Kako žive povratnici u Glamoču
Banja Luka, 10. avgust 2000. (AIM)
Predstavnici međunarodnih organizacija, na čelu sa Misijom Ujedinjenih nacija, voze reli Glamočkim poljem, s namjerom da stignu do nekoliko sela u kojima je zabilježen veći povratak Srba. Pretiču vozilima jedni druge, dižu prašinu i daju svima do znanja da su tu. Povratnici, s druge strane, žurnim koracima, koliko stare noge na 40 stepeni mogu da izdrže, stižu i okupljaju se prema dogovoru u selima Halapić i Šumnjaci. Treba sagledati šta je do sad učinjeno i razmijeniti pokoju riječ.
Kao što obično biva, problema je uvijek više, nego što ima rješenja. Većina kuća razrušena je u ratnim dejstvima. Novca za njihovu obnovu nema. Nemaju krovova i zarasle su u travu.
"Ispod strehe ja stanujem. Odsječeni smo od svijeta i od svega ostalog. Nemamo mi šta diskutovati. Ne pripadamo nikom. Evo vidi, nema se đe, nema vode, nema krompira, nema bašte, nema krave. Nema nik'e posluge što jednom čovjeku u XX vijeku treba", priča im Janko Mrakela, koji se prije dvije godine vratio u Halapić. Kolica imam i lopatu. Očistim to oko sebe i onda sjednem i k'o kukavica čekam na grani. Ne znam šta ću od sebe. Svi kažu 'biće bolje', a vrijeme prolazi. 'Đe smo bili ni'đe", viče Janko, koji je u svojoj kući za život uspio osposobiti samo dio ispod stepenica, svoje nekada dvospratnice.
Znaju i predstavnici međunarodne zajednice kako je povratnicima, ali ne obećavaju mnogo. Prema najavama, na području cijele opštine Glamoč biće popravljeno još osamdesetak kuća. Do sada ih je obnovljeno 85. A vratilo se oko 200 srpskih porodica, uglavnom starijih bračnih parova. U Halapiću gdje živi četrdeset povratničkih porodica, obnovljeno je svega sedam kuća. U Šumnjacima trideset porodica, a normalno se živi u samo šest kuća. Bilo je mnogo slučajeva da su se ljudi vratili, vidjeli da ne mogu ostati, pa ponovo u izbjeglištvo. Ipak, u posljednje vrijeme neke stvari idu na bolje, kažu. Nedavno je u selo dovedena i struja.
Povratnici kažu da se osjećaju sigurno, da im bezbjednost nije problem. Najviše ih brine to što nemaju posla, nemaju stoke ni mašine za obrađivanje zemlje, jer Glamoč je prije rata bio poznat kao poljoprivredni kraj.
Bez obzira na nevolje sa kojima se susreću povratnici, medjunarodna zajednica se i dalje može pohvaliti samo povratkom u sela oko Glamoča. U grad se vratilo manje od jedan odsto predratnih stanovnika. Sa područja glamočke opštine izbjeglo je u ratu 10 000 Srba. Polovina njih danas želi da se vrati.
"U Glamoču se ne vrše deložacije. U Banjaluci se vrše. To znači da idemo na ulicu", ovo je najveći problem za Slađanu Talijan, koja želi da dođe do svoje imovine. Prema njenim riječima, bez masovnog povratka izbjeglica u grad, ni život na selu neće biti mnogo bolji od ovoga kakav je danas.
Načelnik opštine Glamoč Ivan Damjanović, poput rukovodilaca u drugim opštinama u Bosni i Hercegovini, kaže da se izbjeglice u grad ne mogu vraćati dok se Hrvati koji sada žive tu ne vrate u centralnu Bosnu. Problem ima i finansijsku prirodu, koju, kako kaže Damjanović, opština neće rješavati. Povratka će biti onoliko koliko međunarodna zajednica da novca. Opština Glamoč ga neće pomagati jer novca nema", ističe on.
Predstavnik OHR u radnoj grupi za povratak Milburn Lajn samo potvrdjuje da međunarodni donatori imaju ograničene fondove za obnovu kuća i da potrebe svih povratnika neće biti ispunjene. Stoga on poziva na primjenu imovinskih zakona, čime bi, kako kaže, povratnici mnogo brže došli do krova nad glavom. "OHR ne može tolerisati da implementacija imovinskih zakona traje 100 godina. Vrlo smo nezadovoljni njenim tokom u Glamoču, jer je imovina vraćena u manje od 1 odsto slučajeva", kaže on.
Lajn tvrdi da se ljudi vraćaju u centralnu Bosnu i u druga mjesta, te da navodi načelnika nisu tačni.
I dok se rukovodioci OHR i opštine verbalno obračunavaju oko razloga malog broja povratnika u Glamoč, predsjednik Udruženja prognanih Glamočana Žarko Krstanović ističe da ovu opštinu i jedni i drugi zaobilaze. On raspolaže podatkom da je u Grahovu i Drvaru donirana obnova 450 odnosno 650 kuća, dok je u Glamoču broj manji od stotinu. Najviše je pomogla, ističe Krstanović, humanitarna organizacija "Čezvi".
Krstanović smatra da su i dva vojna poligona u blizini Glamoča odvratila donatore od ulaganja u ovaj dio BiH.
Na ovom području nalaze se poligoni Odlučna Barbara", koji koristi SFOR, i Pelikan", koji služi za obuku Vojske Federacije BiH. Prema riječima mještana, oni obuhvataju 20 sela u kojima su ranije živjeli mahom Srbi. SFOR tvrdi da u šest njih sigurno neće biti povratka zbog bojevih gađanja.
Otvoren je problem ko će izbjeglicama nadoknaditi imovinu, koja se nalazi na području poligona. Major Brus Krej iz Multinacionalne divizije Jugozapad" kaže da SFOR nema ništa s tim, jer je zemlju na kojoj se nalazi Barbara" eksproprirala Vlada Federacije BiH, koja je i dužna za isplatu nadoknade.
Načelnik Damjanović, koji je i član tima za eksproprijaciju, ne slaže se i tvrdi da je eksproprirano samo područje na kojem se nalazi Pelikan", dok za Barbaru" treba da plati SFOR.
Veoma sam iznenadjen ovim tvrdnjama, s obzirom da je mapu koju imamo, potpisao ministar odbrane BiH Federacije i komisija za eksproprijaciju iz Livna i Glamoča. Postoji budžet za nadoknadu zemljišta vlasnicima, koji je Vlada prijavila Komisiji. SFOR zna da ne koristi privatnu zemlju, jer ima parlamentarnu odluku i potpis ministra", tvrdi Krej.
A Damjanović kaže da Odluka Vlade Federacije o tome ne postoji. Meni je sve jasno, ali nekima iz SFOR-a ili nije ili prešućuju stvari", ističe on. Damjanovič kaže da je prije nekoliko mjeseci otpočeo proces eksproprijacije na području Pelikana" i to je sve što će se raditi.
Parlament Federacije imao je ovu temu na dnevnom redu svojih sjednica, ali još uvijek nije razjašnjeno da li je potpis za eksproprijaciju zemljišta na kojem je Barbara" stavljen ili ne. Ono što oštećeni u ovom trenutku mogu da učine, kaže major Krej, je da tuže Vladu Federacije Domu za ljudska prava BiH. Izgleda da ova informacija nije bila dovoljno poznata izbjeglicama, jer je to do sada učinilo tek osam ljudi, kažu u banjalučkom UNHCR-u.
Brojna su pitanja oko kojih se međunarodna zajednica i lokalne vlasti ne slažu i čije rješavanje zbog toga miruje. Traži se odgovor na pitanje ko je kriv. Povratnici kažu da od prebacivanja krivice s jednih na druge ne mogu da žive. Tražili su prilikom brojnih sastanaka krov nad glavom, stoku, hranu, zaposlenje. A najviše su, kao i ranije, dobili riječi utjehe i lekcija iz poštovanja ljudskih prava.
Aleksandar Živanović (AIM)