se ime vezalo i uz neke afere u zemlji, kao što je slučaj Agrokomerc ili navodno režirana pljačka tri milijuna maraka.

Koncem 1990., uoči raspada jugoslavenske federacije, sve su banke zamrznule deviznu štednju, a onda je proglasile "starom". Kao da su s bivšom Jugoslavijom, propale i devize u bankama. U Hrvatskoj su čak najviši dužnosnici nove vlasti, tvrdili da su te devize ostale u Beogradu. Naravno, to je bila potpuna neistina. Nove vladajuće garniture u republikama, ocijenile su da im taj novac treba za njihove buduće planove, pri ćemu nikome nije bilo ni na kaj pameti da pita štediše žele li ih oni financirati. Za razliku od drugih, Ljubljanska banka nije zamrznula samo novac građana vlastite, već i drugih republika. U to vrijeme, ona je polovicu svog poslovanja obavljala izvan Slovenije, pa je po tome bila jedina zaista jugoslavenska banka.

Pripremajući državno osamostaljenje, slovenski je politički vrh, očito, računao s tom činjenicom i s tim novcem. To se vidjelo već u Temeljnoj listini o samostojnosti i neodvisnosti Slovenije, dokumentu kojim je tadašnja republička skupština, 25. juna 1991., proglasila odvajanje od Jugoslavije. Tu je reguliran status štediša Ljubljanske banke na različite načine; za uloge u bankama na teritoriju Slovenije, umjesto jugoslavenske, ubuduće je garantirala slovenska država. Za sve položeno u filijalama, poslovnicama i ekspoziturama izvan Slovenije, više nije jamčio nitko. Je li to značilo kako je slovenski državni vrh odlučio da privremeno koristi novac vlastitih građana, a da trajno prisvoji onaj iz drugih republika? Na odgovor nije trebalo dugo čekati.

Štedišama s teritorija Slovenija, novac se počeo vraćati vrlo brzo. Svakog mjeseca, oni su mogli podići ili prebaciti na novu štednju po 500 njemačkih maraka. Oni iz drugih republika, nisu dobili ni jednog pfeniga. Nije bilo nikakve mogućnosti, da netko u nekoj drugoj republici bivše Jugoslavije, uzvrati istom mjerom. U Sloveniji nije bilo ni jedne banke iz neke druge republike, niti su građani Slovenije štedili u tuđim bankama. Ne treba, međutim, imati iluzije. Da su mogle i druge bi nacionalističke vladajuće ekipe najvjerojatnije rado slijedile slovenski primjer.

Već koncem godine 1991., hrvatski je Sabor proglasio svu staru deviznu štednju javnim dugom, koji će država vraćati tokom slijedećih deset godina. Vladajući Tuđmanov HDZ, tumačio je to kao posebno human i velikodušan postupak vlasti prema građanima. I štedišama Ljubljanske banke ponuđeno je, s istim objašnjenjem, da se preko hrvatskih banaka, uključe u taj režim. Upućeni, međutim, kažu, kako je hrvatska vlast očekivala da od Slovenaca dobije čitav iznos odmah, s tim da će ga ona vraćati štedišama kroz deset godina. Nisu, međutim, dobili ništa, pa su umjesto Ljubljanske banke, velik dio štednje vratili hrvatski poreski obveznici. To je sada dug Slovenije Hrvatskoj, s tim da ga slovenska strana ne priznaje. Ona, doduše, ne tvrdi da su devize ostale u Beogradu, jer svi znaju da nisu, već mijenja objašnjenja prema potrebi. Prvo je tvrdila da je Ljubljanska banka tim novcem kreditirala hrvatsku privredu. Jeste, ali niti s jednom od svakih pet maraka štednje. Ali važnije od toga jeste da štediše nisu kreditrale nikoga. Oni su svoj novac povjerili banci, kao pojedinci i poslije toga nisu imali ništa s njenim poslovanjem. Slovenska je strana, također, pokušala tvrditi da su tu radi o sukcesiji bivše Jugoslavije, iako je jasno da privatno vlasništvo nema ništa s imovinom bivše države.

Ali svi štediše u Hrvatskoj nisu prihvatili ponudu da prenesu svoja potraživanja na hrvatsku državu. Njih čak oko 130 tisuća i dalje je, kad je o novcu riječ, više vjerovalo Slovencima. Oni još uvijek, nakon deset godina, uzalud potražuju od Ljubljanske banke svojih 300 milijuna maraka, ne računajući kamate. Njih oko 300 ipak je uspjelo sudskim tužbama doći do svog novca. Ali sredinom 1994., slovenski je parlament povukao potez bez presedana, kojim je to potpuno onemogućio. Posebnim ustavnim zakonom, od samo dva člana, osnovao je Novu ljubljansku banku, na koju je prenio svu imovinu i sva potraživanja, dok je postojećoj Ljubljanskoj banci ostavio samo dugove. Nikakva sudska presuda sudova u Hrvatskoj više nije koristila, jer nije bilo imovine iz koje bi se moglo naplatiti. A sudovi u Sloveniji, uključujući i Ustavni sud, nisu mogli ništa protiv ustavnog zakona. Njega bi mogao promijeniti samo parlament. Od tog trenutka postalo je sasvim jasno da slovenska vlast ne namjerava vratiti novac koji je otela.

Kako to da slovenska liberalna demokracija, koja je sedam godina dominantna u slovenskoj Vladi, ne poštuje prava pojedinca, iako su ona temelj liberalne ideje. Zašto se u zemlji koja gradi kapitalizam, ne poštuje privatno vlasništvo? Mogući odgovor je samo jedan; zato što je riječ o pojedincima i vlasništvu pripadnika drugih naroda i građana drugih država. Riječ je o onom istom nacionalizmu, koji je izazvao toliko užasa na području bivše Jugoslavije, samo što se u ovom slučaju ne pale kuće i ne proganjaju ljudi, već se na otmjeniji način otima njihov novac.

Pravni zastupnik hrvatskih štediša, odvjetnik Milivoje Žugić, tvrdi da bi dolazak Ljubljanske banke u Hrvatsku, odnosno kupnja Istarske banke, omogućila da se ponovno podižu uspješne tužbe. Naravno, ako Hrvatska narodna banka odobri tu kupoprodaju, što je u najmanju ruku neizvjesno. On, također, smatra da bi hrvatski štediše, a možda i oni iz drugih krajeva bivše Jugoslavije, trebali podići zajedničku tužbu pred Evropskim sudom za ljudska prava. To bi prisililo Ljubljansku banku, koja sada ima aktivu od pet milijardi i kapital od 334 milijuna dolara, da vrati svoje dugove. U tu svrhu, ona bi se mogla i zadužiti na međunarodnom tržištu kapitala.

Milan Gavrović